Putovanje u Indiju iz pera Josipa Novosela
Čuo sam žamor negodovanja u zraku: ”Kud sreća uvijek na bogate?”, ”Opet je stavio ljepilo na vizitku kako bi se baš njegova primila za prste prilikom izvlačenja!”, ”Uvijek to radi! Zovu ga Jole Karbofix.”, ”On je iz Dubrave. Zna sve fore. Nismo imali šanse.”, ”Nema pravde za siromašne…”.
Posebna zahvala Željki Mandurić iz Tal Aviation grupacije koja me kao suorganizatorica GOA eventa pozvala na ovo druženje. Da nije bilo Željke, Indije vidio ne bih:)
Nisam se obazirao na zle jezike. Sav sretan sam došao na nedjeljni obiteljski ručak i rekao ukućanima: ”Konačno sam nešto dobio, a da nije gripa. Putujem u Indiju.”
Roditelji nisu mogli sakriti oduševljenje. Otac: ”Tamo je sve prljavo. To imaš i u Kozari Boku!”, Majka: ”Koliko će to koštati? Što ti se isplati ići na tako dalek put na 4 dana? Što ćeš tamo? Nemoj se slučajno navuć’ na onu Yogu. Ja sam te odgojila u kršćanskom duhu!”, Baka: ”Pokupit’ ćeš neku bolest. Donjet’ ćeš nam kugu!”, Buraz: ”Dobit ćeš proljev. Svi dobe proljev u Indiji.”
Obitelj Adams je kamilica za moje. Nisu se makli dalje od okretišta u Dubravi, ali znaju sve o egzotičnim putovanjima i opasnostima koje na istima vrebaju. U sebi sam pjevao:
”Ništa mi neće ovi dan pokvarit…”
Život bloggera zna biti glamurozan: hoteli, restorani, putovanja…, ali ja sam se uputio u Indiju s grčem u želucu. Naime, pojeo sam jogurt s isteknutim rokom trajanja i jednu bananu druge klase. Nema više blagajnice Željke, ali me i dalje truju u dućanu. Stislo me baš na Franji Tuđmanu. U početku me malo pekla savjest: ”Nisi domoljub, ako se posereš ovdje.” Svađao sam se sam sa sobom. ”Pa nije ovo Oltar domovine!?” Želje su jedno, a potrebe nešto sasvim drugo. Na kraju sam se posrao na Franji Tuđmanu. Nadam se da me zbog ovog neće izbaciti iz mladeži HDZ-a. Pomislio sam: ”Ako me već stislo, bolje da se to desilo na domaćem terenu, nego u gostima.”
Osim mene, dobitnica nagrade je bila i Damjana Domanovac, organizatorica PLACE2GO međunarodnog sajma turizma i vlasnica istoimenog magazina. Ispalo je da putujemo isti dan i da se vraćamo isti dan i ne samo to, nego i sjedimo jedno pokraj drugog. Išli smo do GOE Qatar airwaysom preko Dohe. Ako računam stajanje u Dohi od 4 sata, onda je uživala preko 15 sati u razgovoru s najpametnijim, najuspješniijm, najljepšim i općenito naj bloggerom i fotografom na Balkanu pa i šire. Upijala je svaku moju riječ i vidio sam joj u očima da razmišlja: ”Kud baš meni pripade čast da naletim na ovako zanimljiva i skromna čoveka?” U jednom trenutku je izgledala kao da pokazuje znakove gnušanja i da joj se riga, ali sam to pripisao visinskoj bolesti i strahu od letenja.
Dobrodošli u Gou
Sletjeli smo u glavni grad GOE, Panaji u 2 ujutro. Damjana je htjela promijeniti dolare u rupije na aerodromu, ali sam ju u zadnji čas spriječio kad sam ugledao da nude samo 6000 rupija za 100 dolara, a pošten tečaj je barem 7000 rupija. Ipak sam ja odrastao u Dubravi. Mogu ja tebe prevariti na tečaju, ali ne možeš ti mene. Rekao bi moj prijatelj Hašim: ”Nije ferski”. Uputili smo se u Double Tree by Hilton Goa – Panaji hotel. Nažalost, u hotelu nemaju mjenjačnicu, ali to nam tad nije bilo niti toliko bitno jer smo bili toliko strgani od puta da smo samo htjeli ključ od sobe kako bi utonuli u san.
