Jana Pavalić, mlada plivačica iz Gornje Stubice, jedna od najtalentiranijih hrvatskih sportašica uopće, nadomak je odlasku na Olimpijske igre u Parizu.
Međunarodni plivački miting “Zlatni medvjed” održava se na Sveticama, a Jana Pavalić na 50 m slobodno stigla je do B norme za Olimpijske igre u Parizu. 24,77 novi je hrvatski rekord i veliki korak prema ostvarenju olimpijskog sna.
Do A norme Jani nedostaje tek 7 stotinki, a priliku za ostvarenje imat će već sljedećega tjedna na Europskom seniorskom prvenstvu u Beogradu. Nadamo se da će uspjeti, a koliko je vrijedan rezultat kojega je isplivala na Sveticama govori i podatak da je A norma za Olimpijske igre u Tokiju iznosila upravio Janinih 24,77. Nadamo se da će joj Beograd donijeti sreću.
Mlada plivačica iz Gornje Stubice članica je kluba Olimp iz Zaboka i trenutačno je vlasnica 34 hrvatska rekorda u disciplinama slobodno i leptir na 50 i 100 m svih dobnih kategorija u 25-metarskim i 50-metarskim bazenima.
Prvi seniorski rekord Hrvatske postavila je u dobi od 14 godina, s 15 je osvojila naslov svjetske juniorske prvakinje, a sa sedamnaest se sada bori se za nastup na svojim prvim Olimpijskim igrama u Parizu. Jana nam je otkrila kako je počela trenirati plivanje, tko joj je najveća podrška, kako gleda na svoje uspjehe, prijateljstvima i lijepim trenucima koje joj je donio sport, ali i o ozljedi ramena te operaciji zbog koje je bila izvan bazena godinu dana, a koja se na kraju pokazala potpuno nepotrebnom.
Nije sporno da je Jana Pavalić izuzetno talentirana, no i sama je svjesna da je to samo jedan mali dio slagalice koja se zove uspjeh i koju nose rad, trud i upornost.
– Talent je kod svakog sportaša veliki plus, ali iza njega stoji rad i trud koji svatko mora proći da bi došao do onoga što si je zacrtao. Dnevno treniram šest sati i preplivam 10-12 km uz jedan slobodan dan tjedno. Znam da se čini puno, ali s vremenom se navikneš. Počela sam plivati u drugom razredu osnovne škole nakon što mi je liječnica na pregledu ustanovila skoliozu te preporučila plivanje.
Nisam baš bila oduševljena s plivanjem i nisam imala volju trenirati, ali kako su stizali rezultati, putovanja, prijateljstva, tako je rasla i moja volja. Osam godina poslije, evo me tu.
A tu su s njom rezultati, roditelji, brat, trener i stotinu medalja od kojih je u baš svaku utkan djelić ovih ljudi. Ipak najdraža je zlatna medalja na 50 m leptir sa Svjetskog juniorskog prvenstva u Limi kada je postavila i novi seniorski rekord Hrvatske s vremenom 26,38. Osim toga Jana Pavalić je osvajačica srebrne i brončane medalje s Europskog juniorskog prvenstva u Vilniusu, a s 15 godina plivala je i u polufinalima na 50 m leptir i 50 m slobodno na Europskom seniorskom prvenstvu u Beogradu.
– Ponekad ni sama ne vjerujem što sam napravila, pogotovo ovo svjetsko juniorsko zlato. Ta sezona je bila izuzetno duga i prije svjetskog sam rekla treneru da ne idem, da nemam ni snage niti volje. Baš sam dugo trenirala, imala problema s ramenom i mislila sam da ne mogu plivati. Međutim, trener je bio uvjeren da nešto drugo. Sjeli smo i obavili razgovor, objasnio mi je sve, ja sam poslušala, otišla i osvojila naslov svjetske prvakinje. Ponosna sam na to.
– Predivan je osjećaj nastupiti na velikim natjecanjima, plivati s najboljima. No, u Limi baš i nisam imala osjećaj da je to nešto veliko. Bila sam fokusirana na svoje utrke i htjela sam ih odraditi najbolje što mogu, kako sam dogovorila s trenerom.
