Klaudija Bubalo već je 21 godinu na mjestu sportske direktorice ženskog rukometnog kluba Lokomotiva. Na to mjesto došla je nakon dugačke igračke karijere. Igrala je za Lokomotivu od 1983. do 1999. godine kada odlazi u francuski Metz.
Kada bi spojila igračku karijeru i karijeru sportske direktorice onda bi već odavno zaslužila mirovinu u klubu. Na mjestu sportske direktorice kluba došla sam u vrijeme kad je na klupu Lokomotive sjeo pokojni Velimir Kljaić. Nije bilo nikakvih dodatnih pitanja zašto žena na mjestu sportskog direktora. Uostalom, mi smo ženski rukometni klub pa je nekako i logično da žene budu na nekoj rukovodećoj poziciji. U to vrijeme rijetke su bile žene koje s bile na visokim pozicijama u muškim klubovima. Možda je izuzetak Dinamo, za druge primjere ne znam – priča Klaudija Bubalo.
Tko Vas je predložio za mjesto sportskog direktora kluba?
Janko Goleš koji je u to vrijeme bio predsjednik uprave Sportskih novosti, dugogodišnji trener Lokomotive, čovjek koji je godinama bio uz klub. U to vrijeme nisam znala kuda bi sa sobom, nisam znala što ću raditi u životu. Na fakultetu su mi bila ostala još dva ispita na Kineziološkom fakultetu i taj poziv došao je kao naručen. To je bio posao kao stvoren za mene. Kao igračica puno sam stvari znala oko organizacije u klubu, ništa mi nije bilo previše novo. Uostalom, puno sam naučila od Silvia Njirića koji je bio direktor u vrijeme kada sam igrala u klubu. Puno sam naučila i u Metzu, jednom vrhunskom europskom klubu gdje sam provela četiri godine. Znam da su mi u početku svi ugađali, sve moje želje bile su ispunjene ne zato što sam žensko već zato što sam bila zaslužna igračica kluba.
Ipak, jeste li nekada naišli na zid?
– Naravno. Da se ne zavaravamo u nekim situacijama bilo je pogleda iz visoka, ipak je još uvijek za većinu sport samo za muškarce. Valjda bi zato trebalo da na svim važnim i odgovornim funkcijama budu muškarci. Meni je zato ponekad ta neka “žicanja” sponzora teško padala. Na kraju krajeva moje ime i prezime srećom mi je otvaralo puno vrata. Nekad sam imala problema s emocijama, nekada mi je bilo žao nešto što nisam realizirala pa sam bila tužna.
Vaš dan nije samo rukomet?
– Naravno da ne, uz to što obavljam posao sportske direktorice u klubu zaposlena sam kao profesor u jednoj osnovnoj školi. Nažalost, poslije radnog vremena u školi ne odem doma, već odem u klub gdje obavljam niz tekućih poslova. Moj dan uglavnom završava iza 22 sata. Nekad imam pozive oko 23 sata , ako se pojavi nekakav iznenadni problem koji ne može dočekati jutro.
Kada bi dobili ponudu da obnašate ovu dužnost u muškom rukometnom klubu, kako bi reagirali?
Mislim da je način poslovanja jako sličan ženskom klubu tako da bih se u svakom slučaju brzo snašla. Ali, da imam sad neke želje da se okušam u muškom klubu, nemam. Već polako razmišljam o mirovini. Ovaj posao je jako stresan. Najviše mi je stresno kada predajem dokumente na razne natječaje, kad ispunjavam izvještaje gdje smo i kako utrošili državni novac. Jedna pogreška u papira i ode sve u vjetar. Povrh svega tu je i briga oko same ekipe. Prošle godine nisam gledala većinu naših utakmica. Jednostavno nisam stigla. Ove godine je malo drugačija situacija, sada smo opet dobro posloženi. Imamo roster koji ravnopravno može konkurirati jednoj Podravka Vegeti. Vratili smo u klub neke naše prijašnje igračice, poput sestara Posavec, vratila se Tea Pijević. Za sada nam ide jako dobro u prvenstvu, nemamo nijedan poraz. Uskoro nas čekaju i prve utakmice u Europi. Inače, nisam jedina ženska osoba u klubu, imamo nekoliko ženskih trenera, u Upravnom odboru imamo dvije žene. Imamo dobru omladinsku školu.
Na kraju sigurno je jedna od želja osvojiti naslov prvakinja Hrvatske u vašem mandatu?
– Da, kako ste pogodili? – zaključila je Klaudija.
Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke iz Programa za poticanje novinarske izvrsnost