Katarina Vrcan sve je samo ne tipična hrvatska priča o uspjehu. Njezinu odluku da o ostavi dobro plaćene i sigurne poslove kako bi se posvetila ribolovu mnogi bi ocijenili ludim. No, daleko je to od ludoga. Jedino ludo voli more, Hvar, ribu i ribolov, a svoju je priču podijelila s nama.
– Radila sam nešto manje od 2 godine kao liječnik opće medicine i liječnik na hitnoj u Domu zdravlja Hvar, nakon toga sam preselila u Split, rodni grad mog supruga i radila na različitim funkcijama u farmaceutskim firmama oko 22 godine. Prošle godine sam dala otkaz i od 1.5.2022. bavim se turizmom i uživam u životu na otoku, s morem i za more, ističe Katarina Vrcan.
– Rodom sam iz Šibenika, odakle je i moj tata. Majka je iz Vrboske na Hvaru iz obitelji nadimkom Šabotovi, koji su imali plivarice. Njen otac, moj nono je bio veliki sportski ribolovac. Moji roditelji, ekonomisti su radni vijek proveli u Šibeniku i od kada su u mirovni također žive u rodnom mjestu moje majke Vrboskoj u kojoj živimo i moj suprug i ja. Tata je također sportski ribolovac i iako u poznim godinama, još uvijek iznimno uspješan u lovu liganja. Tako da ja od najranije mladosti lovim ribu. Ipak, ozbiljno znanje o sportskom ribolovu sam stekla tek kad sam upoznala svog supruga Mlađana. Danas, svakodnevno razmjenjujemo iskustva i guramo naprijed u novim saznanjima jedan drugog. Mnogima je čudno da imamo svako svoj gliserčić i idemo odvojeno na more u ribolov, ali na moru se često sretnemo budemo malo zajedno i opet svak svojim putem u neku novu ribolovnu avanturu. I onda doma, uz ručak, ili večeru razgovor o događanjima na moru.
Biti liječnik na otoku. Biste li savjetovali mladim liječnicima takav odabir?
– U vrijeme kad sam ja radila na otoku bilo je teže i stresnije nego danas, jer tada smo npr. za hitne slučajeve kojima je bio neophodan brzi transport u KBC Split helikopter čekali 2-4 sata. Danas je to nezamislivo, i helikopter se dobije vrlo brzo. Danas se također mogu koristiti prednosti telemedicine itd. Biti liječnik na otoku, iako stresniji nego onaj u gradu je velika privilegija za mlade jer pruža mogućnost širine rada, stjecanja bogatog stručnog iskustva, i zaista, po mom iskustvu ( rad sa specijalistima dok sam radila u farmaceutici) mnogi specijalisti u gradskim bolnicama na kopnu koji su imali iskustvo rada na otocima su svi redom iznimno kvalitetni liječnici puni samopouzdanja s pokrićem.
– Biti obiteljski liječnik na otoku, ali i u svakoj manjoj sredini, je zaista lijepo i pruža mogućnost doktoru da zaista bude liječnik svake obitelji, što im i sam naziv specijalnosti govori. Ipak, moram biti iskrena i reći da je biti liječnik na otoku jako teško i posebno odgovorno, jer svoje pacijente susrećeš svakodnevno i u svoje slobodno vrijeme. Svi ti s vremenom postanu bliski i nehotično, postaješ liječnik 24 sata, sedam dana u tjednu, jer često imaju pitanja i traže savjet van ordinacije, npr. na šanku u kafiću. I to je problem kojeg svaki liječnik na otoku ima i rješava ga onako kako može. I nije se lako nositi s tim. U svakom slučaju iznimno poštujem ogroman rad i teret kojeg svaki liječnik u maloj sredini, a posebno na otocima definitivno 24 sata dnevno nosi. Isto tako zadovoljstvo kad svojim stručnim i predanim radom pomogneš pacijentima koje svakodnevno susrećeš je iznimno, kaže Katarina Vrcan.
Biti na moru za vrime jutarnjih bonaca je privilegija koju sam si uspjela priuštiti. I zato sam sretna.
Katarina Vrcan
U kojem trenutku je ribolov postao natjecateljski?
– Dok sam radila na Hvaru kao liječnik grupa entuzijasta je ponovno pokrenula ŠRK PIC iz Jelse i Mlađo i ja smo se učlanili i počeli natjecati. Odmah su došli rezultati i već sljedeće godine oboje smo uspjeli postignutim rezultatima u Hrvatskoj ući u reprezentaciju. Mlađo je osvojio ekipno europsko zlato i odlučio prestati s natjecanjima i posvetiti se profesionalnom ribolovu kojim se bavio desetak godina. Danas je „samo“ sportski ribolovac koji lovi samo sportskim alatima, a to su štap, udica i 100 udica parangala. Ja sam ostala u natjecateljskom ribolovu jako dugo, do 2011-te. Prvo kao član“ PIC“ Jelsa, a kad smo preselili u Split, KŠR“ Zente“ Split.
11 svjetskih medalja
Osvojila sam 11 svjetskih odličja, od čega 2 zlata: ekipno zlato u Crnoj Gori 2009., te pojedinačno zlato u Južnoafričkoj Republici 2010.
