U emisiji “Put pobjednice” Hrvatskog olimpijskog odbora na Sportskoj televiziji gostovala je atletičarka Marija Tolj, djevojka s Pelješca koju je sportski put doveo u Zagreb, a onda lansirao među ponajbolje mlade bacačice diska u svijetu. Na tom putu stigla je i do naslova europske prvakinje do 23 godine u bacanju diska, višestruka je državna prvakinja i danas se sprema za Europsko prvenstvo u Rimu te svoje druge, Olimpijske igre u Parizu.
– Odrasla sam u ulici gdje su većinom živjeli dječaci, pa smo uvijek igrali neke “muške sportove”. Cijele dane smo provodili na ulici penjući se po drveću, igrali smo nogomet, radili logore i dr. Oduvijek sam bila sportski tip i moj prvi sport bila je upravo atletika, još od vrtićkih dana. 2006. godine osvojila sam prvo mjesto u bacanju loptice na Dječjoj olimpijadi u Dubrovniku. Istraživala sam kasnije i druge sportove, no u malom mjestu poput Orebića nema baš puno izbora. Probala sam trenirati tenis, no odustala sam jer mi nije išlo, a u školi sam bacala kuglu. Tu sam bila puno bolja.
– Sjećam se da sam pobijedila na natjecanju u Makarskoj i tada sam se zapravo zaljubila u atletiku. Pitala sam svoje roditelje bih li mogla trenirati atletiku, oni su se složili i odveli me u Zagreb kod pokojnog Ivana Ivančića. On je procijenio da sam dobra za kuglu i disk. Kad sam završila osmi razred preselila sam u Zagreb i ovdje upisala srednju školu kako bih mogla trenirati. Ivančić je ubrzo nakon mog preseljenja u Zagreb preminuo, pa me preuzeo trener Roland Varga s kojim i danas radim. Već 10 godina. On je od mene napravio bacačicu diska.
– Prvo službeno natjecanje je bilo u Zagrebu, bacala sam kuglu na državnom kadetskom natjecanju i osvojila zlatnu medalju. Od tada je sve krenulo, objašnjava Marija Tolj.
Sa svega 14 godina Marija Tolj ostavlja sve iza sebe, mirnu i sigurnu sredinu u Orebiću i dolazi živjeti u Zagreb.
– To je bilo jako šokantno, posebno zato što se nikad prije toga nisam odvajala od roditelja. No, malo pomalo sam se naviknula. Bilo je lakše jer je trener živio odmah stan pokraj mojega. Uvijek je nadzirao i gledao je li sve u redu, jesam li dobro, jesam li otišla u školu, a kad bih bila bolesna odlazio je sa mnom liječniku. Praktički mi je bio zamjenski otac. Dolazili su moji u to doba češće u Zagreb, no zbog posla nisu baš mogli dugo ostajati i zato mi je još više značila potpora kolega i trenera u klubu. Svi su pazili na mene, bili smo i ostali jedna velika obitelj.
– Upisala sam srednju školu za automehaničara i imala sam veliku sreću, jer je moja razrednica bila jedna od najboljih profesora koje sam upoznala. Pomagala mi je oko svega, što god bih trebala bila je uz mene na čemu sam joj jako zahvalna.
Stigneš li danas otići kući u Orebić i koliko često?
– Nemam baš puno vremena i ne mogu si priuštiti zbog treninga često izostajanje i odlazak kući. Nije to baš mali put, pa većinom odem u Orebić na dva tjedna kad mi završi sezona i onda još tjedan dana obavezno za Božić. Mislim da su moji Orebićani ponosni na mene, prate moje rezultate i velika su mi potpora. Voljela bih se jednog dana vratiti kući, ali tek kad završim karijeru.
Marija Tolj dolazi iz policijske obitelji. Otac je umirovljeni policajac, a njegovim su stopama otišla i dva starija brata, dok je majka domaćica.
– Kao dijete htjela sam biti policajka, ići očevim stopama, no krenula sam trenirati i nisam imala vremena za policijsku školu. Atletika mi je bila važnija.
Jesu li roditelji i braća tvoji najveći navijači?
– Da, najbolji su! Pogotovo mama i tata, oni prate baš svako natjecanje. Mama malo bude nervozna kad nastupam, pa ode prošetati jer ne može gledati, ali tata je uvijek tu. Od početka do kraja. Braća isto, ali oni rade, pa kad stignu poprate moja natjecanja, ali obavezno im tata sve dojavi. Njega uvijek prvog nazovem poslije natjecanja.
Osvojila si dva europska kupa i naslov europske prvakinje do 23 godine. Dolaskom tih velikih rezultata, povećavaju se i financijski izdaci. Možeš li danas živjeti samo od atletike?
– Kod vrhunskog sporta ima jako puno ulaganja tako da mi mama i tada i dan danas financijski pomažu, usprkos tomu što imam stipendiju od Hrvatskog olimpijskog odbora, Zagreba, države, kluba i Hrvatske vojske. Ne bih mogla bez pomoći roditelja. Da nema njih morala bih naći neki posao, ali tada ne bih mogla toliko trenirati i moji rezultati ne bi bili vrhunski.
Marija Tolj je velika obožavateljica tetovaža, zasad ih ima 5 i svaka priča svoju priču.
