Iva Todorić jedna je od najboljih košarkašica Raguse iz Dubrovnika te ujedno igračica s najviše osvojenih naslova prvakinja Hrvatske. Ima ih deset – šest igrajući z Medveščak, te četiri za Ragusu.
Ako se u obzir uzmu osvojena prvenstva i kupovi onda je Iva stala na brojci 15, a toliko trofeja ima Sandra Mandir, dok je rekorderka Anđa Jelavić sa 17 kombiniranih trofeja. Iva je naša igračica s najviše triple-dublova u domaćoj ligi, a ove sezone je ostvarila sedam double-dublova u 11 utakmica. Bila je na dvije utakmice blizu triple-doublea – protiv Zagreba (21 koš, 11 skokova, devet asistencija) i Požege (17 koševa, 13 skokova, devet asistencija).
Nižete double-doubleove kao Domantas Sabonis u NBA ligi?
– Što sam starija, to sam bolja. Šalim se, nekako uvijek u svakoj ekipi u kojoj igram pronađem svoju ulogu i nametnem se, a imam i neke liderske sposobnosti, tako da je nova trenerica sve to prihvatila i dala mi dosta ovlasti. Imam slobodu u igri i mislim da joj vraćam na najbolji mogući način. Inače, ne pratim statistiku za vrijeme utakmice, vidim je samo na kraju i nikad nisam znala koliko mi čeka treba za triple-double. Kada sam dvaput vidjela da mi nedostaje po jedna asistencija, rekla sam svojim suigračicama nakon utakmice – falile ste taj jedan koš na moje dodavanje, priča nam Iva Todorić.
Košarka Vam je bila prvi sport kojeg ste trenirali?
– Istina, premda sam ja željela trenirati rukomet. Mama je bila rukometašica, međutim u Imotskom nije bilo kluba. Ja sam inače iz mjesta Miovaca ali u Imotskom sam išla u srednju školu i tako sam i krenula sa sportom. Rukomet sam htjela trenirati zbog mame, na televiziji je bilo više prijenosa rukometa od košarke.
Kada ste počeli ozbiljno trenirati košarku?
– Krenula sam trenirati košarku s 12 godina, ali moje ozbiljnije košarkaške godine su kada sam došla u zagrebački Medveščak. Završila sam srednju školu u Imotskom i otišla sam u Zagreb na Ekonomski fakultet. Dvoumila sam se između Zagreba i Splita, a onda je stigao poziv iz Medveščaka, tu su bile sve perspektivne cure, generacija 93./94. s dvije tri starije igračice i trebalo je dvije tri godine da i mi sazremo i onda smo krenuli u onu slavnu Medveščakovu eru osvojivši nekoliko naslov prvaka.
Je li se bilo teško prilagoditi na život u velikom gradu?
– Prvu godinu fakulteta živjela sam u studentskom domu u Cvjetnom naselju, bilo mi je prvo jako teško „pohvatati“ tramvaje, koji gdje vozi i dvorane u kojima imam treninge, ali kada sam se navikla Zagreb mi je postao malo veće selo. Hranila sam se u menzi, brzo sam se snašla… Imala sam u Zagrebu od prije neke prijatelje, u klubu sam se najviše družila s Anamarijom, Begić. Znala sam dosta cura iz reprezentacije koje su bile sa mnom u klubu. Sa mnom je u domu živjela rođakinja, na fakultetu su mi bili neki prijatelji iz srednje škole, tako da mi nije bilo teško… Svih pet godina studiranja sam bila u domu. Prvu godinu u Cvjetnom, a ostale četiri na Savi.
Niste htjeli u stan?
– Ne, tko nije iskusio studentski dom, ne zna što je studentski život. Fakultet sam završila u roku, magistrirala i da ne igram košarku mogla bih raditi u nekoj tvrtki, otvoriti možda neku svoju. Isto tako završila sam i pedagoške predmete pa bi mogla predavati i u školi, tako da ima, dosta mogućnosti nakon igračke karijere. Kada sam završila fakultet ostala sam u Zagrebu još tri godine i onda sam se preselila u Dubrovnik.
Dakle u karijeri ste igrali samo za dva kluba, Medveščak i Ragusu?
– Igala sam za dva kluba i deset godina za redom bila prvak Hrvatske
Je li bilo kakvih ponuda za inozemstvo?
– Je, išla sam na probu u Mađarsku, bila tamo tri dana. Jednostavno kada sam došla potpisati ugovor to nije bilo to što je moj menadžer rekao, došlo je do nesuglasica i otišla sam. Vratila se u Medveščak, odigrala zadnju sezonu koja je okončana s dva nova trofeja. Tako da nimalo ne žalim za kratkom mađarskom epizodom.
Kako ste završili u Dubrovniku?