Izniman je i neponovljiv osjećaj kad postaneš pojedinačnim prvakom svijeta. Svira ti himna, diže se naša zastava iza leđa, trnci prolaze kroz tebe, postaješ svjestan da si na vrhu svita u tome nečemu čim se baviš. Ipak, najviše emocija sam osjetila kad smo osvojile prvu ekipnu medalju u Belgiji 2002. Bile smo brončane, držale smo se za ruke, svirala nam je himna, sve smo disale kao jedna. Nakon toga krenuo je niz pojedinačnih i ekipnih svjetskih odličja u Portugalu, Brazilu, Crnoj Gori, Južnoafričkoj Republici, Italiji,….
Kako ste usklađivali poslovne obaveze s ribolovom, treninzima i natjecanjima?
Radila sam 19 godina u jednoj od najvećih svjetskih farmaceutskih kompanija. Moram priznati da su poštovali moje uspjehe na svjetskim prvenstvima i u tome me podržavali. Imala sam podršku za izbivanja iz Hrvatske svake godine za odlazak na prvenstva desetak dana. Državna natjecanja su se odvijala vikendima, tako da je to nekako išlo.
Ipak, natjecateljski ribolov je zahtjevan, osobito ako sebi postaviš visoke ciljeve. Pripremaš se i teoretski i praktično i to mi je uzimalo ogromnu energiju i praktički cijeli godišnji odmor, Bilo je teško, ali rezultati su bili vrhunski, kako na poslu tako i u natjecateljskom ribolovu. S vremenom obaveze na poslu su postajale sve veće, i uz sve razumijevanje od strane nadređenih, obaveze koje sam imala, zbog prirode posla, za mene nitko drugi nije mogao odraditi i ja bi ih morala odraditi prije ili kasnije.
Od 2011. lovim za svoju dušu
Stoga sam nakon osvojenih 11 svjetskih medalja 2011. napustila natjecateljski ribolov i posvetila se onom „za svoju dušu“. I tada sam vikendima uspijevala napuniti baterije redovitim odlascima na Hvar, na more, u ribolov. Međutim poslovne obaveze su postajale sve veće tijekom sljedećih godina, slobodni vikendi sve rjeđi, jer kongresi na kojima sam morala sudjelovati uglavnom su bili vikendom i što je najgore, sve se to odvijalo daleko od mog voljenog otoka, od kojeg sam izbivala sve više. A čežnja za otokom, morem i ribolovom bivala je sve veća. Stoga smo suprug i ja nekoliko godina pripremali zatvaranje financijske konstrukcije da bismo mogli organizirati život na našem Hvaru. I u tome smo uspjeli. Prodali smo našu kuću u Splitu i uložili u nekretnine na Hvaru i sad se bavimo, moglo bi se reći, elitnim turizmom i imamo dovoljno vremena za našu zajedničku ljubav, more. Usudila bih se reći da smo sretni, da uživamo u otočkom ritmu, kako onom dnevnom, tako onom sezonalnom, a posebno u životu s morem i za more, objašnjava Katarina Vrcan.
Ribarenje u društvu ili sami? Koliko su težili najveći ulovi?
Suprug i ja lovimo najčešće odvojeno, svatko sa svojim gliserom, dakle najviše volim loviti sama, iako ponekad volim ići u ribolov sa suprugom ili prijateljicom. Lovim i s obale (natjecala sam se u ribolovu s obale) i iz glisera. S obale volim loviti lubine, komarče, ciple i palamide. Svaka se lovi svojom tehnikom i u svoj „stađun“.
Najveći ulovi :
Golub: 22,8 kg , ulovljen s obale u JAR na Svjetskom prvenstvu
Gof: 13,5 kg
Zubatac: 10,2 kg
Zubatac krunaš: 11,5 kg
Komarča: 4,30 kg
Lubin: 6,5 kg
Cipal putnik: 1,90 kg
S broda najčešće lovim zubace, krunaše, škarpine i u zadnje vrijeme šampjere, ističe Katarina Vrcan.
Snalazite li se u kuhinji jednako spretno kao na moru?
Najviše volim skuhati ribu koja je taj dan ulovljena, obavezno u samo malo vode. Najčešće ipak jedemo škarpine, jer ih ima tijekom cijele godine, a ostalu ribu u periodu kad ih lovimo, npr. sad se love krunaši, pa su nam sad oni često na meniju: glava i rep na gregadu, a fete na gradele. Inače volimo jesti i ribu koju mi ne lovimo kao što su npr. inćuni lešo, pečeni ili lešo mol. Tu ribu kupimo. Volimo i manju ribu kad je friška, ali samo onu koja ne može niti narasti velika kao što su npr. pirke i kanjci. Male škarpine, komarče, pagare i zubace obavezno vraćamo u more i izborom udice pokušavamo izbjeći ulove manjih primjeraka. Nikad ne izlovljavam poštu, ulovim po jedan veći primjerak i odlazim doma. I povremeno joj se vraćam i tada mi ona gotovo uvijek daje. To je ključ uspjeha, ali i održivosti.
Na more idem gotovo svakodnevno, ne lovim uvijek. Ponekad samo uživam u igri plavetnila, sunca i galebova, a štap se bez veze moči. Uživam u toj tišini jutra na moru, ali volim ponekad za vrime litnjih gužvi na moru, osjetiti i tu pozitivnu energiju ljudi koji jedre ili plove brodima pored mene.
Biti na moru za vrime jutarnjih bonaca je privilegija koju sam si uspjela priuštiti. I zato sam sretna, zaključila je Katarina Vrcan.