Sljedeći dan smo imali okupljanje s novinarima i predstavnicima turističkih agencija iz cijelog svijeta tek u 18 h pa sam slobodno vrijeme, koje je nažalost bilo kišovito, proveo kraj brutalnog infinity bazena s pogledom na Mondavi rijeku. Uživao sam u prirodnim ljepotama GOE.
Foto: @DearLeaderJoe , Flash.hr
Gdje god da putujem, uvijek naletim na nekog iz Srbije. Pozdrav Tijani Maljković:)
U pola osam smo imali svečani GITM 2019. prijem.
Uspjesno sam uspostavio prvi indijski ogranak mladezi HDZ-a:)
Kokteli dobrodošlice, bogati kulturno-umjetnički program, predstavljanje GOE kao sjajne turističke destinacije u kojoj će svatko naći nešto za sebe bez obzira na kupovnu moć i preferencije i nakon svega toga, sjajna večera. GOU su inače popularizirali hipiji kasnih šezdesetih. Znali su potrošiti sve što su imali pa su osmislili Flea market u GOI – nešto kao naš Hrelić na kojem bi prodavali svoju robu kako bi skupili lovu za povratnu avionsku kartu. Tržnica i dan danas postoji i poznata je atrakcija u GOI, ali ju zbog lošeg vremena nismo stigli obići. Šteta, jer sam imao pun kofer ekskluzivne robe iz Čučerja.
Rad, rad, rad
Kolegica je bila impresionirana koliku količinu podataka mogu zapamtiti. Bilo ju je sram što nije jednako pametna. Ona je morala sve zapisivati. Ja sam malo škicnuo, ali samo da provjerim da nije nešto zaboravila.
Čovjek se umori od tolike brige za druge. Bio je naporan dan pa smo ubrzo nakon povratka u hotel otišli na zasluženi odmor.
Drugi dan smo nakon poslovnih sastanaka s predstavnicima hotela, otišli na zajednički ručak u novootvoreni restoran The Awadh House. Krave su nas malo usporavale na cesti. Mogu si zamisliti do kakvih sve nesporazuma dolazi u njihovom prometu. ”Miči se kravo!”, ”Kome ti kravo? Kravo jedna!”, ”Nisam tebi govorila, nego kravi!”…
Restoran je uređen u kombinaciji Art Decoa i Indoperzijskog stila, ali to je više informacija za hipstere kojih je sve više na ovome svijetu:)
Najbolja indijska hrana koju sam ikad probao. Slijedovi su samo dolazili, a mi smo se tovili kao predstavnici sindikata na eksurziji. Spavaš li mirno Vilime Ribiču?
Zovite me Jole Maharadža
Bilo je tu previše jela. Evo par fotki. Slike govore tisuću riječi: Jedeš peče, sereš peče:)
Murgh Angara Kabab – okoštena piletina pržena na ugljenu u loncu.
Gosht Matka Biryani – Riža i janjetina kuhana zajedno s aromatičnim biljem u keramičkoj posudi.
Ne mogu vam opisati koliko su svi bili ljubazni i kako su nas dobro ugostili. Cijene u restoranu su smiješno jeftine. Od nekih par dolara do 10 dolara po jelu. Kvaliteta hrane je bez lažnog dodvoravanja na razini Michelinovog restorana.
Pozdravili smo se s domaćinima i iako je plan bio da krenemo u razgledavanje stare GOE, odlučili smo se vratiti u hotel jer smo se htjeli odmoriti prije odlaska na večeru i druženje u Deltin Royale CASINU.
Daman, Goa i Sikkim jedine su države iz 29 država u Indiji u kojima je kockanje legalizirano. Ranije kada kockanje nije bilo legalno u Indiji, vlasnici casina našli su način kako zaobići zakon pa su prebacili kockarnice na more i u rijeke, jer u pravnom smislu kockanje nije dopušteno samo na „kopnu“.
Kladionice u Indiji?
Klađenje u bilo kojem obliku igre na sreću/kladionice/lutrije je u Indiji nezakonito. Glavni razlog zabrane kockanja je pohlepa ljudi da preko noći postanu bogati bez rada. Lutrija u početku nije bila zabranjena u Indiji, a zbog toga su mnoge obitelji propale ulažući ne samo sav svoj novac, već i onaj posuđen uz velike kamate. Gubici su ljude dovodili do samoubojstava, i zato su vlade u Indiji zabranile sve oblike lutrije. Indijanci bi trebali uzeti list iz Mahabharata gdje je Yuthister izgubio svoje carstvo i članove obitelji u kockanju. Međutim pohlepa prevlada zdrave savjete što rezultira potpunim ruševinama ljudi i društva.
