Barbara Matić olimpijska je pobjednica u džudu, aktualna europska prvakinja i bivša dvostruka svjetska prvakinja. Na Olimpijskim igrama u Parizu ostvarila je svoj dugo očekivani san osvojivši povijesnu prvu medalju za hrvatski džudo. U finalu je pobijedila Njemicu Miriam Butkereit i osvojila prvo povijesno olimpijsko odličje za hrvatski judo. Aktualna europska prvakinja i bivša dvostruka svjetska prvakinja sada u kolekciji ima još i onu dugo željenu – olimpijsku!
Tko je zapravo Barbara Matić otkirla nam je nedavno u emisiji Hrvatskog olimpijskog odbora “Put pobjednice”.
Dugogodišnja reprezentativka, olimpijka i vodeća džudašica na svjetskoj ljestvici od prvih sportskih dana niže sjajne uspjehe i uzor je mnogima. Trenira dvaput dnevno, a uz sve uspješno stiže graditi i znanstvenu karijeru. Završila je jedan od najtežih studija, Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu te još nalazi i vremena za davanje instrukcija.
Jeste li oduvijek bili odlikašica?
U osnovnoj i srednjoj školi jesam, a već poslije na fakultetu mi je bio bitan samo prolaz. Nisam se opterećivala s ocjenama i mislim da s ovakvim tempom treninga i natjecanja nisam niti mogla. Pukla bih.
Završili ste jedan od najtežih fakulteta što sigurno nije bilo lako uz vrhunski sport.
Pa nije, ali moj trener je oduvijek podupirao moje školovanje i obrazovanje. S druge strane, imala sam i dosta razumijevanja s nekim profesorima na fakultetu, a bilo je i onih s kojima se nije dalo dogovarati. Ali to je normalno. Gdje ima volje, ima i načina, a ja sam imala svoj cilj koji sam ostvarila.
Odakle džudo u Vašem životu?
Džudo je moj prvi i jedini sport koji sam trenirala. Upisala sam ga u prvom razredu osnovne škole. Klub u kojem danas treniram JK Pujanke i trener Vladimir Preradović sa svojim bratom Slavkom, došli su na jedan sat tjelesnoga pokazati što je to džudo. Nakon toga, došla sam kući i rekla mami da želim trenirati džudo. Ona je to odobrila, iako nije znala koji je to sport, jer se nitko nikada u obitelji nije time bavio, no meni se svidjelo. Nakon mene je došla i sestra i tako smo nas dvije skupa ostale u tom sportu. Evo, ja treniram u istom klubu dvadeset i nešto godina.
Svojedobno ste Vi i Brigita obje bile svjetske juniorske prvakinje, ona u kategoriji do 78 kilograma, a Vi do 70.
Da, bila su to lijepa vremena. Ja sam ostala, a ona je prestala trenirati zbog trudnoće. No, zato ja nastavljam i ispunjavam naše zajedničke snove.
Kako ste se vas dvije slagale u sportu?
Meni je sestra najbolja prijateljica i ne mogu zamislit da ju nemam uz sebe. Obožavala sam trenirati s njom. Bilo je dana kada bismo došle na trening i smijale se non stop, što je trener naravno mrzio, jer ništa nismo odradile kako treba. Uvijek nas je morao razdvajati, jer smo ili pričale ili se smijale. No, bilo je i dana kada bismo se doslovno potukle, ovisno kakve smo volje bile koji dan. Ali poslije, kad smo odrasle to se promijenilo, postale smo baš prave prijateljice.
Jeste li se ikada našli u situaciji da ste trebali upotrijebiti svoje znanje i vještine džuda van sportskog terena?
Ne. Na svu sreću, nikada nisam trebala upotrijebiti svoje vještine. Džudo me naučio kad padnem da ustanem, da pružim ruku i kad izgubim. Sport nije samo treniranje. Sport te nauči puno i van terena. Proputovala sam stvarno puno, vidjela sve i svašta, naučila cijeniti razlike i sklopila baš puno prijateljstava.
Kakvi ste bili kao dijete? Ne mogu Vas zamisliti kao mirno dijete koje se igra s barbikama.
To je bila sestra, ona se znala tri sata zaključati u sobu i igrati se s barbikama. Meni bi to pak vrlo brzo dosadilo, skupila bih stvari i otišla na trening, jer mi je to bilo zanimljivije. Ne mogu reći da sam bila divlja, slušala sam ja roditelje i starije, ali voljela sam biti posvuda i vidjeti sve. Sve što se u školi nudilo, od zbora do sportskih aktivnosti Barbara bi išla. Sve sam htjela probati. I eto, jedino me džudo uspio zadržati.
Kompetitivni ste?
