Katica Ileš bila je jedna od najboljih hrvatskih, ali i europskih rukometašica sedamdesetih i početkom osamdesetih. Igrajući za Osijek triput je osvojila kup bivše Jugoslavije te dvaput Kup kupova Europe. S reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojila je zlatnu i srebrnu medalju na svjetskim prvenstvima te olimpijsko srebro 1980. u Moskvi.
– Nitko me ne zove Katica. Uvijek samo Kaja. Mislim da mi pravo ime piše samo na osobnim dokumentima i ploči koja stoji na Jarunu, u aveniji sportskih velikana – rekla je Katica Ileš, koja je nedavno proslavila 79. rođendan.
U mirovini ste već jako dugo, kako idu dani?
Ja sam samo na papiru u mirovini. Moj sadašnji život prilično je aktivan, jednostavno sam takva osoba da se moram stalno kretati, biti u pokretu. Kada sam otišla u mirovinu, tamo negdje 2005. godine, pomagala sam u klubu Grafičar, svom prvom kubu, radila sam s djecom, podučavala ih tehnike igranja rukometa. Usporedo sam igrala za veteransku ekipu. Stalno smo se okupljale i odlazile na razne turnire, putovale, družile se. Od rukometa sam se maknula 2012. godine. Iskreno, rijetko danas odlazim na utakmice. Dan mi brzo prođe, već ujutro odem na kavu, vozim se biciklom, još uvijek vozim i automobil. Družim se s jako puno osoba svoje generacije. Član sam nekoliko udruga pa često idem na izlete, najčešće na more. Nedavno je bila fešta za Valentinovo. Bilo je malo i plesa. Volim plesati. Ukratko, ne volim samoću, uvijek moram biti u nekom društvu. Ne mogu se zamisliti kako sjedim među četiri zida. Prije osam godina umro mi je suprug, i još uvijek mi je teško, ali mora se ići dalje.
S obzirom na godine, sigurno ne stanujete na osmom katu?
Naravno da ne. Birala sam stan u prizemlju. Odrasla sam u Gundulićevoj, pa sam se preselila u Vukovarsku, gdje sam stanovala na osmom katu. Tamo mi nikako nije bilo dobro. Blizu zgrade bila je pruga po kojoj su vozili vlakovi za Dalj. Znala sam napamet cijeli vozni red. Morala sam se hitno preselili i našla sam ovaj današnji stan. Nudili su mi više katove, ali sam rekla da nema šanse.
Prvi sport koji ste trenirali bila je atletika?
Skakala sam u vis, skakala u dalj, bacala kuglu. Kako sam stalno bila vani, igrala se ispred kuće, primijetio me trener rukometnog kluba Grafičar, Stanislav Šuperina. On je svaki dan prolazilo mojom ulicom i vidio je da imam ono nešto za rukomet. I jednog dana se zaustavio, došao do mene i pitao: “Mala, hoćeš li trenirati rukomet?” Kad mi je prilazio, bila sam sva uplašena, mislila sam da sam nešto pogrešno napravila. Uglavnom, gledala sam ga malo čudno i rekla sam mu da bih trenirala, ali da moram pitati mamu. I tako smo nas dvoje došli do mame, koja se uplašila kao i ja. Rekla mi je poslije da je mislila da je policija i da sam sigurno nešto jako zgriješila kad me doveo u kuću stariji muškarac. Mama je rekla da mogu ići trenirati, ali da ne smijem zanemariti školu. On je rekao: “Majko, ne morate se brinuti, sve naše igračice završile su školu pa će tako i vaše dijete, to vam obećavam.” I počela sam trenirati rukomet s 13 godina. Odmah na prvom treningu trener me stavio na crtu, da igram kružnu napadačicu. U početku nisam imala pojma koje su sve pozicije u rukometu. I brzo sam se snašla, bila sam visoka, mršava, imala sam velik raspon ruku tako da sam puno lopti znala s lakoćom uhvatiti, naravno one koje su dolazile do mene, prisjeća se Katica Ileš.
Na crti obično svi dobiju puno udaraca?
Istina, znala sam doma doći puna modrica. Bilo je tu i štipanja, kad suci ne vide. Zanimljivo je da nikad nisam bila ozlijeđena. Jedini peh mi se dogodio na jednoj utakmici kad sam pala na glavu i razbila dva prednja zuba. Mama nikad nije dolazila na moje utakmice. Ali jednom je došla i kad je vidjela kako me suparničke igračice tuku, rasplakala se i pobjegla doma. Imale smo dug razgovor kad sam došla doma. Još uvijek je bila uplakana i stalno je govorila: “Pa kako one tebe tuku, a ti ništa. Nisam mogla to gledati.” Ali ono što mama nije vidjela, tukla sam i ja. I to prilično jako.