– Oni su mene već prije kontaktirali, dugo sam premišljala. Onda je u Ragusu došao Braslav Turić koji me dugo godina trenirao u Medveščaku, pitao me da li želim doći i tu više nije bilo dvojbe. Istina, razmišljala sam o prestanku karijere, ali mako sm imali korektan odnosu u Medveščaku pristala sam mu pomoći svojim dolaskom. Kako sam došla u Dubrovnik, nikako da iz njega odem. Doduše, Dubrovnik mi je puno bliže doma nego Zagreb pa i to ima neke prednosti.
Kakav je život u Dubrovniku?
– Pa meni je super, grad mi je predivan, super za život, klub mi plaća stan. Imam više prijatelja izvan košarke nego u košarci, stvarno sam se udomaćila, već me zezaju da sam prava gosparka
Stanujete blizu dvorane?
– Da, ali Dubrovnik je mali, pa nije ništa daleko. Treba mi pet minuta autom da svugdje dođem. .
Čim se bavite osim treniranja, imate li kakav hobi?
– Jako volim čitati knjige, volim prošetati uz more. Često odem na kavu dole u uvalu i čitma na suncu. Znam otići u kino s ekipom, na neke večere…
Koji žanr knjiga Vas zanima?
– Volim sve, ali nekako dosta čitam vjersku tematiku, u Verbumu sam glavni kupac vjerojatno. Ali volim i neko lagano štivo pročitati. Veliki sam vjernik, obavezno nedjeljom idem u crkvu. Kada je lijepo vrijeme volim otići kod sv. Vlaha na misu, pa na Stradunu ostanem na kavi, tako provedem nedjeljno jutro u gradu. Ako nije lijepo vrijeme odem u crkvu Sv. Mihaela, to je na Lapadu, to mi je blizu stana.
Padaju li Vam duža putovanja teže, sada kada niste više tako mladi?
Pa je, iskreno, kada sam tek došla u Dubrovnik, kada sam vidjela kako je sve daleko od Dubrovnika, bio mi je šok, sada sam se navikla, ali kako god sve mi to teže pada što sam starija. Većinom na putovanja idemo autobusom, međutim ako nam se poklope linije znamo ići do Zagreba avionom.
U autobusu stignete čitati knjige?
– Da. Svako putovanje, jedna knjiga. Znam na kioscima uzeti i lako štivo, uglavnom stvarno čitam svašta. Preko ljeta odem u Zmijavce odmoriti se, onda dođem kada je otvaranje ljetnih igara i tako nekih desetak dana provedem u Dubrovniku na ljetovanju.
Postoje skrivena mjesta gdje idu samo domaći tako da izbjegnem sve te gužve ljeti.
Sezona vam završava prilično rano?.
Da, 1. lipnja, ali u Dubrovniku turistička sezona kreće već od 1. ožujka, pa je nemoguće izbjeći velike gužve.
Ljetna stanka?
Većinu vremena sam doma, U Zmijavcima nema mora, ali nije daleko autom. Idem u Brela, Bašku Voda, Makarsku.
Reprezentacija Hrvatske?
– U seniorsku repku sam ušla 2015. kada sam išla na Eurobasket, tu sam se na utakmici ozlijedila i nisam mogla nastaviti. Prošli smo prvi krug. Igrala sam do 2019. I onda sam prestala.
Neki posebni razlog?
– Nije bio posebni razlog, kada sam prešla iz Medveščaka u Ragusu dvoumila hoću li igrati ili ne, došao je novi izbornik Bralić, on me zvao na prvo okupljanje, međutim ja sam mu otvoreno rekla da razmišljam o prestanku i da nisam sigurna i otada me više nikada nije zvao.
Od tog razmišljanja je prošao dugi niz godina?
– Ne znam, bila sam se svega malo i zasitila, šest godina sam bila zaredom prva, pokušala sam vani, malo je ponestalo i motiva, ali sam se poslije opet nekako motivirala, svake godine novi trofeji i znate kada ste na vrhu uvijek želite biti najbolji i to mene nekako počelo dalje gurati i željela sam dokazati da prelaskom u drugi klub želim biti još bolja.
Kakvi su Vaši planovi?
– Osvojiti ove godine prvenstvo.
Hoćete li igrati sljedeće sezone?
– To ćemo vidjeti. Već su tu neke godine kada razmišljam da je vrijeme da se zaposlim. Nisam još uvijek najstarija u ekipi, najstarija je kapetanica, pa ja. Nisam najstarija niti u klubu, ali niti u cijeloj ligi. Ima još dosta starijih.
Obitelj?
– Imam dvije starije sestre, nisu sportašice, jedna je učiteljica, druga ekonomistica. Kada igram negdje blizu kuće znaju doći na utakmicu, srednja sestra je udana u Zagrebu, tako da dođe pogledati svaku utakmicu tamo. Mama je igrala rukomet, tata je igrao nogomet. Mi smo sportska obitelj, ali nekako sam ja iskočila s najboljim sportskim dostignućima – zaključila je Iva Todorić.
Fotografije: Iva Todorić, privatni album