Naravno. Baš nedavno smo na terasi igrali nogomet, mama i ja protiv tate, nećaka i prijateljice. Ja sam tu bila sto posto, nismo smjeli izgubiti, to nije bila opcija. Ne puštam nikome, čak niti nećaku, haha.
Sjećate li se svog prvog turnira?
Među prvim turnirima je bio jedan u Samoboru i to je bilo moje prvo putovanje izvan Splita. Otac je rekao da nema šanse da idem tako daleko sama, da me neće pustiti, jer kako će trener paziti na nas deset i slično. I ne i ne. Na kraju je trener zvao mamu, molio ju da nagovori tatu da me pusti. Deset dana dana je trajalo to nagovaranje i na kraju su me pustili. Otišla sam i još osvojila zlatnu medalju. To je bila sreća. Nakon toga, više nije trebalo ništa pitati.
Kakvi su roditelji danas? Na turniru, kad gledaju Vaše borbe?
Mama uvijek sve gleda, a otac ne. On izađe iz kuće, jer to ne može gledati, pa ga mama nazove kad sam gotova. Gleda on sve borbe, ali ne može moju. Šeće oko kuće i čeka da završim, pa ga mama obavijesti o ishodu. Sestra naravno sve prati, ona je uvijek tu, ali uglavnom svatko ima neke svoje rituale. Zna se što tko radi kad se ja borim. I nećak Vito isto prati. On je također počeo trenirati džudo, sad će krenuti u školu i baš je pravi navijač. Sve prati i navija za svoju tetu. Kad osvojim medalju uvijek mora dobiti neku nagradu.
Što vam je najvrjednije sport donio?
Što se tiče juda naučio me je da nakon poraza ustanem i kad je teško da nije kraj. Uvijek moram dati sve od sebe. Naučio me disciplini, osamostalio me. Sjećam se kad smo išli na maturalac, pa šok spremanje i pakiranje kod svih. Mene je do tada mama već sto puta spakirala i raspakirala, putovanja je bilo puno, tako da nam je to bilo već normalno. Nije bilo tog stresa odlaska, pakiranja, javljanja. Uvijek imamo isti ritual, kad sletim i stignem u hotel, javim se doma. Te neke stvari su od prvog dana ostale iste.
Jeste li rob navika?
Imala sam prije neke svoje “demone”. Neke stvari sam primjerice, morala imati sa sobom i na sebi. Danas više ne, srećom. Prije kad bih zaboravila svoju majicu u kojoj se borim, plakala sam, napravila scenu, zvala mamu i krivila nju jer sam ja zaboravila majicu. To me previše opterećivalo, tako da mi je drago da sam to uspjela riješiti sama sa sobom.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
Najčešće su tu dva treninga, ujutro i popodne, a u međuvremenu odmaram. Prije sam sve morala prilagođavati fakultetu, pa mi je s te strane lakše danas. U slobodno vrijeme držim instrukcije. Već su moji učenici i navikli da me ponekad nema, pa su pomalo i kampanjci, jer me čekaju da se vratim s puta pa brzo učimo. Ali sve mi to nadoknadimo, baš uživam u tome.
Veseli Vas prenošenje znanja?
Da, htjela bih poslije karijere ostati u džudu, ali ne nekome poput sebe. Voljela bih raditi s mladima, u struci u nekoj školi kao profesor matematike. Jednog dana, vidjet ćemo. Jedino se trenutačno ne vidim u nekom uredu s radnim vremenom od 8 do 16.
Kad ste osvojili prvu juniorsku zlatnu medalju, kakav je osjećaj bio?
Od malena sam osvajala medalje i od mene se uvijek očekivalo da nastavim niz, iako si nisam nikada nabijala presing. To prvenstvo je bilo u Ljubljani, bila je i sestra sa mnom. Ja sam bila prva, ona treća, a i ekipno smo bile brončane što je bilo fenomenalno. Poslije sam se nastavila truditi, jer mi je cilj uvijek bio nastaviti ostvarivati takve uspjehe i u seniorskoj konkurenciji i drago mi je da sam u tome uspjela.
Kakav je Vaš ljubavni put?
Imam dečka, nedavno smo se zaručili i zaista mi je velika podrška u svemu. Voli on borilačke sportove, ali nije baš znao puno o džudu. Na našoj prvoj kavi pitao me: Daj ti meni objasni malo taj svoj džudo. Drago mi je da se zainteresirao za taj sport. Upoznali smo se na fakultetu i od četvrte godine smo zajedno. Živimo skupa i lijepo nam je, sve radimo zajedno, uživamo i nadam se da će tako i ostati, zaključila je Barbara Matić.
Fotografije: Tomislav Franić