Mirna Rajle Brođanac najbolja je hrvatska veslačica svih vremena. Osvojila je srebro i broncu na svjetskim prvenstvima, bila je prva i treća na Mediteranskim igrama, druga na svjetskim vojnim igrama. Na svjetskom prvenstvu do 22 godine bila je dvaput treća. Najviše medalja osvojila je na svjetskim kupovima – dvije zlatne, dvije srebrne i pet brončanih. Najviše na regatnoj stazi u Luzernu.
Od gimnastike do lake samice
Mirna Rajle Brođanac natjecala se u konkurenciji laki samac u kojoj je i osvojila sve svoje medalje. Nakon uspješne sportske karijere ostala je čvrsto vezana uz sport, i to ne samo veslanje. Zašto je tako, možda će najbolje objasniti njezini prvi sportski koraci.
– Moj prvi sport bila je zapravo gimnastika, ništa ozbiljno, no onda sam naglo izrasla u odnosu na ostale vježbačice, pa sam se prebacila na stolni tenis, koji se trenirao u osječkoj dvorani Zrinjevac. Tada je to bila mala dvorana, sa samo dva stola, a onda smo imali sreću i preselili smo se u veću, na Pampasu – prisjeća se početaka Mirna Rajle Brođanac.
Zašto baš stolni tenis?
Tata je kupio stol, koji smo držali u podrumu kuće i svako malo obiteljski igrali. Tako se rodila ljubav prema stolnom tenisu. On je bio sportaš otkad zna za sebe te sportski djelatnik i velik zaljubljenik u sport. Poticao je brata i mene da se bavimo sportom i pronalazio nam klubove. Na kraju sam stolni tenis trenirala četiri godine, odnosno do kraja osnovnoškolskog obrazovanja. Tada je u klubu počela filozofija dovođenja igračica sa strane, došao je novi trener, koji nije bio iz Osijeka i nekako smo mi Osječani stavljeni na stranu, ne samo ja kao sportašica već i kompletno ta mlađa generacija. Bili smo ostavljeni po strani pa smo trenirali za svoj gušt.
I onda se dogodilo veslanje?
Negdje u studenome 1990. moj trener je u Osijeku ponovno pokrenuo žensko veslanje, koje je u to doba stagniralo, kako u Osijeku tako i u cijeloj Hrvatskoj. On je htio popularizirati žensko veslanje i okupio je u tom trenutku nas dvadesetak djevojaka. Sve smo bile osmi razred osnovne ili prvi razred srednje škole. Lijepo smo krenule raditi, a onda je počeo rat, pa smo imale stanku, ali vratile smo se na Dravu čim smo mogle. Tu je počela moja veslačka priča.
Kako je bilo tijekom Domovinskog rata?
Tijekom rata trenirali smo gdje god se moglo, do negdje lipnja 1991., i tada sam osvojila svoj prvi naslov državne juniorske prvakinje u dvojcu bez kormilara s Izabelom Majetić. To državno prvenstvo održano je u Makarskoj u lipnju i kad smo se vratili u Osijek, više nismo mogli izaći na vodu. Poslije toga su nam dio čamaca evakuirali u Donji Miholjac, u tvornicu Limex. Više nije bilo šanse dolaziti u klub, ondje je bila stacionirana naša vojska i oprema koja joj je bila potrebna. Tako je bilo otprilike jednu godinu. Želeći da ostanemo u veslanju i koliko-toliko treniramo, iz kluba su nam po kućama rasporedili ergometre, tako da smo brat i ja veslali u podrumu naše kuće i nekako preživjeli taj period bez vode. U rujnu 1992. vratili smo se na Dravu. Još uvijek smo bili ograničeni prostorom na kojem smo smjeli biti na Dravi. Veslali smo na području između Iktusa i zoološkog vrta, i tu smo se vrtjeli. Još je na Dravi bila postavljena rešetka koja je sprečavala eventualne plutajuće bombe da prođu prema Osijeku, a 1992. smo nastavili osvajati medalje na državnim prvenstvima i lagano se vraćati u pravi natjecateljski pogon.
Niste se odlučili tijekom rata trenirati negdje gdje bi bilo sigurnije?
Četiri mjeseca provela sam u progonstvu u Rovinju i tamo sam trenirala. No čim je bila prilika, vratili smo se u Osijek, ne samo ja već i ostali veslači koji su morali otići. Svi smo se jedva čekali vratiti u Osijek.
Zaigrate li danas stolni tenis?
Slabo, slabo. Premda, vodim naša školska natjecanja na županijskoj razini i baš volim ovako malo baciti lopticu kad je neko od tih natjecanja. Prije godinu-dvije s jednim sam bivšim stolnotenisačem rekreativno igrala, ali sad više ne.
Zašto?
