Lima, glavni grad Perua poznat je i kao “Grad kraljeva”, a svoje dojmove napisao je Damir Mrvec
Bio sam malčice zabrinut prije nego što sam krenuo u Peru, u njihov glavni grad Limu, na Svjetsko atletsko prvenstvo za juniore. Zabrinjavalo me hoće li hotel biti dobar, je li u gradu sigurna situacija, hoće li raditi internet, kakva je hrana. Znao sam samo da se voda iz slavine ne smije piti ni u kom slučaju… I onda sam se ugodno iznenadio. Sve u Limi štima kao po špagi. Hotel je odličan, hrana također, internet radi bolje nego kod mene doma, ljudi su prilično ljubazni i bez problema se može šetati gradom i danju i noću. Doduše, smjestio sam se u kvart Miraflores, turistički raj u kojem su brojni hoteli, kvart koji je u samoj blizini obale Pacifika i kvart u kojem ima nekoliko velikih, lijepo uređenih parkova.
Poput Parka Kennedy, koji je carstvo mačaka. Mačke ondje imaju kućice za spavanje, a ljudi im svakodnevno donose hranu. Prilično su umiljate i lijepo ih je vidjeti. Nikome ne smetaju. U tom su velikom parku i dva velika amfiteatra. U jednom se vikendom svaku večer održavaju plesne radionice, a u drugome su se smjestili prodavači suvenira.
Promet u Limi – kaos
Jedino što u Limi ne funkcionira je promet. I zato treba izbjegavati vožnju taksijem u bilo kojem smjeru. Gužve su takve da se udaljenost od pet kilometara prelazi automobilom dobrih sat vremena. Bez obzira na to što postoje čak četiri vozna traka u svakom smjeru, stoji se u kolonama u bilo koje vrijeme dana. A domaći voze bez pravila. Treba imati umijeće za prebacivanje iz traka u trak, a ono što je sigurno – novi automobili ovdje nisu dobrodošli. Sudari su uistinu česti, ali nisu to oni ozbiljni sudari, više ogrebotine. Taksi je jeftin. Sat vremena vožnje stoji pet eura kamo god krenuli. I ono što mi se posebno svidjelo, taksisti ne razgovaraju s putnicima. Tako sam izbjegao i ona klasična pitanja čim sjedneš u taksi: “Odakle ste?” Kada bih odgovorio: “Croatia”, odmah bi rekli – “Šuker ili Modrić”. Ovako lijepo u aplikaciju upišem kamo želim ići, taksi dođe, sjednem, svi lijepo šutimo do mjesta dolaska i na kraju samo kažem: “Hvala za vožnju.”
Ipak, treći dan jedan se vozač usudio pitati:
– Smeta li vam glasna muzika u autu?
– Ne smeta, samo vozi….
Lima – Grad kraljeva
Grad Kraljeva osnovao je Francisco Pizarro, osvajač Perua i Južne Amerike, zloglasni španjolski konkvistador koji je uništio carstvo Inka. Ubrzo nakon toga Lima postaje glavni grad umjesto Cusca, kao i simbol kolonijalizma i španjolske vladavine. Lima je najveći i glavni grad Perua. U metropolitanskom području grada živi gotovo 10 milijuna stanovnika, što čini približno trećinu stanovništva Perua. Lima je treći grad po veličini u Latinskoj Americi, odmah iza brazilskog São Paula i meksičkog Ciudad de Méxica.
Lima je i drugi po veličini grad na svijetu izgrađen u pustinji, odmah iza egipatskog Kaira
Tijekom posljednjih desetljeća na periferiji grada počinju se razvijati brojni slamovi nazvani pueblos jóvenes, odnosno mlada sela, poput favela sa svim svojim problemima i društvenim razlikama koje nose – od kriminala i droge do preživljavanja u lošim životnim uvjetima i siromaštvu. Jedan od najopasnijih dijelova Lime, a neki će reći i Perua, izgleda poput gomile divlje sagrađenih kuća i zgrada u zemljanim tonovima, prošarane plavim i žutim fasadama koje odskaču u sumornom sivilu bez ikakvog zelenila. Oronule kuće pokrivene limom, strujni kabeli razvučeni na sve strane, gomile smeća i divlja gradnja zbog koje se u nekim prolazima dvije osobe ne mogu ni mimoići, samo su dio “šarma” tog neobičnog mjesta.