Rano ste zaigrali za seniorke?
Odmah s 15 godina. Morala sam imati liječničku potvrdu da mogu igrati s tako malo godina.
Zanimljivo, cijelu igračku karijeru proveli ste u Osijeku?
Nije da nije bilo drugih ponuda. I to puno. Ali nisam mogla otići iz Osijeka zbog mame. Nas dvije smo živjele same i jednostavno me je trebala uz sebe. Osijek je moj grad i uvijek će biti. U moje vrijeme ženski rukometni klub bio je možda i najpopularniji u gradu, popularniji od nogometa. Na našim utakmicama uvijek se tražila ulaznica više, po tisuću ljudi je ostalo vani, ispred stare dvorane Zrinjevac. Bilo je jako čudno da klub iz tako maloga grada osvaja trofeje. Svi su se tome čudili, ističe Katica Ileš.
Prvi trofej s Osijekom osvojili ste 1966. godine kada ste se još zvali Grafičar?
Nakon osvojenog trofeja sve igračice dale smo si napraviti poseban prsten u koji smo ugravirale godinu osvajanja prvog trofeja. Evo, nosim ga i danas. Znam da je bilo puno ideja kako se nagraditi, neke igračice predlagale su za nagradu hladnjake, neke ormare, neke televizor, ali je dogovor na kraju pao na prsten. Ideju za prsten ukrale smo od zagrebačke Lokomotive. Ne znam jesu li se u to vrijeme već dodjeljivali prstenovi u NBA košarkaškoj ligi, ali mi smo tako odlučile i točka. Od nas 12 devet nas još nosi taj prsten, tri su nas napustile, preminule su…
Kako je bilo s financijama u to vrijeme?
Super. U to vrijeme bilo je novca za sport. Bilo je dosta tvrtki koje su davale novac jer je klub bio od velike važnosti za promociju grada. Glavni sponzor bila nam je Saponija, kemijska industrija koja se bavi proizvodnjom deterdženata te proizvoda za osobnu higijenu i sredstava za kućansku i industrijsku čistoću. Predsjednik kluba bio je direktor Saponije. Većina igračica tamo je i radila. Nismo imale plaću, već stipendiju. Klub nam je omogućio putovanja, smještaj, ručkove, večere, ma ništa mi nije nedostajalo. Bila su to drukčija vremena, bila su to vremena kada se igralo iz ljubavi, ali ne prema novcu, objašnjava Katica Ileš.
Posebna priča bila su dva osvojena Kupa europskih kupova?
Osvojile smo dva zaredom. Prvi 1982. godine, kada smo u finalu uvjerljivo dvaput pobijedile Spartacus iz Budimpešte, a drugi 1983., kada smo u Osijeku nadoknadile minus šest iz Magdeburga. Pobijedile smo s točno šest razlike, a kako smo zabile više pogodaka u gostima, osvojile smo trofej. U to vrijeme shvatila sam doslovno značenje riječi da su gledatelji osmi igrač. Bez njihove podrške ne bismo ostvarile taj pothvat.
Kada ste debitirali za reprezentaciju bivše Jugoslavije?
Već sam 1963. igrala za juniorsku reprezentaciju. Nakon godinu dana igrala sam za seniorke. U to vrijeme imala sam veliku konkurenciju na crti kada je riječ o igranju za reprezentaciju Jugoslavije. Bila je to Zlata Rebernjak zvana Beba. Po zanimanju je bila profesor tjelesnog odgoja. Na SP-u u Njemačkoj 1965. godine uz srebrnu medalju proglašena je najboljom igračicom prvenstva. Počela je igrati u Zagrebu, a vrhunac dosegnula u dresu Lokomotive. Malo je poznato da je Zlata bila i prvakinja Jugoslavije u skokovima s tornja. Na Svjetskom prvenstvu 1971. godine u Nizozemskoj igralo je samo devet reprezentacija. Odigrale smo ukupno pet utakmica, a izgubile smo samo onu u finalu, od Istočne Njemačke. Dvije godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Beogradu osvojile smo zlato, pobijedile smo u finalu Rumunjsku, a ja sam postigla tri pogotka. Zanimljivo je da su u to vrijeme najslabije europske reprezentacije dolazile iz Skandinavije. Mi smo bez problema pobjeđivale Dansku, Norvešku i Švedsku, a danas je potpuno drukčija situacija.
