Lea Djelmić, mlada jahačica i sjajna reprezentativka, prvakinja Balkana u preponskom jahanju u emisiji Hrvatskog olimpijskog odbora “Put pobjednice” emitirane na SPTV-u govorila je o ljubavi prema sportu, konjima, utakmicama, te ogromnoj podršci obitelji koja je uz nju u svakom trenutku.
Prvenstvo Balkana održano je u Beogradu u rujnu ove godine, a Lea Djelmić ostvarila je povijesni uspjeh osvojivši zlatnu medalju. Koliko je svega utkano u to zlato otkrila nam je na početku razgovora:
Nisam očekivala da će zapravo ispasti tako dobro, ali unatoč strogim provjerama na granici sa Srbijom, sve je savršeno završilo. Na svakom natjecanju treba imati malo sreće, tako i ovdje, ali bila sam jako samopouzdana u svog konja, mislim da je sjajan. Vjerujem mu svim svojim srcem i znam da ćemo se uvijek jedno i drugo truditi. Dukat mi je trenutno najbolji konj i znala sam da kad dođem tamo da ćemo oboje dati sve od sebe. U jednu ruku sam znala da je zlato moguće, ali nisam previše razmišljala o rezultatu.
Imate li neke rituale na dan natjecanja?
Ujutro, prije utakmice uvijek malo volim razgibati konje, projahati, samo da vidim kakvi su. Moraju biti smireni i osjećati se sigurno sa mnom, a ja se najbolje opuštam uz muziku, pa često sjednem negdje, stavim slušalice i to me uvijek digne.
Konji osjećaju sve, vaš stres, tugu, sreću, strah?
Osjećaju oni sve, ako sam imala jednu lošu utakmicu i sva sam luda od nje, ljuta na sebe i kako je sve to prošlo, se osjete. Ako sjednem na konja i on osjeti da sam ja ljuta, bit će toliko u stresu da jednostavno utakmica neće proći dobro. Zato kažem, prije utakmice nastojim biti mirna da i moj konj bude miran.
Čvrsta je veza između čovjeka i konja.
Konji su poznati kao terapeutske životinje, puno pomažu u rehabilitaciji djece i odraslih s posebnim potrebama. Odrasla sam s njima i ne mogu zamisliti život bez konja. Moj život je potpuno posvećen njima i vjerojatno će tako biti zauvijek.
Vaša majka je bila izvrsna jahačica, danas vam je trenerica. Koliko je uopće cijela obitelj uključena u konjički sport?
Moja obitelj je dala apsolutno sve za mene i konjički sport. Zbog njih sam danas tu gdje jesam i postižem ovakve rezultate. Ono što su moj djed i baka napravili i radili za moju majku kako bi bila najbolja, to danas svi zajedno rade za mene. Prate me na utakmicama i baš su mi velika podrška, ali najveće mi je zadovoljstvo kad moja teta može otići sa mnom. Ona mi baš pomaže mentalno da se smirim i opustim, a mama i tata me uvijek motiviraju.
Danas ste prvakinja Balkana s 15 međunarodnih medalja s raznih natjecanja. Imate neko koje je posebno drago?
Prvenstvo Balkana mi je definitivno jedan od najvećih i za sada najdražih uspjeha u životu, nadam se da će to još više rasti i da ću sljedeće godine i na Europskom prvenstvu možda nešto napraviti. Fokusirana sam, trudim se, treniram, pa ćemo vidjeti. Naravno i Olimpijske igre jednog dana, svjetska prvenstva također, sve su mi to ciljevi.
Koliko uz sve treninge još imate i dodatne brige i njege oko konja?
Mi jahači smo okruženi konjima, stalno smo uz njih, no to samo ne znači samo sjediti na konju i jahati ili skakati. Mi brinemo o njima, čistimo ih, vodimo na ispašu po 3-4 sata na dan. To je za njih najveća nagrada, da budu na livadi, tako da jako puno vremena provodimo s njima. Primjerice, ima dana kad provedem i 7 sati u štali, ovisno koliko konja jašem. Ponekad je to 3, ponekad 6 na dan.
Puno je to vremena, kad se sve zbroji. Kako ste usklađivali školske obaveze s jahanjem?
Pohađala sam sportsku gimnaziju i profesori su mi izlazili u susret. Bilo je perioda kada bih po mjesec dana izbivala zbog natjecanja i priprema, ali uvijek su mi pomagali. Bili su presretni kada bih ostvarila neki rezultat. U osnovnoj školi je bilo malo problema oko izostanaka, ali opet, tada još niti nisam toliko izostajala. Jednom sam nakon višetjednog izbivanja iz škole imala 30 ispita u mjesec, mjesec i pol za riješiti. Tada nije bilo spavanja, pila sam po pet kava na dan, samo da mogu učiti da sve riješim.
Lea Djelmić drugu je godinu zaredom pobjednica tradicionalnog Lipanjskog turnira na Zagrebačkom Hipodromu, koji godinama privlači sjajne jahače iz Hrvatske i svijeta. Usprkos atraktivnim izvedbama, publiku je sve teže privući u gledalište koje je nekada bilo krcato.
Zadnje dvije godine je situacija malo bolja što se tiče gledatelja, ima ih dosta. Zagrebački konjički savez je ove i prošle godine napravio stvarno divan turnir. No, prije je to bila druga priča, kad je bio Svjetski kup oko 2000. godine na Hipodromu, to su ljudi iz svih dijelova svijeta dolazili. Samo se nadam da se to jednog dana može i vratiti, jer bih to zaista htjela iskusiti. Moja majka je natjecala u to vrijeme i nadam se da ću i ja doživjeti nešto takvo.
Kakva je majka kao trenerica?
Mama i ja smo jako čudan par, jedan dan se malo se svađamo na treningu, pa smo si doma super, ali ja nju obožavam kao trenera, osobu i kao mamu. Kad ti je mama trener onda ju gledaš kao trenera, a ne kao roditelja, tako da slušam sve što mi govori.
Tko je Lea Djelmić kada ne jaše?
Kada se ne bih bavila jahanjem, sigurno bih radila nešto vezano za modu i odjeću. Obožavam se oblačiti, putovati, jednostavno lijepo izgledati i biti ženstvena. Mi u štali smo stalno u prašini, ponekad nije baš glamurozno, ali obje stvari obožavam. Putovanja su mi također jedna od ljubavi, pa kad imam slobodan vikend, kupim kartu za Rim ili Pariz i jednostavno s mamom ili tetom odem šetati gradom, posjećivati restorane, gledati modu, shoppingirati, jer mislim da je to jako važan dio života. Meni je Rim destinacija koju mogu posjećivati u bilo koje doba godine na jedan dan ili cijeli tjedan, tamo mogu uvijek otići, zaključuje Lea Djelmić.