…odlaskom i napuštanjem moje tadašnje stvarnosti prouzročene mojom prošlošću, koja me u tim, tada za mene vrlo nezahvalnim vremenima, svakim danom sve više vukla na dno života, započinje sasvim osobno Alan Crljenko čije planinarenje je započelo sasvim neočekivano. Svoju inspirativnu priču podijelio je s nama.
– Naime, nakon što sam se godinama bezuspješno liječio od većeg oštećenja kralježnice i patio od kroničnog PTSP-a te provodio dane i mjesece po raznim bolnicama, a noći u razmišljanju o odlasku s ovog svijeta čekajući onaj “klik” da sva ta fizička i mentalna patnja što prije završi jer sam bio i fizički i psihički teret samome sebi, onu čuvenu “lampu u glavi” upalio mi je moj neurokirurg koji je pri našem posljednjem razgovoru rekao – “Ili operacija, ili kolica za koju godinu!”
Čuvši te riječi, odjednom mi je kroz glavu prostrujala jedna slična rečenica: – “Ili pukovnik, ili pokojnik!”
I u tom trenutku, te 2007. godine, moj se život promijenio.
Odlučio sam otići svojim putem, svojim stazama, bez obzira na konačan ishod. Ionako me za ništa više nije bilo briga, jer više ništa nisam imao za izgubiti osim svog života, koji, kako sam tada smatrao, nije bio vrijedan ičega. Ono što mi je bilo bitno bilo je da sve to učinim sam, pa kako god završilo.
Zahvalio sam se svojem neurokirurgu na svemu, pokupio s njegovog stola tonu moje medicinske dokumentacije, pozdravio ga i teško šepajući (jer lijevu nogu gotovo nisam ni osjećao) otišao iz njegove ordinacije dok me je on zbunjeno pratio pogledom.
Otišao sam. Hodao. Hodao mjesecima.
Već sljedeći dan otišao sam hodati… i hodao sam, hodao mjesecima, vukući svoju lijevu nogu za sobom. Jasno, kako su posljedice mojeg prijašnjeg života na meni ostavile posljedice, imao sam tada skoro 120 kilograma pa je moje hodanje samim time bilo još i teže. No, taj Forrest Gump u meni bio je jak i uporan, i nije mi dozvolio da stanem i odustanem te sam nekoliko mjeseci kasnije smršavio na otprilike 90 kilograma.
Nakon tih nekoliko ‘prohodanih’ mjeseci bolje sam se osjećao, lijeva noga mi više nije bila toliko utrnuta i bolna te je dobila natrag neke svoje funkcije, ali zbog jakih bolova u kralježnici medikamente na bazi morfija sam i dalje koristio, a vezivanje vezica na cipelama i dalje mi je predstavljalo stravično bolan problem.
No, jednog dana, došao sam u kontakt s čovjekom koji se sasvim slučajno pojavio u mom životu, (interesantno, samo tada smo razgovarali i više nikada kasnije, ne znam ni tko je on), koji mi je predložio da si pokušam dalje pomoći s odlaskom u teretanu. Ta me je rečenica doslovno šokirala, jer nisam bio fizički sposoban, kao što sam već napisao, ni normalno zavezati vezice na cipelama.
No, on je bio vrlo uvjerljiv, i dao mi je primjer gdje je to odlično uspjelo.
Sebe samog.
Pun sumnji, ipak sam ga odlučio poslušati i otići u teretanu. Nisam imao što izgubiti.
Vjeruj u sebe! Možeš ti to!
Ta teretana nalazi se u Policijskoj postaji u Pagu gdje sam uz blagoslov načelnika i drugih policijskih službenika, mojih prijatelja, dobio svoj termin za tjelovježbu. Svima sam im neizmjerno zahvalan, jer ta teretana doslovno me je vratila iz poluživih-polumrtvih.
Sjećam se riječi jednog mog prijatelja iz policijske dežurane, godinu dana kasnije: “Frende, ti si drugi čovjek. Došao si ovdje sav iskrivljen, nikakav, u poluraspadu, jedva si hodao… a vidi se sada.”