– Prva tetovaža je na leđima. Ona za mene ima veliko značenje, ali ne pričam puno o njoj. Druga je za tatu, piše “Sunce ćaćino”, jer prvi put kad me otac uzeo u naručje rekao mi je sunce ćaćino i to je tako ostalo. Treću tetovažu sam napravila s majkom jer i ona voli tetovaže. Svaka je istetovirala po jedno anđeosko krilo na podlaktici. Na leđima je meni jedna jako važna tetovaža, to je bacač diska i na kraju olimpijski krugovi i broj 13, jer sam na svojim prvim olimpijskim igrama u Tokiju bila 13.
Hoće li i poslije Pariza osvanuti nova tetovaža?
– Ovisno o plasmanu na Olimpijskim igrama, ali mislim da hoće.
Olimpijske igre u Tokiju bile su u svemu neuobičajene. Kako si ih doživjela?
– Meni je baš odgovarao prazan stadion, jer sam imala veliki strah od publike. Danas sam to srećom uspjela riješiti, no ostaje žal za finalom, dijelila su me samo 4 centimetra. Ali ostavimo to za Pariz, Tokio su moje prve Igre i danas mi je žao što nismo mogli više izlaziti, već samo na relaciji stadion – olimpijsko selo.
Inače se ja na takvim velikim natjecanjima baš ne družim s drugim sportašima, već se nastojim fokusirati na svoje natjecanje. Ne volim puno nepoznatih ljudi. U Tokiju je bila Sandra Perković koja me posvuda vodila sa sobom, jer sam imala taj neki strah od previše ljudi, nisam htjela nikuda ići sama. Ona mi je tu puno pomogla.
– Drago mi je što me zovu nasljednicom Sandre Perković, ali to je veliki teret koji treba opravdati. To što je ona osvojila i napravila u sportskoj karijeri mislim da nitko neće ponoviti. Ona je moj najveći idol. Uvijek je tu za mene, naučila me puno i velika mi je podrška.
Za Olimpijske igre u Parizu nemaš normu, ali si po plasmanu u kvoti na nastup. Prije toga još slijedi i Europsko prvenstvo u Rimu. Kakve su tu ambicije?
Prije svega finale, a što se tiče rezultata nadam se osobnom rekordu. Vidjet ćemo, dat ću sve od sebe. Voljela bih ove godine prebaciti 65 centimetara, to je neka magična granica i nadam se da ću ju nadmašiti.
Kako si se osjećala u trenutku kad si osvojila naslov europske prvakinje do 23 godine?
– Prije tog natjecanja imala sam nekoliko četvrtih mjesta na europskim prvenstvima u mlađim kategorijama. Došla sam na to Europsko prvenstvo i u prvoj seriji bacila neispravan hitac, u drugoj 40 i nešto metara, uglavnom 9. sam i imam još samo jedan hitac da si osiguram dodatna tri. I sama sebi govorim: “Samo nemoj opet zeznut, toliko si puta zeznula, daj nemoj i ovaj put.” Odlazim prema treneru i govorim mu zeznut ću sigurno ovo, a na to on kaže: “Smiri se! Uživaj, pusti sve to i samo diši.” To me nikako nije zadovoljavalo i kažem “Ok, ali što ćemo sad?!”, a on će na to: “Nemoj ti ništa razmišljati, samo bacaj!”
Gdje se bolje snalaziš, u kuhinji ili u krugu za bacanje diska?
– Snalazim se jako dobro u kuhinji, ali ne tako dobro kao u krugu. Nemam neki poseban režim prehrane, ali moram paziti da jedem puno povrća. Obožavam tjesteninu i tu moram paziti, dosta smo smanjili unos, ali pasta je pasta.
– Sjećam se kad sam se tek doselila u Zagreb, uđem u stan nakon škole i treninga i ne čeka me skuhano. Pitaš se, što sad?! Znaš da nisi otišao u trgovinu po namirnice niti si išta pripremio od čega bi nešto skuhao. Otvoriš frižider, a tamo jaja i salama. Ali ujutro si već to jeo, pa zatvoriš frižider i razmišljaš što sad? Gdje je mama?
Kad bih došla iz škole u Orebiću, mama je čekala sa skuhanim. Bacim torbu sjednem za stol, pojedeš i ideš dalje van na igru. U tim trenucima vrlo brzo odrasteš i shvatiš da sve moraš sam pripremiti, pospremiti, oprati, neće se samo.
Što voli raditi kad imaš malo više slobodnog vremena, u nekoj pauzi od sporta?
– Volim otići doma u Orebić. Odmaram i uživam tamo. Mama čeka s ručkom, odem na kavu, pa s kumom lovit lignje. To je cjelonoćna aktivnost, pripremiš si hranu i piće, barka, slušaš valove, loviš i uživaš. Uvijek se nađe neka zanimacija koja me opušta.
Kako uloviti puno liganja?
– Treba samo puno strpljenja. Čekaš. Ideš s barkom i gledaš gdje grizu. Tu staješ i ne mičeš se dok ih ne pohvataš. Zna se dogoditi da uloviš jednu lignju kroz cijelu večer. To nije motivirajuće, ali je tako. Ne možeš svaki dan imati sreće.
Fotografije: Tomislav Franić