Pojelo nas je vrijeme, premalo je vremena. Današnji poslovi i jurnjave više nisu normalni. Stvarno moraš ukrasti neko vrijeme da ga posvetiš sebi. Iako me sport naučio dobroj organizaciji, znala sam trenirati i do tri puta dnevno, a znate što znači tada ugurati u dan i ostale obaveze. Ako se ne znaš organizirati, vrlo brzo negdje nešto zapne.
Kad ste dobili prvi čamac?
Uvijek je s čamcima bio problem i nikad ih nije bilo dovoljno. Kao i danas. Bili su preskupi. Mislim da je to jedan od najskupljih sportskih rekvizita u cjelokupnom sustavu sporta. Jedan samac, primjerice, stoji oko 15 tisuća eura. A da ne govorimo o osmercu, za koji smo, evo sad prije nekoliko tjedana, dobili ponudu od 80-ak tisuća eura. Iznosi koji se izdvajaju za veslačku opremu stvarno su enormni. I to je ozbiljan problem i za veslače i za klubove, koji uvijek kubure s čamcima. Uvijek tražimo sponzore, donatore, investitore da bi se mogli kupiti čamci.
Što vas je od čamaca dočekalo poslije rata?
Bilo je dosta oštećenih čamaca nakon rata, probušenih gelerima i slično. I tu smo bili na neki način oštećeni, ali pokrpali smo se, veslali smo, to je bilo najvažnije. Nisu nam bili važni ni krpa, ni čamci, ni stari čamci, nego nam je bilo važnije izaći na vodu. Uvijek su mlađi nasljeđivali čamce od starijih i kvalitetnijih veslača, pa sam tako naslijedila čamac Branke Kockar, danas Branke Steiner, koja je bila prvakinja Balkanskih igara u to vrijeme pa sam dugo veslala njen Pirš. Onda sam malo stasala, pa sam naslijedila jedan Empacher i potom sam ’94. na ’95. dobila svoj prvi čamac. Valja znati da čamac u biti ima rok trajanja za vrhunski sport i vrhunsko veslanje jedno dvije sezone, poslije toga on omekša i nije više toliko čvrst koliko bi trebao biti pa svake dvije-tri godine morate promijeniti, odnosno trebali biste promijeniti čamac.
Kako ste transportirali čamce za natjecanja?
Imali smo svoje prikolice, a kad bismo išli negdje dalje, primjerice u Ameriku, Japan ili Australiju, slali bismo ih brodskim kontejnerima, i to je dosta nezgodno. Jako dugo traje. Na primjer, natjecanje je u kolovozu, a mi ga šaljemo u lipnju i sve to vrijeme ne možeš trenirati u svom čamcu. Ako nemaš dva čamca, u problemu si.
Koje vam je prvo veliko natjecanje ostalo u lijepom sjećanju?
Prvo mi je već bilo 1995., svjetsko prvenstvo za seniore do 23 godine. Evo, prvo natjecanje, prvi put u reprezentaciji, bilo mi je dosta izazovno, a 1994. me izbornik nije pustio u reprezentaciju i nije mi dozvolio nastup na svjetskom prvenstvu. Bila sam nesretna i razočarana. Onda sam godinu poslije, 1995., uzela medalju na tom svjetskom prvenstvu, pa je on rekao da je to iz inata.
Zašto vas nije pustio prije?
Mislio je da nisam dovoljno dobra i da neću biti zadovoljna rezultatom koji bih eventualno ostvarila. Čekala sam godinu dana i čekanje se isplatilo. Malo me natjerao da se još više fokusiram sama na sebe i na to što trebamo odveslati. Možda je i uspio.
Koja vam je medalja najviše prirasla srcu?
To me često pitaju. Stvarno ne znam koju bih izdvojila. Puno je bilo dobrih medalja, puno je bilo medalja do kojih se teško stizalo, i zato mi je stvarno teško izdvojiti neku kao posebnu. Kad bi netko vrednovao, možda bi rekao da je to zlato sa Svjetskog kupa u Luzernu, to je najjača veslačka regata. To je naš Wimbledon, pa je to možda jedna od boljih medalja. Ali meni je svaka draga. Kod kuće smo imali mjesto za medalju i bilo je pravilo da je svaka medalja tu dok ne dođe nova. Možda onda možemo vagati po tom periodu koliko je ova jedna medalja čekala onu iduću, pa bi ta bila najdraža.
A gdje su danas medalje?
Preselili smo ih iz obiteljske kuće kod mene doma, na jednom su veslu. Povješali smo ih na to veslo koliko ih je stalo, a ostatak je malo sa strane, s peharima u toj jednoj muzejskoj sobi moje kuće.
Jesu li Olimpijske igre nedosanjani san?
Malo je nedostajalo da odem. Moja disciplina nije bila olimpijska, pa sam onda pokušavala u konkurenciji seniorki, prve tri su odlazile, ja sam bila peta. Borila sam se svim snagama, svom voljom, svim kapacitetima, svom logistikom što sam je imala, nažalost nisam uspjela. Čak sam zadnjih godina pokušavala i dvojcem na pariće, koji je olimpijska disciplina, ali jednostavno nije išlo. Tražili smo partnerice za dvojac, ali obje moramo biti podjednako dobre. Razlika između ljudi u čamcu ne bi smjela biti više od pet sekundi i tada čamac dobro ide. Nažalost, nisam imala priliku veslati s nekim tko je bio kao ja.