Te dijelove grada treba zaobići u velikom luku. Jedna od najopasnijih favela nosi ime Rimac. Izrasla je sjeverno od gradskog centra, u podnožju 400 metara visokog brda San Cristóbal koje čini djelić planinskog lanca Anda. U “zabranjenom” dijelu Lime turistima se nikako ne preporučuje istraživanje, pogotovo ako dolaze sami. Kamera u rukama, ruksak ili neka druga oprema koja kao da vrišti: “Ja sam turist” i u faveli Rimac je poput mete na čelu. To ne znači da gosti neće izaći u jednom komadu, ali vjerojatno će se vratiti lakši barem za novčanik ili neki vrijedan predmet. Stanovnici Lime katkad se i odvezu autom na vrh kako bi vidjeli gradsku panoramu, ali spuštanje u favelu za strance nije sigurno. Onima koji se odluče na pothvat istraživanja tog dijela Lime ne mora biti neobično ako ih na vrhu brda zaustavi policijska patrola, uzme njihove podatke pa i razmijeni brojeve telefona u slučaju da se stvari zakompliciraju, a u faveli Rimac to se lako može dogoditi.
Na vrhu brda 1928. godine izgrađen je monumentalni križ s 48 ugrađenih svjetala koja čuvaju Limu. Tada je izgrađena i cesta koja vodi do vrha brda. Oko križa velika je gužva dva puta godišnje – tijekom Velikog tjedna od Cvjetnice do Uskrsa i prve nedjelje u svibnju, kada se slavi Fiesta de las Cruces. U planu je i gradnja žičare koja bi olakšala posjetiteljima put do vrha brda. Posjet križu nije opasan, ali spuštanje u favelu na vlastitu je odgovornost.
Sport u Peruu
Sport je u Peruu jako važan, pogotovo nogomet. U Limi je šest velikih nogometnih stadiona. Najveći je Monumental koji prima 80.100 gledatelja i drugi je najveći nogometni stadion u Južnoj Americi. Na tom stadionu igra njihov najpopularniji klub – Universitario, koji je 27 puta osvajao nacionalno prvenstvo te ima dva naslova više od Alianze Lime. Tu su još nacionalni stadion (45.000 gledatelja) koji je poznat po najvećoj nogometnoj tragediji u kojoj je život izgubilo 237 navijača na utakmici kvalifikacija za odlazak na Olimpijske igre u Tokiju 1964. godine između Perua i Argentine. Potom su tu stadion Alejandro Villanueva (34.000), dom kluba Alianza Lima, Alberto Gallardo (18.000), Miguel Grau (17.000) te Ivan Elias Moreno (13.000 gledatelja). Liga nije nešto kvalitetna, ali su stadioni puni. Većina utakmica igra se u jutarnjim terminima, nakon mise.
U Limi je i veliki teniski centar Terrazas. Smješten je blizu obale Pacifika, između dvije najveće prometnice u Limi. Ima 22 teniska terena, jedno nogometno igralište s umjetnom travom. Središnje tenisko igralište ima tribine za 2000 gledatelja. Svako igralište ima mali kafić, u okviru teniskog centra je restoran i fitness centar. Htio sam malo pobliže vidjeti kako to izgleda iznutra, ali da bih ušao, moram biti član kluba. Mjesečna članarina je 100 eura. Poprilično, ako se uzme u obzir da je prosječna plaća u Limi 500 eura. Što se to sve nudi za 100 eura, pitao sam ljubaznog portira.
– Neograničeno korištenje terena, besplatno piće, svakog vikenda besplatno kino s večerom, korištenje fitness centra, saune… Hoćete li kupiti mjesečnu ulaznicu?