Naravno, do te njegove izgovorene rečenice koja me je učinila vrlo ponosnim vodio je put koji je bio popločan suzama. …suzama od bolova kada bih vježbao, suzama pri spuštanju s klupe za vježbanje na tlo, jer jedino tako bih mogao, puzeći po podu poput kakvog crva, doći do najbližeg čvrstog predmeta preko kojeg bih se s pomoću ruku ponovno postavio na noge, suzama jer su dani i mjeseci prolazili, a ja sam osjećao tek nekakve minimalne i minorne pomake na bolje.
No, nastavio sam i dalje ići na vježbanje, jer često mi se, upravo u onim trenucima očaja pred odustajanje, negdje u prikrajku misli pojavljivao glas: “Vjeruj u sebe! Možeš ti to!”
8 mjeseci kasnije
Osam mjeseci kasnije, uhvatio sam samog sebe kako si kuham jutarnju kavu kao svaka normalna osoba. Naime, odjednom sam shvatio kako sam iz kreveta došao do dnevnog boravka i kuhinje bez ikakvog problema. Tog jutra nisam pomoću ruku izvlačio i spuštao na pod svoju lijevu nogu i hodao sam normalno bez ikakvih bolova. Iznenađenje, sreća, nevjerica, uzbuđenje, ushit… sve je to u sekundi prošlo kroz mene dok sam ispred sebe gledao u šalicu skuhane kave.
Ako ikada osvojim jackpot i kupim si jedrilicu ili katamaran, vjerujem da će osjećaji biti isti. 😁
Nekako u to vrijeme mog ‘oslobođenja’ povezao sam se s mojim prijateljima iz Paga koji su počeli planinariti te sam im se pridružio jer me je želja za avanturama, ali i iskušavanjem i propitkivanjem samog sebe vodila dalje.
Vidio sam da mogu, i fizički i psihički. Više nisam bio iskrivljeni couch-potato kojemu najnormalnije ljudske radnje predstavljaju problem.
Postao sam – pukovnik.
Moje planinarenje
Moje prvo pravo planinarenje na prvoj pravoj planini bilo je na Velebitu, na tom istom Velebitu kojeg sam gledao dok sam hodao vukući moju lijevu nogu za sobom i zamišljao da bi nekakvim nevjerojatnim čudom možda jednog dana i ja mogao stajati tamo i s njegovih vrhova gledati na moj otok Pag.
To čudo se i ostvarilo te sam tog dana mog prvog planinarenja s vrha Svetog brda gledao na svijet ispod mojih nogu, koje su sada doslovno bile – moje.
Zahvalio sam se Gospodinu kod križa jer sam znao da je sve te ljude koji su svaki na svoj način sudjelovali u mojemu oslobođenju upravo On poslao na put mojega života, a da je onaj Forrest Gump koji je hodao sa mnom i nije mi dozvolio odustati od hodanja i teretane također bio On. 😊
Uglavnom, planinarenje sam zavolio jer traži od čovjeka konstantno preispitivanje samog sebe i ne dozvoljava mentalno, fizičko i duhovno zapuštanje i propadanje ako se doista želi planinariti, jer ono što planinarenje daje nemjerljivo je. Taj osjećaj avanture i slobode duha kada si u planinama, iako na pravim planinarenjima možeš i stradati, nevjerojatan je i neopisiv, posebice ako u planinu ideš sam.
Vjerujem da jedino samostalna plovidba svjetskim morima i oceanima u jedrilici ili katamaranu donosi isti osjećaj avanture i povezanosti sa Stvoriteljem ovog Univerzuma. I onog najbitnijeg… osjećaja slobode. 😊
Naravno, nikome ne preporučujem da to čini sam, ovo je moj osobni izbor za kojeg sam jedini ja odgovoran.
Godine mog planinarenja diljem hrvatskih i europskih planina i vrhova su prolazile, a u meni se sve više javljala želja ovaj prekrasan otok i njegove ljepote približiti drugima.
Dugo sam tu želju nosio u sebi i tražio kako je realizirati.