I uđeš u cilj prva.
– Nisam to očekivala. Bila sam u stazi 3. Dvije cure su bile rezultatski bolje od mene i mislim si: Hm, moram vas “ubiti”, nema popusta! Skočila sam u vodu i rekla sama sebi: Daj sve od sebe! I evo me u cilju. Pogledam semafor, čujem kako svi viču Jana Pavalić! Super osjećaj, totalno neočekivano. Bila sam presretna.
Kome se prvo javiš u takvim situacijama?
– Prvo treneru, jer je on sa mnom, a onda zovem roditelje. Oni su mi najveći navijači, uvijek u mislima sa mnom, zovu me prije utrke i pitaju kako se osjećam. Na natjecanjima koja su nam bliže uvijek su na tribini i to mi puno znači. Lakše mi je plivati.
Prvi seniorski rekord Hrvatske postavila si s 14 godina.
– Da, isto neočekivano. Mislim da su ti rezultati jako brzo došli. Uživala sam plivajući totalno neopterećena. Sada kad su rezultati tu, svi puno očekuju i to mi stvara veliki stres. Kad si mlađi ne razmišljaš toliko o rezultatima, poslije je to skroz drugačije.
Imala si jednu dosta tešku ozljedu ramena koja je nažalost završila operacijom iako totalno bespotrebno, kako se na kraju pokazalo. Što je bilo?
– Struka i kvalitetni liječnici su jako bitni u sportu. Ja to nisam imala u početku i danas mi je žao zbog toga. Puno raznih mišljenja sam prošla prije i poslije operacije i na kraju dolazim kod fizioterapeuta Deana Misture koji je rekao da operacija uopće nije bila potrebna. Imam nestabilno rame i zapravo samo trebam raditi vježbe za stabilizaciju. Vrlo jednostavno, ali treba znati.
– U trenutku kad sam došla kod njega izgubila sam već godinu dana, psihički sam bila jako loše i mislila sam se neka još i njega odradim, pa idemo dalje. Ali evo, nakon godine i pol mučenja, terapija i operacije uspjeli smo sve riješiti, radim vježbe i rame je puno bolje. Nadam se da će tako i ostati.
– Kad sam čula da moram na operaciju bila sam u totalnom šoku. Mama je sjedila pored mene u ordinaciji, pogledala sam ju i pomislila je l’ to stvarno?! Znala sam što to nosi sa sobom, ali sam mislila da će mi to pomoći i išla sam pozitivno u sve. Na kraju ništa, a izgubila sam puno vremena. Bilo mi je jako teško sjediti doma i pratiti natjecanja, gledati druga kako se natječu, a mene nema. Čak neka natjecanja nisam htjela niti gledati, samo sam se htjela što prije vratiti u bazen. Sad sam fizički odlično, svakim treningom sam sve jača i jača i drago mi je kad mi trener to kaže. To mi je velika motivacija.
Voliš putovanja?
– Da. Nažalost moja sportska putovanja su krenula u doba korone i tada nam je glavna destinacija bila hotel-bazen. Danas možemo vidjeti puno toga. U Peruu smo primjerice, vidjeli njihov Parlament i još mnogo zanimljivosti. Nemamo uvijek baš puno vremena, ali organiziramo si tako da vidimo znamenitosti mjesta u koje dolazimo. To je jako vrijedno.
Živiš s roditeljima i bratom u Gornjoj Stubici, treniraš u Tuhelju koji je udaljen oko 35 km. To su svakodnevno velike udaljenosti.
– U početku su me na treninge vozili roditelji, a sada brat. Nas dvoje sjednemo u auto, odradimo trening, vratimo se da oni ni ne primijete da nas nema. Sad im je puno lakše, jer nemaju uz sve još i tu obavezu vožnje simo tamo. A nama je zabavno.
Brat je stariji, no ti si njega uvela u svijet plivanja.