Da bar našoj Vladi netko zabrani kockanje našom lovom i zaduživanje u naše ime:)
Naš je CASINO isto bio na brodu. Ja sam se već više puta opekao u kockarnici pa sam odlučio samo uživati u jelu i piću. Tamo sam odmah promijenio dolare jer je tečaj bio nekih 70 rupija za dolar, što je po Hašimu i više nego ferski:)
Damjana mi je rekla kako ona zadnji dan odlazi u Planet Hollywood hotel i da se snađem pa se vidimo na aerodromu. Kakva izdaja, sjedili smo zajedno u dobru i zlu. Juda je svetac za nju. Ostavila me da se sam snalazim u dalekom svijetu. Rekla mi je: ”Izbori se za sebe. Primi se posla.” Damjana je za mene ono što je Yoko Ono za Beatlese (Prijevod za katolibane: Ono što je Bruna Esih za Hasanbegovića).
Kaže naš narod: ”Svako zlo za nekog dobro”
I na kraju je baš tako ispalo. U casinu sam upoznao Anirudh Kandpala iz The Postcard Hotela. Pokazivao mi je neke promo video klipove i kad je saznao da sam fotograf i član mladeži Hdz-a, odmah mi je predložio da zadnji dan dođem u jedan od njihovih hotela u Goi. Odabrao sam južnu Gou i njihov The Postcard Cuelim Hotel. Takav poziv se ne odbija:)
Treći dan smo opet imali hrpu sastanaka. Plan je bio da obiđemo kulturne znamenitosti, prije svega crkve jer je Goa bila portugalska kolonija. Molio sam Boga da padne kiša. Jedva sam čekao da se maknem iz Hrvatske koja je opsjednuta crkvama i sad me oni žele odvesti u razgledavanje istih. Bog je uslišio moje molitve i kiša je krenula. Monsunski vjetar mi je raznosio ono malo kose što mi je ostalo na glavi, a bolje nisu prošle niti pripadnice ljepšeg spola.
Morali smo promijeniti plan pa je odluka pala da odemo na ručak u Bambolim Beach Resort. Resort s 3 zvjezdice koji si i vi možete priuštiti. Šalu na stranu, GOA je stvarno povoljna destincija:)
Iako prve scene nisu izgledale obećavajuće, ubrzo smo shvatili da stvari nisu tako strašne kao što izgledaju. Ovo je samo bila scena prije dolaska u odmaralište:)
Pripremili su nam plodove mora i falafel. Riba na grillu je bila vrhunska. Vrijeme se ubrzo razvedrilo, a kad sam vidio zgodnu Ruskinju Olgu, probudio se u meni gospon Fulir. Nisam ja neki šnel fotograf. Azo milostiva…
Zamjerili su mi drugi da sam im oteo sve žene i nadodali da mi to nije dobro za posao jer se fokusiram samo na jedan segment tržišta.
Pokušavao sam im objasniti da je to jedini segment koji me zanima:)
”Jel’ ima ovdje neki gay da ga fotkam?”
Oni su uzvratili da s poslovnog gledišta, gay čitatelji žele vidjeti i muška lica. Pitao sam odmah: ”Jel’ ima ovdje neki gay da ga fotkam?” Svi su šutjeli. Odlučio sam promijeniti taktiku. Prišao sam kolegi Adrianu iz Kanade i rekao: ”Ajde da fotkam i tebe jednu za Instagram. Ne brini ništa. Besplatno je.” Adriane, ako ovo čitaš, oprosti. To je samo zbog posla. Više klikova, više para:)
Trebali smo otići i na izlet s brodom, ali smo ga nažalost morali otkazati zbog lošeg vremena. Rekli su nam da se ne sjećaju kad je zadnji put bilo ovako kišovito u ovo doba godine. Barem nije bilo hladno. Temperatura je stalno bila između 25 i 28 stupnjeva. Inače im ljeto traje od ožujka do svibnja i tad su temperature između 25 i 39 stupnjeva. Zimu imaju od studenog do veljače s temperaturama od 15 do 25 stupnjeva, a monsunska sezona tj. sezona kiša im traje od lipnja do rujna.