Kada je bila zadnja utrka karijere?
Bilo je to 2011. godine. Tada sam zadnji put sjela u čamac. Sama sam sebi priznala da je to to, da fizički više ne stižem sve što bih htjela. Imala sam tada već dvoje djece, bila sam zaposlena i teško mi je bilo balansirati toliko toga u tako malo vremena koliko je dan imao. Tako da, evo, sama sam sa sobom nekako to pomirila.
Djeca su vam također trenirala veslanje?
Tina je sad osamnaestogodišnjakinja, nju sam malo usmjeravala na veslanje, ali je došla na dva-tri treninga i rekla da je to preteško za nju. A Lovro sad ima 14 godina i trenira plivanje, dobar je u tome i dok god bude plivao, ne bih ga forsirala da mijenja sport. Ako se osjeća dobro i sve dok je sretan time što radi, sigurno ga neću cimati i preusmjeravati na drugi sport. Za veslanje uvijek ima vremena jer poznato je da u Americi tek na sveučilištima ljudi počinju veslati, tako da još ima fore za njega.
Kao sportska mama pratite li ga na natjecanja?
Nastojim da ne.
Zašto?
Nikad nam nije rekao da ne želi da ga pratimo, odemo gdje god možemo otići na neka bliža natjecanja, popratimo, nastojimo biti uz njega u svakom trenutku, ali doziramo. Ne želimo ga opterećivati time što smo tamo.
Koliko je veslanje težak sport, je li kod vas bilo težih ozljeda?
Imala sam diskus herniju, mučila sam se dvije godine s tom ozljedom. Na sreću, bila sam pod kontrolom Steve Kurica, poznatog osječkog fizioterapeuta. Tek nakon dvije godine napornog rada i truda uspjeli smo taj disk vratiti u ležište i poslije toga, na svu sreću, apsolutno nikakvih posljedica nije bilo. Nastavila sam superkvalitetno veslati, poslije te ozljede osvojila sam dvije medalje.
Zahvaljujući veslanju proputovali ste cijeli svijet. Gdje je bilo najljepše i koliko ste uopće mogli vidjeti uz natjecanja?
To je uvijek problem ne samo kod veslanja već i kod drugih sportova. U biti vidiš dvoranu, borilište, igralište ili takvo što, a grad ne vidiš. Recimo, bila sam 15 puta na regatnoj stazi u Münchenu, a München nisam vidjela. I onda zadnji put kad sam veslala, bilo je Svjetsko prvenstvo 2007. godine, i onda smo zacrtali da ćemo poslije tog svjetskog prvenstva ostati dva dana i obići München. Moj tata je inače rođen u okolici Münchena pa smo obišli njegovo rodno mjesto. To pokazuje koliko zapravo malo vidiš grad i mjesto u kojem veslaš. Imali smo priliku obići Japan, Kanadu i slapove Niagare, tako da smo na tim dalekim putovanjima uvijek planirali i vrijeme za razgledavanje.
Koja je najljepša regatna staza?
Luzern. Ali i Deluka je meni prekrasna, pa Bled. Zaista ima prekrasnih staza. Voda je medij koji uključuje prirodu pa imate privilegij vidjeti stvarno prekrasne lokacije. Na kraju krajeva, na Olimpijskim igrama prvo se rasprodaju ulaznice za veslanje, što je pokazatelj koliko je to prekrasan sport.
Što kažete na Sinkoviće i njihovu utrku u Parizu? Jeste li vi doživjeli takvu utrku?
Gledali smo i pratili svaku utrku Sinkovića, naravno, ali kad je završila ta finalna, nazvao me trener Ižaković i pitao: “Podsjeća li te ovo na nekoga?” Ja sam, naime, bila poznata po finišu i baš ta medalja iz Milana bila je s takvih utrka. Cijelu utrku nisam bila ni na jednoj kameri jer prate se vodeći. Ja cijelu utrku peta-šesta i nigdje me nema na kameri. I onda zadnjih petstotinjak metara probila sam se do drugog mjesta. To je takav način veslanja, s tim da je kod Sinkovića specifično to što oni uglavnom od početka vode ili su među vodećima i zato je ta njihova priča najljepša priča koja se mogla ispričati. I utrka Damira Martina na Olimpijskim igrama u Tokiju, borba s Drysdaleom u finalu i na kraju srebro za njega. To su najljepše priče.
Što ste radili u slobodno vrijeme između treninga i svih drugih obaveza?
Oduvijek sam bila knjigofil. Strašno sam puno čitala, sve što mi je došlo pod ruku. Poslije su došla djeca pa sam prešla na slikovnice.
Naslovna fotografija: Damir Rajle