A onda se sve dogodio sasvim nenadano, slučajnim susretom s direktoricom Turističke zajednice Grada Paga Vesnom Karavanić koja je prepoznala moju ideju i zdušno je prihvatila, pa sam tako te 2018. godine po svom idejnom projektu počeo s realizacijom izgradnje prve turističko-rekreativne staze “Sveti Jure” na području grada Paga uz financiranje Turističke zajednice Grada Paga. Izgradnju staze sam završio u lipnju 2019. godine, i od tada je svi zaljubljenici u otok Pag koriste na svoje veliko zadovoljstvo.
Moram napomenuti, pri izgradnji određenih težih dijelova staze veliku pomoć imao sam od mog prijatelja, Alena Fabijanića.
Pag Outdoor
Krajem 2020. godine na otoku Pagu zaživio je i Pag Outdoor, udruženi projekt svih otočnih turističkih zajednica koji je prepoznat i od Ministarstva turizma i sporta kao jedan vrlo vrijedan projekt za otok Pag, a ja sam uz daljnju suradnju i financiranje TZ Grada Paga po mojoj idejnoj zamisli nastavio s izgradnjom novih staza na atraktivnim dijelovima otoka Paga, tako da sam uz već spomenutu stazu “Sveti Jure” koja je naknadno ušla u projekt, 2021. godine izgradio još dvije turističko-rekreativne staze koje sam posvetio svim onim ljudima koji su prije nas živjeli i umirali na ovom, na prvi pogled škrtom i neplodnom, ali u svojoj srži prekrasnom i plemenitom kamenu.
Ti ljudi, naši su preci.
Te dvije nove staze izgrađene su na području Ledenika, jednog od najljepših područja otoka Paga, a nazvane su “Zaton” i “Mikula”.
Godinu dana kasnije dodao sam i dva odvojka, jedan na stazi “Sveti Jure” – odvojak do Stare drage, a drugi na stazi “Zaton” – odvojak do špilje Golubere.
Kao licencirani vodič zajedno sa svojim kolegama vodičima koji su članovi Udruge sportskog turizma “Pag MareMonti”, vodim organizirane ture od strane TZ Pag za vrijeme ljetnog Pag Outdoor Summer programa, ali i sudjelujem volonterski u mnogim tehničkim i terenskim poslovima za TZ Grada Paga u svezi outdoora.
Alpe
Ipak, bez obzira na moje davanje i ljubav prema otoku Pagu, ona iskonska, duboka i avanturistička ljubav koja je u meni, nalazi se u planinama.
I to ne u bilo kakvim planinama. Nalazi se u Alpama.
Doista, kada tamo odem, osjećam se kao da sam došao kući, na mjesto/mjesta gdje znam kako fizički i duhovno pripadam.
Na žalost, kako je protekla pandemija poremetila štošta u našim životima, poremetila je i sve moje planove za planinarenje u Alpama, tako da je moj posljednji izlazak u Alpe bio samostalni uspon na Mont Blanc 2019. godine.
Bogu hvala, sada je to iza nas te se nadam zajedno sa svojim prijateljima i kolegama nakon završetka ovogodišnjeg Pag Outdoor Summer programa, u rujnu ponovno otići u najljepše europske planine, Dolomite, i ponovno ispenjati koju lijepu ferratu i vrh.
Dolomiti su posebni
Te planine toliko su lijepe da je moj kolega planinar i prijatelj iz djetinjstva, naš poznati i proslavljeni hrvatski pijanist svjetskog glasa, Lovro Pogorelić, kada sam ga prvi puta tamo odveo, širom otvorenih očiju rekao: “Ovo je totalno nestvarno… kao da se netko igrao… kao da je netko namjerno izgradio ove nevjerojatne ogromne kulise da te totalno opčine.. gotovo da počinješ sumnjati u samo postojanje i istinitost onog što vidiš.”
U potpunosti se slažem s njim, zato se Dolomitima uvijek rado vraćam.
Ljetne ili zimske planinske ture
Zimsko planinarenje, ili ljetno planinarenje ali u visokim Alpama gdje je vječni snijeg i led.