– Hm, ne hvala. Niti igram tenis, niti idem u fitness. Za četiri odlaska u kino, što me jedino zanima u ovoj priči, malo je prevelika cijena. Uostalom, i ne ostajem tako dugo – odgovorio sam.
U Limi je popularan i šah. Ima dijelova grada u kojima su postavljene javne ploče s figurama i može igrati tko hoće. Naravno, uvijek je tu neki čovjek koji to nadgleda i naplaćuje po satu. Cijena? Simbolična dva eura za sat vremena igranja. Pokušao sam malo kibicirati, ali sam brzo odustao jer sam u deset minuta imao pet upita: “Želite li igrati protiv mene?” Sigurno su to sve dobri igrači pa se nisam htio sramotiti i oduzimati im dragocjeno vrijeme pa sam otišao u stilu pjesme Zdravka Čolića – “Produži dalje…”
Ni sunca, ni kiše
Što se tiče vremena, u zimsko doba koje je sad u Limi niti se vidi sunce niti ikad pada kiša. Sivi oblaci stalno su iznad vas i imate osjećaj kao da je stalno mrak. Zrak baš i nije čist pa nije ni čudno što su se atletičari i atletičarke žalili tijekom svojih nastupa na otežano disanje. Hladno je poprilično pa se u ovo doba godine nose čak i zimski kaputi. Naša atletska reprezentacija nije bila spremna na te hladnoće pa su se svi dobro nasmrzavali u oskudnoj odjeći. Kapa je također nešto što bi dobro došlo, posebno u večernjim satima.
Najstarije sveučilište
Lima je dom najstarijeg sveučilišta u Novom svijetu, univerzitet San Marcos osnovan je 1551. godine. Katedrala i obližnji samostan San Francisco smatraju se najuspjelijim arhitektonskim kompleksom u Latinskoj Americi. U katedrali se nalazi grobnica osnivača grada i osvajača Perua Francisca Pizzara. U kriptama ispod samostana San Francisco nalaze se zemni ostaci 25.000 stanovnika Lime, prema nekim procjenama i 75.000, pokapani su ovdje stoljećima sve do 1808. godine. Samostan je i dom velike kolekcije starih knjiga, moguće ga je obići uz stručnu pratnju, što smo i mi učinili. Glavni se trg, kao i gotovo svaki trg u Južnoj Americi, zove Plaza de Armas, katkad ga zovu i Plaza Mayor. Na sjevernoj strani trga je predsjednička palača, nalazi se na mjestu gdje je nekada bila kuća Francisca Pizzara, s istočne strane je katedrala i nadbiskupova palača, na zapadnoj strani je gradska vijećnica. Trg, kao i cijeli povijesni centar Lime, od 1988. godine je na UNESCO-ovoj listi zaštićene svjetske kulturne baštine.
Zanimljivo je da na cesti zapravo ima jako puno malih autobusa koji prevoze putnike. To su linije bez voznog reda, autobusi koji nemaju stanice, nego pokupe ljude na ulicama i voze ih za nekoliko eura na željeno odredište. Ti autobusi nemaju vrata ni prozore, osim onih vrata i “šoferšajbe” gdje stoji čovjek koji glumi konduktera i glasnim vikanjem privlači putnike te im naplaćuje vožnju. Tako se vozi kroz cijeli grad. Većina tih autobusa slična je onom čuvenom autobusu koji Pavle Vujisić vozi u kultnom filmu “Ko to tamo peva”. Ja sam se čvrsto držao Ubera, jer barem znam da će me odvesti na željenu lokaciju. Kod ovih autobusa mogao bih završiti tko zna gdje, u stilu – Halo, Bing, kako brat, čuj, imam jednog izgubljenog turista…
Ako se pitate što se od voća nudi na štandovima po gradu, odgovor je prilično jednostavan. U ovo doba godine samo banane, ananas i marakuja.
Cijena: euro za kilogram.