Ukupno ste nastupili na čak pet svjetskih prvenstava?
Tek sam poslije shvatila da se reprezentacija birala po ključu pola iz Zagreba, a pola iz Beograda. Malo je tu bilo mjesta za ostale. Nisu ni one srdačno nas dočekale kad smo dolazile. Neke Beograđanke su govorile: “Što će nam ove iz provincije?” Koliko sam puta samo zbog takvih odnosa htjela sve prekinuti, ali moj tadašnji trener, pokojni Žarko Jaklinović, bio je jako uporan. Uhvatio me pod svoje, radili smo svaki dan u Parku kulture, odradili smo vježbi i vježbi, tako da sam u reprezentaciju dolazila, na opće iznenađenje svih, jako spremna. Nakon 1976. godine, kada je došlo do promjene igračica, novi je izbornik Bepo Samaržija odlučio da kapetanicu izaberemo tajnim glasovanjem, pisanim putem. Dobila sam najviše glasova i postala kapetanica ekipe. Tako da mi je to bila sigurno određena zadovoljština.
Niste bili jedina Slavonka u to vrijeme koja je igrala za reprezentaciju bivše Jugoslavije?
Uz mene je bila Ana Titlić, igračica zagrebačke Lokomotive, rođena je u Gornjoj Vrbi kraj Slavonskog Broda, gdje je i započela rukometnu karijeru. Godinu prije Olimpijskih igara u Moskvi imala je ta reprezentacija “generalnu probu” mimohoda sportaša na Mediteranskim igrama u Splitu. S još pet tadašnjih vrhunskih sportaša bivše države – bilo je po tri sportašice i sportaša – nosila sam mediteransku zastavu. Osvojile smo zlatnu medalju, nismo jednostavno imale nikakvu konkurenciju pa je ispalo kao od šale.
Imate i olimpijsku medalju, iz Moskve 1980., kada ste bile druge.
Ženski rukomet prvi je put u program Olimpijskih igara uvršten u Montrealu 1976., no tamo ženske reprezentacije Jugoslavije nije bilo. Joj, to mi je bio najteži i najtužniji trenutak u cijeloj sportskoj karijeri. Imale smo iskusnu ekipu, velikom broju igračica bio je cilj otići na te Olimpijske igre i onda nakon toga zaključiti reprezentativnu karijeru. I što se dogodilo? Igrale smo kvalifikacije s Rumunjkama i minutu prije kraja imale neriješen rezultat, 12:12, što nam je bilo dovoljno za plasman na Igre. Na nama je bilo samo sačuvati loptu do kraja jer tada pasivnog napada nije bilo. Pred kraj je jedna igračica, Lukić, valjda je pomislila kako bi bilo lijepo zaključiti utakmicu pobjedom – skočila vanjskim šutom, pogodila gredu, lopta se odbila na sredinu igrališta do njihove igračice, koja je, ni kriva ni dužna, zabila pogodak za pobjedu Rumunjki. Mi smo ostale kod kuće, a Rumunjke otišle u Montreal. Strašno teško sam to primila. Jer svakom sportašu je želja nastupiti na Olimpijskim igrama. Dan danas to teško proživljavam kad se sjetim
Kako je bilo u Moskvi?
Super. Bila sam na svečanom otvorenju, bila je ludnica, to se ne može riječima opisati. Družili smo se svi zajedno u olimpijskom selu. Bila sam cimerica s Božom Vrbanc. Sve svjetske zvijezde bile su pristupačne, šteta što u to vrijeme nije bilo mobitela za selfije. Žao mi je jer iz Moskve nemam baš nijedne fotografije. Posebno lijep osjećaj bio je kada ujutro ideš na doručak i kada te i poznati i nepoznati sportaši iz svih zemalja svijeta pozdravljaju. Naravno, i ti njih. U Moskvi sam gledala uživo i neke druge sportove poput muške košarke i atletike. Išla sam na gimnastiku samo da vidim kako vježba Nadia Comaneci. Gledala sam i jednu mušku rukometnu utakmicu naše reprezentacije, nažalost Jugoslavija je ispala u krugu od tri reprezentacije s istim brojem bodova, za plasman u polufinale. Strašan turnir tamo je odigrao Bjelovarac Pavle Jurina. U Moskvi sam prvi put igrala uz Svetlanu Kitić, koja je kasnije preuzela kapetansku traku od mene. I danas sam s njom u dobrim odnosima, čujemo se barem jednom mjesečno, govori nam katica Ileš.