Lijepo je planinarenje i kada snijega i leda nema, ali miris leda u nosnicama dok zabijaš cepin u led i zvuk struganja dereza po zaleđenim stijenama meni osobno nikakva proljeća ili ljeta u planinama ne mogu nadomjestiti.
Doduše, najljepše je kada se može oboje kombinirati… ispenjati alpski vrh na debelim minusima u snijegu i ledu, a onda se dan ili dva kasnije spustiti u toplu dolinu gdje je kasno proljeće, ili ljeto u punom zamahu, i u kratkim rukavima na trijemu nekog kafea ili planinarskog doma piti kavu dok u visini gledaš zaleđeni vrh na kojemu si stajao.
Jednodnevni ili višednevni izleti u planinu?
Uvijek višednevni. Što više dana. Bez obzira bilo to ljetno ili zimsko planinarenje.
Jednodnevni izleti su upravo to – izleti. Višednevno planinarenje je nešto sasvim drugo. Kad si više dana u planini, počneš živjeti s tom planinom. Vidiš je pravim očima. Osjećaš je. Čuješ je. Postane dio tebe, a ti dio nje.
Razumije se, planinari ali i svi zaljubljenici u prirodu i planine ne mogu sebi uvijek priuštiti višednevna planinarenja, tako da je i taj jedan izletnički dan u planinama vrijedan svakog trenutka.
Drukčiji, ali svakako na svoj način vrlo vrijedan.
Imam svoju malu radionu gdje se bavim obradom drva i stvaranjem svega što mogu od tog plemenitog materijala. Usput, nadam se i osvojiti Eurojackpot da si kupim jedrilicu ili katamaran i odem oploviti svijet.
Bez šale, more me u posljednje dvije godina sve više vuče natrag k sebi, jer sam mnoge godine živio od mora i s morem. Ali, sada me k sebi vuče na sasvim drugačiji način.
Rekao bih, na planinarski način.
Što svaki planinar po tebi mora imati u ruksaku?
Prva pomoć u kojoj treba biti sve bitno za pomoći sebi ili drugom unesrećenome, dobar i kvalitetan nož, tri-četiri metra tanjeg konopca, dva-tri metra duct trake, upaljač-šibice (kresivo), osobni dokumenti u novčaniku, naglavna svjetiljka, mobitel, powerbank za mobitel i svjetiljku ako je punjiva, rezervne baterije, za one koji idu na visoke ture i obvezno osiguranje od nesreće, i naravno, kvalitetan ruksak u kojemu će sve to skupa s ostalom opremom stajati, a ne “ruksak”.
Jasno, sva oprema, odjeća i voda i hrana moraju biti prilagođeni turi i godišnjem dobu.
Kad vodim ture gdje ima puno različitih ljudi najviše vodim brigu o njihovoj sigurnosti. Sigurnost svih ljudi mi je na prvom mjestu.
Pravila kojih se uvijek treba prdržavati u planini
Vjeruj u sebe, u svoj neslomljivi ljudski duh koji će te odvesti tamo gdje si naumio, ali poštuj sve što ti planina želi reći, čak i s onim jednim malim tmurnim oblačkom koji se iznenada sam od sebe pojavio.
Planina će te često pustiti k sebi, ali ponekad i neće. I tu ti ništa ne možeš. Pomiri se s time.
Ne juri i ne idi glavom bez obzira jer ti to moraš iz nekog samo tebi znanog razloga. Ne moraš. Daleko si vrjedniji od svog selfija.
Planina će sutra i za deset dana ili dogodine biti na istom mjestu, neće nigdje otići. Ako si izabrao krivo vrijeme, planina će za tebe, kada bude trenutak, izabrati pravo vrijeme. Iskoristi ga tada s punim, zahvalnim srcem.
I pazi i čuvaj njenu nevjerojatnu veličanstvenost i njenu nemjerljivu ljepotu.
Nije slučajno takva stvorena nego na slavu Božju, baš kao što si i sam stvoren, čovječe.
Fotografije: Alan Crljenko