– Da, on je krenuo s nogometom kao i svi dečki. Krajem osnovne škole su ga pak počeli nagovarati na rukomet, ali kako sam ja već plivala i imala dobre rezultate onda je i on završio u bazenu. Danas ima super rezultate i evo, sprema se za fakultet u Philadelphiji. Baš sam jako ponosna na njega. Nedostajat će mi na treninzima, ali se nadam da ću za dvije godine i ja za njim.
Jana Pavalić: Htjela bih studirati u SAD-u
SAD ti nije nepoznat, nedavno si tamo provela tri tjedna na pripremama. Kako je bilo?
– Moj trener Ivica Androić je dobar s trenerom koji je iz Hrvatske otišao u SAD. Jednom smo pregledali moje utrke i rekao je da bi bilo jako dobro tamo. Bila sam tri tjedna gore, popravili smo tehniku i još neke detalje koji su mi potrebni za 50 metara. Uživala sam, brzo je prošlo. Uvjeti su fenomenalni. Imate sve što je potrebno da odradite trening, što kod mene nije slučaj. Kad vidim koliko smo mi s ovim uvjetima visoko u svijetu, to mi je dodatna motivacija da plivam još bolje.
– Tamo je sistem studij-sport jako dobar. Sportaši su im na prvom mjestu i to mi je najbitnije. Naravno, morate zadovoljiti njihove uvjete za studij. Imaju sve super organizirano i jako me privlači otići gore. Ovdje je teško sve to uskladiti, pogotovo ako upišete neki bolji fakultet. Za sada me zanima marketing, razmišljam o tome, ali imam još dvije godine odlučiti točno što ću.
Vratila si se iz Amerike nakon tri tjedna, koliki je šok bio u školi? Trebalo je sve nadoknaditi i pripremiti unaprijed, a kraj školske godine je.
– Imam sreću da su mi profesori u školi naklonjeni i zaista mi izlaze u susret za sve. Sve se možemo dogovoriti, i na kraju sve ono što je zaista bitno odradim. Jako sam zahvalna na tome, jer sam svjesna da mnoge škole ne izlaze u susret sportašima. Moj razred je uglavnom muški, samo smo nas četiri cure i jako smo bliske. One mi pomažu i uvijek se mogu osloniti na njih. Da ih nemam mislim da bih se skroz pogubila.
Olimpijske igre – to je cilj!
Cilj ti je otići na Olimpijske igre u Parizu i to još uvijek možeš ostvariti.
– Radimo sve što je u našoj mogućnosti da se što bolje pripremimo. Imam nekih problema s ramenom još malo, ali pokušavam što bolje sve odraditi. Imam još dva natjecanja za ostvariti normu. Ali, ako ne bude ove godine, bit će za četiri. Najviše šanse imam na 50 m slobodno, s obzirom na to da moja disciplina 50 m leptir nije olimpijska. Pola sekunde mi nedostaje, što nije puno, ali nije ni malo. Trener vjeruje da mogu, svi faktori pokazuju da sam spremna to otplivati i to mi je drago. Vjerujem svom treneru i potrudit ću se da sve što bolje odradim.
Kakav je trener Ivica Androić?
– On mi je kao drugi tata. Sa mnom provodi pola dana, svaki dan. Pričamo puno, jer koliko god da je bitna fizička spremnost, toliko je i psihička. Ako u glavi nisi čist i stabilan, ne možeš biti dobar u bazenu. U sprintu je psiha jako bitna. Sad na natjecanju u Rijeci sam imala toliku želju isplivati olimpijsku normu da sam se totalno izgubila i to treba znati izbalansirati. Ne smijem izgorjeti od želje i tu me moj trener smiri. Uvijek mi pomaže u svakom pogledu. Mama, tata, trener i brat su mi najbitniji.
Što voliš raditi u slobodno vrijeme?
– Odmaram, puno spavam, čitam i družim se s prijateljima, ali nemam puno slobodnog vremena. Tijekom godina sam upoznala jako puno ljudi zahvaljujući plivanju, imam puno prijatelja iz cijelog svijeta i baš uživam. To su prijateljstva za cijeli život, zaključila je Jana Pavalić.
Fotografije: privatni album