Kako je izgledao vaš olimpijski turnir?
Kada smo stigle u selo, trebalo nam je vremena za aklimatizaciju, ali nakon što smo u skupini pobijedile Mađarice, dobile smo na samopouzdanju. Ostale nam nisu bile ravne. Skandinavke, Švedsku, Dansku, Norvešku, koje danas dominiraju Europom i svijetom, mi smo u moje vrijeme zvali “štrikerice”. Finale s Ruskinjama. One su bile apsolutne favoritkinje. Igralo se u Moskvi. Na kraju se birala najbolja sedmorka i ja sam izabrana u nju kao najbolji pivot. Nakon tog finala pokojni trener SSSR-a Igor Turčin izjavio je da bi, kad bi birao reprezentaciju od svih igračica na turniru, jedino mene izabrao u ekipu od igračica iz ostalih reprezentacija. Finale je bilo moj 201. nastup, a u polufinalu sam proslavila 200. nastup za reprezentaciju. U polufinalu smo pobijedile Rumunjke.
Nakon Olimpijskih igara dogodilo se čudo, prvi put ste otišli igrati izvan Osijeka, ali ne u Europu, već u daleki Japan?
Taj prelazak omogućio mi je pokojni Josip Bepo Samaržija, koji je imao dobre kontakte u Japanu. I tako sam otišla u Kumamoto, gdje sam odigrala dvije sezone i u obje sezone bile smo prvakinje Japana. U to vrijeme svi rukometni klubovi u Japanu bili su vezani uz njihove velike tvrtke. Tada su u Japanu samo dvije igračice bile iz Europe, a sve ostale strankinje bile su iz Južne Koreje i Kine. Glavni sponzor moga japanskoga kluba bila je tvrtka koja je proizvodila mikročipove. Sve igračice radile su u toj tvornici, pa i ja, ali samo kratko vrijeme. Stavili su me na jednu traku gdje sam morala razvrstavati neke sitne dijelove za tlakomjer. Bile su dvije kutije, zelena i crvena. U zelenu sam morala stavljati ispravne, u crvenu one druge. Baš sam se ja razumjela koji su ispravni, a koji nisu pa su svi moji dijelovi završili u zelenoj kutiji. Bilo mi je tamo teško prva tri mjeseca, nisam znala jezik, teško sam se snalazila. Sreća da sam živjela u manjem gradu, a ne, primjerice, u Tokiju ili Osaki, koji su višemilijunski. Naravno, bila sam daleko najviša u sastavu. Treniralo se dvaput dnevno. Tadašnji trener imao je 12 akcija za napad, a ja sam mu rekla da smo mi kod kuće uvijek igrali samo tri jer više od toga ne mogu zapamtiti. Brzo sam postala poznata pa su me u gradu stalno zaustavljali i htjeli su autogram ili fotografiju. Čak su naučili nekoliko riječi hrvatskog. Kada bih došla na tržnicu, puno me prodavača pozdravljalo “dobar dan” na hrvatskom.
Nešto se i zaradilo u Japanu?
Nisam se žalila, zarada je bila dobra.
Poslije povratka iz Japana još ste igrali?
Igrala sam još dvije godine, do 1985. Uh, žao mi je što nisam išla u Los Angeles 1984. godine. Imala bih danas i zlatnu olimpijsku medalju. Ma, sama sam kriva. Kada sam otišla u Japan, rekla sam da više neću igrati za reprezentaciju. Nisam računala da u Los Angeles neće ići istočni blok, koji je u to vrijeme bio rukometno jak – bivši Sovjetski Savez, Rumunjska, Istočna Njemačka.
Doživjeli ste još jedne Olimpijske igre, kao članica Vijeća Hrvatskog olimpijskog odbora zadužena za skrb o sportašicama?
Bila sam u Sydneyu 2000. godine. Potpuno drukčije, ali smo mogli obići više sportova nego kada sam bila sportašica. To je ipak bio drukčiji režim. Nažalost, nakon povratka dogodilo se ubojstvo Matije Ljubeka. Bilo je to tri ili četiri dana nakon što sam se vratila. Jako mi je bilo teško, posebno kada sam na pogrebu u Zagrebu vidjela njegovu suprugu, ali sam ponosno stajala u počasnoj straži pred Matijinim posljednjim počivalištem.
U Osijeku ste se oprostili od igranja za reprezentaciju? Zato vam je rodni grad priredio utakmicu za oproštaj od reprezentacije.