U zabačenim dijelovima grada caruju pak lokalni restorani. Kao u kvartu San Luis, gdje je i atletski stadion na kojem se održalo Svjetsko juniorsko prvenstvo. U kilometarskoj ulici prvo su raspoređeni vulkanizeri. Brojio sam do sto, a onda sam odustao. Toliko automobilskih guma na jednome mjestu, u jednoj ulici, na tako malom prostoru nema ni u tvornici Pirelli. I svi imaju posla. Nije ni čudno kad se uzme u obzir koliko je automobila u Limi.
Glad me natjerala da uđem u jedan od lokalnih restorana. I tu nastaje problem. Ne jedan, nego više njih. Prvo, nitko ne govori engleski. Drugo, nema menija na engleskom, ali barem ima menija sa slikama. I tako naručim nešto nalik na pohano meso. Ali, dobio sam nešto što niti je bilo pohano, niti je bilo mesa. Sve nešto sirovo, bez okusa i mirisa. Zbrljao sam malo po tanjuru i brže-bolje išao platiti. Mislim da me je djevojaka na blagajni pitala je li sve bilo u redu, a ja sam samo požurio platiti i nestati. Čudila se što sam tako brzo pojeo i na kraju me nagradila bombonom. To je bilo jedino ukusno u tom restoranu. A kad sam već kod bombona, na tržnici Inka prodaju se bomboni s okusom kokaina. I ne, nije šala. Naravno, nisam probao, ali neki bi moji prijatelji rado. Ipak, s takvim bombonima prelaziti granicu… Nije baš pametno.
U Limi trenutno živi 12.000 Hrvata
Među prvim Hrvatima koji su došli u Južnu Ameriku spominje se Basilio Basiljević koji je 1537. godine iz Seville otputovao u Peru. Taj dubrovački plemić, potaknut poznatom legendom o El Doradu, krenuo je u potragu za bogatstvom Inka. O njegovu boravku u Cuscu, središtu carstva Inka, svjedoči velika crkva svetoga Vlaha koju je sagradio uz pomoć svojih mornara. U Peru su uglavnom dolazili Dubrovčani, ali i drugi Dalmatinci i Primorci.
Južna Amerika skrivala je golemo bogatstvo minerala koje su mnogi željeli iskoristiti kako bi svojim obiteljima pružili bolji život. Krajem 19. stoljeća hrvatska kolonija bila je najveća i najvažnija skupina iseljenika u andskom mjestu Cerro de Pasco jer je bila najbolja u istraživanju nalazišta minerala. Na više od 1000 metara nadmorske visine mogu se pronaći nalazišta pod imenima Zagreb, Velebit, Dalmacija, Zrinski, Neretva, Zadar. Nije bilo slučajno što su “Austrijanci”, kako je Hrvate nazivalo domaće stanovništvo, u tako velikim valovima dolazili u Peru. Naime, Austro-Ugarska Monarhija potpisala je s Italijom takozvanu Vinsku klauzulu, što je rezultiralo iseljavanjem proizvođača vina iz Dalmacije koji nisu mogli prodavati svoje vino jer je Monarhija tom klauzulom nastojala pridobiti simpatije Italije. Hrvati u peruanskom društvu priznati su kao sposobni mornari, a kapetan prvoga peruanskog parobroda prezivao se Mitrović, koji je zasigurno vukao korijene iz Dubrovnika.
Hrvatskoga slikara Kristiana Krekovića neki smatraju jednim od najvažnijih portretista 20. stoljeća. Rođen je u Bosni i Hercegovini, djetinjstvo je proveo u Maglaju i Tuzli. Od 1921. godine studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i Parizu. Njegova djela obojena su kulturom Inka, kulturom koja ga je potaknula na spektakularnu etnografsku izložbu 1954. u Limi, za što je primio odličje Reda istaknutih zasluga koje mu je dodijelio tadašnji peruanski predsjednik Manuel Odría. Počasni je građanin znamenitoga peruanskoga grada Cusca, stare prijestolnice Inka. U Cuscu i jedna ulica nosi njegovo ime.
Tekst i foto: Damir Mrvec