Katarina Witt jedna je od najpopularnijih sportašica prošloga stoljeća. Iako se njezino ime intenzivno spominjalo 80-ih, ni danas nije zaboravljena. Dapače, puno je više od slavne klizačice iz Istočne Njemačke. Ona je simbol spajanja Istoka i Zapada u doba Hladnog rata.
Katarina Witt imala je sve što je potrebno da jedna sportašica u očima Zapada sruši barijeru strašnog režima. Njezin osmijeh, komunikativnost, pristupačnost, elegancija, virtuoznost osvajali su mase neviđenom snagom. Svakim nastupom u medijima, svakim intervjuom malo pomalo gradila je novu sliku same sebe, ali i ondašnjeg režima.
Prvo olimpijsko zlato u Sarajevu 1984.
Uz sve to, svaki njezin nastup od prvog olimpijskog zlata u 1984. osvajao je srca diljem svijeta. U Sarajevu je kao osamnaestogodišnjakinja uspjela izvesti tri trostruka skoka u slobodnom programu, što do tada niti jedna umjetnička klizačica nije uspjela, a 1988. za Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju je obranila naslov olimpijske pobjednice. Time je postala prva klizačica u povijesti koja je nakon Sonje Henie uspjela obraniti olimpijsko zlato.
U međuvremenu, led je bio njena ploha, njezin doprinos “spajanju”. Četiri je puta bila svjetska prvakinja i šest puta uzastopno prvakinja Europe. Uz to ima još i dva svjetska srebra.
Osim što je prošlo 40 godina od Sarajeva, Katarina Witt i dalje je otvorena, neodoljivog osmijeha, pristupačna u komunikaciji s medijima, prelijepa, kao da je vrijeme stalo. To je ona ista Katarina Witt. U kratkom razgovoru u Sarajevu prisjetila se Igara 1984., a zanimalo nas je i gdje su danas sve one haljine i medalje.
– Haljine i medalje dio su mene i moje povijesti, naravno da ih sve čuvam. Imaju posebno mjesto u mom domu. Voljela sam svoju glazbu i koreografiju, a i moja trenerica Jutta Müller uvijek je imala smisla za modu i lijepo. Zajedno smo tražile najbolje ljude s kojima smo radile i osmišljavale kostime. Uvijek smo imale najbolje materijale za haljine kako bi bile u skladu s glazbom i koreografijom. Ništa nije bilo slučajno niti smo išta prepuštale slučaju. Posebo Jutta.
Mi sportaši iz Istočne Njemačke, a posebno klizači bili smo mlada generacija koja je htjela postaviti nove granice lijepoga.
Bili ste uzor mnogim djevojčicama, djevojkama i ženama diljem svijeta, a posebno nama na ovim prostorima. Svi su vam se divili.
Hvala vam, mnogi mi to govore i u Njemačkoj i drago mi je da su djeca u meni vidjela uzor. Bila su to sasvim druga vremena, Istočna Njemačka stvarala je imidž da je crno i sivo. Mi sportaši smo zbog toga osjećali da moramo biti šareni, veseli, kako bismo pokazali svijetu da tamo ima ljudi koji vole život i s veseljem čekaju svaki novi dan.
Sanda Dubravčić i Katarina Witt ostale su u dobrim odnosima i danas su prijateljice, no ne i na ledu prije 40 godina.
Postale smo prijateljice nakon klizačkih karijera. U to vrijeme nismo imale prilike niti razgovarati puno, a kamoli se družiti i provoditi vrijeme slobodno zajedno. Kada smo došle na natjecanje morale smo biti koncentrirane na sebe, treninge, izvedbu i sve ostalo. Gledale smo naravno međusobno kakav je tko na ledu, koliko je napredovao i bio dobar. Sjećam se da je Sanda oduvijek bila odlična u skokovima, uvijek je imala te teške kombinacije i zaista sam ju poštovala. To je sport. Danas nakon toliko godina, sretnete se s nekime s kime ste natjecali i bili ste rivali, ali vrijeme prolazi i postajete prijatelji. Sve smo mi dijelile ista iskustva na natjecanjima i sve smo željele biti najbolje, pobijediti i postati prvakinje. To je borba, svatko to prolazi i zbog toga se toliko međusobno poštujemo.
Je li vam bilo teško kao djevojci i sportašici u Istočnoj Njemačkoj?
Ne, niti malo. Dapače, sport je imao potporu države. Mi sportaši u to doba imali smo jako dobre uvjete. Država se brinula da nam bude dobro i da imamo sve osigurano za kvalitetne treninge. Bilo mi je uvijek drago čuti da sam u to doba bila uzor mnogima iako dolazim iz Istočne Njemačke. Mnoge klizačice tada nisu imale uvjete kao ja, haljine kakve sam ja imala iako su bile klizačice. One su preko mene živjele svoj san, baš kao što sam i ja svoj. Neizmjerno mi je drago da sam ja bila ta koja im je pomogla da žive svoj san u ono doba i što su nas moje izvedbe na neki način ujedinjavale. Dok sam ja natjecala, one su bile kod kuće, navijale za mene i držale fige da pobijedim. To mi je mnogo značilo.
Koliko je Katarina Witt bila obožavana govori i činjenica da ju je magazin ‘People’ 1991. i 1992. godine uvrstio na listu 50 najljepših ljudi na svijetu.
Krajem 90-ih Katarina Witt fotografirala se i za ‘Playboy’, koji je bio drugi najprodavaniji broj ikad. Marilyn Moore imala je najprodavaniji.
Naslovna fotografija: Grad Sarajevo