Ta oproštajna utakmica bila mi je nezaboravna jer mi je u Osijek, u moju dvoranu – jer Zrinjevac ću uvijek smatrati svojom dvoranom – došla reprezentacija Jugoslavije. Jedno poluvrijeme odigrala sam za RK Osijek, a jedno za reprezentaciju Jugoslavije. Bilo je prekrasno, prisjeća se Katica Ileš.
Neko vrijeme u Osijeku vas je trenirao Ante Kostelić?
S njim smo 1979. godine osvojili Kup Jugoslavije. Divan je čovjek i odličan trener. Kod njega je vrijedilo pravilo – red, rad i disciplina. Bio je jako strog. Kod njega nije bilo kašnjenja, ni minute. Tko zakasni na trening, ide doma i ispada iz ekipe. Rukomet je živio 24 sata na dan. Njegovi treninzi znali su počinjati u sedam ujutro. Nije bilo – ne mogu. Imala sam sjajan odnos s njim. Uzajamno smo se cijenili. Ni on ni ja nismo voljeli gubiti utakmice. Ovom prilikom moram pohvaliti sve ono što je kasnije napravio sa svojom obitelji, s Ivicom i Janicom, u skijanju. Inače, nikad nije zaboravio tu generaciju Osijeka koju je trenirao. Znao nas je zvati na neka druženja, čak smo jednom prilikom sve bile njegove gošće na skijalištu u Innerkremsu. Družile smo se i na Badiji, kod Korčule. Tamo smo kao veteranke igrale nekakvu prijateljsku utakmicu. Sjećam se da smo bile na plaži kad nas je Kostelić pozvao i rekao: “Idemo sad malo trenirati.” Nitko se nije bunio. Možete misliti kako je to izgledalo ostalim gostima kada su vidjeli da veteranke trče krugove oko igrališta u podne, po najvećem suncu. Podsjetilo nas je to na treninge kada smo sve bile aktivne i kada su treninzi također bili na Badiji. A kad smo bile aktivne, onda smo na Badiji znale nositi kamenje s jednoga kraja terena na drugi. I nisu to bili mali komadi. To je bila jedna vrsta treninga kod Gipsa Kostelića. I on je birao komade kamenja, da ne bude švercanja. Na toj veteranskoj utakmici vikne u jednom trenutku Kostelić s klupe: “Kajo, igramo akciju broj tri.” Stanem, okrenem se prema njemu i kažem: “Zar mislite da sam zapamtila sve vaše akcije od prije tridesetak godina?” Nije mogao vjerovati da smo zaboravili sve te njegove akcije, govori Katica Ileš.
U Osijek je već došao sa suprugom Maricom?
Da, ona je bila rukometašica pa je igrala za nas. Nakon osvajanja kupa 1979. godine ostala je trudna s Ivicom i više nikad nije zaigrala rukomet. Ona je divna osoba, a zanimljivo je da je također igrala na mjestu kružne napadačice, kao ja. Bila mi je konkurencija na crti, ha-ha. Igrala je jako dobro u obrani.
Poznato ste ime iz križaljki?
Jooj, to mi svi govore. Da, često sam u križaljkama jer je moje prezime kratko i nekima možda teže zapamtljivo. Puno mi je prijateljica reklo: “Opet si u križaljci.” Jednom prilikom Stjepan Mesić nas je primio u povodu jubileja ŽRK Osijek. Kada smo se rukovali, rekao mi je: “Kaja Ileš. Vas najviše znam iz križaljki.” Uh, kad me grom nije opalio. Rekla sam: “Predsjedniče, zar me znate samo iz križaljke?” Poslije se, osim za skupnu fotografiju, htio sa mnom posebno slikati. Bila sam i na primanju kod Kolinde Grabar-Kitarović, koja je primila istaknute hrvatske sportašice i olimpijke. Bila je sa mnom tada i Đurđica Bjedov. Upoznala sam i Franju Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske, ističe Katica Ileš.
A jeste li upoznali Tita?
Naravno, bili smo kao reprezentacija nekoliko puta kod njega, posebne gošće bile smo nakon osvajanja svjetskog naslova. Tito je volio sport. Kada je preminuo, cijela olimpijska delegacija otišla je u Kuću cvijeća na njegov grob. U ime olimpijaca vijenac smo položili Slobodan Kačar, olimpijski boksački prvak, i ja. Za mene je to bila ogromna čast pored svih tih silnih sportašica da to budem baš ja, zaključila je Katica Ileš.
Naslovna fotografija: Davor Javorović, PIXSELL