Vratili smo se u hotel, a dok su drugi spavali, Katie i ja smo odradili trening u teretani i jedan senzualni photosession u bazenu.
Navečer smo se uputili do centra Panajia na večeru u Panjim Inn restoran koji je ujedino i mali hotel. Taksi iz hotela nas je vozio za nekih 11 dolara, što i nije neka lova kad se podijeli na četiri osobe.
Od hrane me je ipak više impresionirala izložba slika u restoranu/hotelu. Neka vrsta indijske naive s primjesima erotike:)
Bratstvo i jedinstvo na indijski način
Najnormalnija stvar je da pokraj neke lijepe kuće odmah stoji neka sirotinjska kućica. Siromašni i ”bogati” žive jedni pored drugih. Bratstvo i jedinstvo na indijski način.
Zadnji dan sam se odjavio iz Hiltona i pričekao vozača kojeg su poslali da me preveze do Postcard Cuelim hotela u južnoj Goi koji je bio udaljen nekih sat vremena vožnje od Panajia. Ne kaže se uzalud da šećer dolazi na kraju:)
Nisam mogao vjerovati kada smo se pojavili pred vratima 350 godina stare rezidencije, koja je sad pretvorena u luksuzan boutique hotel. Osjećao sam se kao Ivica Todorić kad je prvi put došao u Kumlerove dvore.
Odmah sam upitao domaćicu Mouwanu kad je doručak, a ona je rekla: ”U ovom hotelu nema doručka, ručka i večere.”. Bio sam u šoku. Znam da moram na dijetu, ali ovo je previše čak i za mene. Mouwana: ”Ne brini se ništa. Ne želimo goste ograničavati s vremenom. Ovdje si da se opustiš. Kad god si gladan, kuhar će pripremati hranu za tebe.” Ako ovo nije definicija raja, onda ne znam što je. Okrenuo sam ruke prema nebu i zahvalio se Stvoritelju što moji prijatelji nisu te sreće da uživaju u ovakvom obilju. Ujedno sam se zahvalio i na prvom sunčanom danu od kad sam došao u GOU.
Bacio sam se na doručak k’o Crkva na milostinju. Chorizo je bio brutalan. To morate probati.
Mouwana me provela hotelom, koji odiše poviješću. Kao da vas je netko vratio u prošlost, ali ne onu kakvu doživite kad iznajmite apartman u zadarskom zaleđu, nego lijepu, luksuznu, tajkunsku… Slike govore tisuću riječi:)
Noćenje je ovdje ovisno o dobu godine oko 2500 kn što za nas sa članskom iskaznicom nije puno, ali za neku blagajnicu iz Dione je nedostižan san. Za sve ono što dobivate, cijena je prava sitnica. Mjesto iz snova.
Indijske pješčane plaže
Zamolio sam Mouwanu da me odvede do 30 kilometara dugačke pječane plaže koja se nalazi svega desetak minuta od hotela. Biti u Indiji, a ne okusiti čari Arpaskog mora (Ja sam mislio da se kupam u Indijskom oceanu. Hvala Rupanjani na ispravci) je kao ljetovati na Viru. Jesi na Jadranu, a nisi.
Prekrasna pješčana plaža, toplo more…. Neopisiv doživljaj. Raj za surfere poput mene (Malo serem da surfam, al zvuči cool).
Da ne izgleda sve tako luksuzno, pobrinulo se malo ribarsko naselje na obali.
Bacio sam se junački u more, ali je u tom trenutku istrčao na plažu indijski Mitch Buchannon i upozorio me na tečnom Svahiliju da moram hitno van jer bih se mogao utopiti zbog monsunskih valova. Svih ovih dana je bilo nevrijeme i more još nije bilo sigurno za bezbrižno kupanje.
Na povratku u hotel sam ugledao znak domoljublja. Očito među indijskim ribarima postoje obožavatelji hrvatske repke. Bilo kuda, šahovnica svuda 🙂
Stizale su mi na mobitel fotke od drugih bloggera: ”Vidi kako uživamo na plantaži začina.”
Odogovorio sam im: ”To je zabava za sirotinju. Pogledajte vi ovo:)”
Došlo je i vrijeme za ručak. Uvijek serviraju neku ribu uz jelo, ukiseljene paprike, piletina, riža, curry, povrće…. ogromne količine hrane. Dobio sam 4 kile u Indiji. Vrhunska klopa. Zaljubio sam se u ovo mjesto.
