Majstorska cesta u vrijeme svoje gradnje, početkom 19. stoljeća, predstavljala je pravo remek-djelo. Proteže se od Svetog Roka, preko 1048 m visokog prijevoja Mali Alan sve do Obrovca u dužini od 41 km.
Građena je od 1825. – 1832. godine u vrlo teškim uvjetima kako bi se skratio put do Dalmacije. Tada je bila jedna od najvažnijih prometnica koja je spajala sjever i jug Hrvatske. Osim trgovačkog prometa, služila je i kao poštanska prometnica između Beča i Zadra.
Način na koji je njezin graditelj Josip Kajetan Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini, s brojnim serpentinama između klisura i kukova, predstavljao je tada veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5 % što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica.
O njezinoj vrijednosti i impresivnom načinu gradnje svjedoči i činjenica da je 2007. godine uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Majstorskom cestom i danas se prometuje, a iako je makadamska, u normalnim vremenskim uvjetima prohodna je i za obične automobile. Biciklistima i motociklistima, nezaobilazna je ruta vožnje Velebitom zbog prekrasnih vidika i netaknutog krajolika.
Na njezinom se putu nalaze i Tulove grede – krški fenomen kojega čine okomite vapnenačke grede, kukovi i tornjevi. S jednog od najljepših Velebitskih vrhova na visini od 1120 m, doživjet ćete nezaboravne trenutke i moći snimiti spektakularne fotografije.
Lokacija podno Tulovih greda jako je dobro poznata ljubiteljima Karla Maya, jer je upravo tu sniman jedan dio filmova o Winnetouu.
Povijest Majstorske ceste
1825. godine konačno je započela gradnja jedne od najspektakularnijih prometnica u Hrvatskoj, koja i danas ostavlja bez daha.
Majstorska cesta u Obrovcu prelazi Zrmanju i uspinje se preko tri prijevoja. Prvi je Prag (856 m) smješten podno Tulovih greda, a zatim slijede još Kraljičina vrata (970 m) i Mali Alan (1048). Cesta se zatim spušta prema Lici niz strmu i pošumljenu padinu, te nastavlja prema Svetom Roku.
Graditelj Josip Kajetan Knežić primijenio je tada nove građevinske tehnike koje su mu omogućile da na racionalniji način rješava probleme planinske cestogradnje. Osim što nagib nigdje ne prelazi 6%, širina kolnika je šest i pol metara.
– 1819. godine, nakon Napoleonovog sloma i ponovne uspostave austrijske vlasti, donesena je odluka da se preko Malog Alana, koji je bio službena granica između Like i Dalmacije, izgradi suvremena prometnica koja bi povezivala Liku i Dalmaciju. Majstorska cesta predstavljala je tada i vrlo važnu prometnicu Zadra i Beča, jer se njome povezivao i poštanski promet između dvaju gradova.
– Petrinjcu Josipu Kajetanu Knežiću, gradnja Majstorske ceste bila je zapravo prvo iskustvo s planinskim cestama. No, bez obzira na to što mu je bilo prvo iskustvo napravio ju je tako dobro, da je odmah nazvana Majstorska, i to ime zadržala je i danas. Cesta je puštena u promet u 4. listopada 1832. godine, a završetak radova proslavljen je u mjestu Podprag. Svečanost je ovjekovječio umjetnik Francesco Arrigoni, a njegova slika i danas se nalazi u Povijesnom muzeju u Zagrebu.
Prekid prometa
– Zanimljivo je i da se Majstorskom cestom sljedećih sto godina odvijao vrlo gust promet. Kirijaši su prevozili robu, diližanse putnike i poštu, a pastiri svoja stada na velebitske pašnjake. No, promet je naglo opao kada je 1925. godine sagrađena lička željeznička pruga, a dio prometa je uzela i u to vrijeme dovršena i cesta preko Prezida (Gračac-Obrovac). Majstorska cesta ostaje više kao povijesna cesta, koja je zbog svoje specifičnosti, te spomeničke i krajobrazne vrijednosti uvrštena u Registar kulturnih dobara Hrvatske 2007. godine, rekla nam je voditeljica Službe za marketing Parka prirode Velebit Ivana Svetić.
Majstorska cesta uistinu je biser Velebita. Nekad ključna za trgovački i poštanski promet, danas se ubraja među najljepše ceste Hrvatske i sve je posjećenija turistička atrakcija.
Gradnja je ovdje nemoguća, cesta se ne može probiti!
Majstorska cesta predstavljala je nakon izgradnje, prema nekim zapisima, najsuvremeniju cestu u ovom dijelu Europe. Izgrađena je u relativno kratkom vremenskom periodu, na izuzetno surovom terenu. Radnici pred kojima su bile godine mukotrpnog rada nije bilo lako motivirati, posebno kad su vidjeli sav tak kamen koji treba probiti, pa su se graditelji dosjetili kako ih motivirati.
– Postoji anegdota koja nije vezana samo za Majstorsku cestu već i za ostale velebitske. Naime, kad su radnici vidjeli gdje trebaju graditi ceste, taj kamen i stijene, rekli su da je tu gradnja nemoguća i da se cesta ne može probiti. Trebalo se tada dosjetiti kako motivirati radnike da ipak sve to probiju i izgrade, pa su im graditelji ponudili ponudu koja se nije mogla odbiti. Kilu zlata za svaku kilu kamena koju probiju. Tako su ih dobro motivirali, da su ovi radili punom parom i relativno brzo izgradili cestu, otkrio je ravnatelj Parka prirode Velebit Mario Šaban.
– Moja ljubav prema prirodi i planinama razvijala se od malena. Danas sam član Hrvatske gorske službe spašavanja, volim planinariti i član sam PD Željezničar iz Gospića. Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam uspio raditi posao koji je vezan za prirodu. Kad radite ono što volite nema tih novaca koji vam mogu platiti nešto drugo. Uspio sam spojiti privatno i poslovno i u tome uživam. Uspio sam proći gotovo cijeli Velebit, ali uvijek ima još novih i neistraženi. Teško mi je reći izdvojiti najljepše i najdraže lokacije. Mogu preporučiti dio južnog Velebita – Ramino korito, gdje staza ide prema jugu kroz netaknutu prirodu, bez ikakvih gospodarskih aktivnosti. Zanimljivi su i vrhovi Velebita, s kojih se pružaju nevjerojatno lijepi pogledi na unutrašnjost i na more. Čak za bistrih dana možete vidjeti Italiju. Velebit je čaroban u svim svojim smjerovima, zaključio je ravnatelj PP Velebit Mario Šaban.
Budete li u prilici prođite našim povijesnim cestama i nemojte žaliti vremena. Moderna autocesta možda jest najbrža i najjednostavnija, no pokušaje poslušati prirodu i planinu. Možda vam se svidi što ćete čuti.