U mojoj obitelji niti jedan obrok ne može proći bez religijskih motiva/raspela na zidu. Slično je bilo i ovdje. Pogledao sam na zid, a kad tamo ogroman sakralni mozaik. St. Xavier by A & T Cuncha Mosaics. Slika teži preko 50 kila. Prema katoličkoj legendi/bajci, misionar, sv. Franjo Ksaverski (1506-1552) je putovao između otoka Ambon i Seram u svojoj evanđelističkoj misiji (eufemizam za prisilno pokrštavanje za mene). Uletio je u oluju, a kako bi smirio more, bacio je svoj križ u uzburkane valove. Brod je na kraju sigurno uplovio u luku, a iz mora se pojavio rak koji je svetom Franji vratio križ.
Lijepa priča, ali problem je što stvarno postoje ljudi koji u to vjeruju
Poslije sam još malo zaigrao biljar, večerao, meditirao i razmišljao o smislu života. Znam da će mnogi sad reći da GOA nije prava Indija, ali ja mislim da je. GOA je sve ono što želite da bude. Ako želite doživljaj prljave Indije, siromaštva, neorganiziranosti dobit ćete to, ako želite predivnu prirodu, luksuz, prekrasne plaže, golf, fenomenalnu hranu, avanturu, predivne ljude, dobit ćete i to, ako samo želite pobjeći od svakodnevice i uživati, a da pri tom ne potrošite previše, dobit ćete i to. Stvar je kao i u životu u vama. Ako tražite negativnosti, privući ćete ih i naći. Ako tražite pozitivu, privući ćete ju i uživati u najboljem provodu u životu. Znam da 4 dana nije dovoljno za upoznavanje GOE, a kamoli Indije, ali bolje 4 dana u GOI, nego 4 dana na zavodu za zapošljavanje. Vidio sam sve, a opet nisam vidio ništa. Samo sam zagrebao ispod površine i jedva čekam da se vratim opet. Navukao sam se na GOU kao HDZ na proračun.
Na kraju mogu reći da sam se istinski prosvijetlio u Indiji. Shvatio sam da sreća nije imati. Sreća je imati i znati da drugi nema – Joe Baba
Čekam sad komentare – Zar je stvarno to rekao za kraj? On je idiot! Sigurno se šali? Ovo nije smiješno. Prokleti materijalist. Nema ni D od duhovnosti u njemu! Kako ga Boga nije strah! Karma će mu se osvetiti!… On je Mesija. Slijedimo Dragog Vođu….
U dubokim mislima me je prekinuo zvuk automobila. Vozač je došao po mene kako bi me odveo na aerodrom koji se nalazio svega 15-ak minuta udaljenosti od hotela. Tamo sam odmah sreo Damjanu i zahvalio joj što me je ostavila u ovakvom obilju. Nekad djecu treba napustiti kako bi se vratila na pravi put.
Post scriptum
Ovim putem se želim zahvaliti Anji Zambelli jer mi je napravila najbolje vizitke na svijetu. Bio sam totalni hit u Indiji. Prilazili su mi ljudi iz cijelog svijeta i samo govorili: ”Svi pričaju o tvojoj vizitki. ”, Sljedeća reakcija je bila: ”I’m not poor, I’m not poor:)”
Velika zahvala naravno i našim domaćinima (GIMT 2019., Dobule Tree by Hilton Goa Panaji, The Awadh House, Bambolim Beach Resort, The Postcard Cuelim), a posebno Caroline Diani koja nam je cijeli ovaj put organizirala. Nažalost, nije mogla utjecati na vrijeme, ali je dala sve od sebe da se ovih par dana osjećamo kao kraljevi. Upoznao sam predivne ljude iz cijelog svijeta. Ispričavam se odmah što ih sve nisam mogao spomenuti, ali lijepo sam rekao prvi dan: ”Samo oni koji plate će biti u kolumni:)”
PSS: Za doživljaj Indije u Zagrebu, preporučam NAMASTE restoran:)
Autor: Josip Novosel aka Jole Maharadža aka Joe Baba aka Dragi Vođa aka Vin Diesel za siromašne, dopisni član magazina ”Tko jede curry i prakticira yogu, okreće leđa Bogu”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i Gastro Snob.
Tekst: