Morana Paliković Gruden cijeli je svoj život posvetila sportu, u početku kao sportašica, a zatim novinarka, političarka i sportska djelatnica. Njezin rad neizmjerno je značajan za razvoj sporta u Hrvatskoj, posebno u promicanju ravnopravnosti spolova.
Morana Paliković Gruden dugogodišnja je predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu HOO-a, a donedavno je obnašala i dužnost dopredsjednice Hrvatskog olimpijskog odbora te predsjednice Hrvatskog klizačkog saveza ostvarivši impresivnu karijeru, okrunjenu najvišom državnom nagradom za sport Franjo Bučar za životno djelo. U emisiji Put pobjednice na Sportskoj televiziji govorila je o iznimnom priznanju koje je njezino četvrto veliko, ali i o mnogim izazovima s kojima se susretala tijekom bogate karijere u kojoj se pokazala kao sjajna liderica, inovatorica i mentorica.
Umjetničko klizanje i skijanje bili su njezini sportovi, a jedno je vrijeme trenirala i košarku.
– Od svih sportova najbolje sam rezultate postigla u skijanju. Bila sam čak jednom prvakinja Zagreba i treća u Hrvatskoj. Jednostavno sam smatrala da sport mora biti dio mog života, ističe Paliković Gruden.
– Dinamika sporta u kojoj se uvijek netko natječe u kvaliteti djelovala mi je jako stimulativno i činilo mi se da me to gura naprijed. Kad sam se počela baviti novinarstvom, a tu sam provela 25 godina, te kasnije osnovala i časopis Zaposlena, zapravo sam stalno taj natjecateljski duh gradila u svojoj osobnosti. Moja druga osobina je znatiželja. Volim nova područja, nove stvari, tako da sam nakon te novinarske karijere unutar sustava osnovala vlastiti list, počela se baviti ravnopravnošću spolova i strategijama koje su važne za uspjeh žena u društvu. Na kraju sam otišla i jedan mandat u parlament od 1986. do 1990., a ubrzo nakon toga izabrana sam u gradsku Skupštinu, Poglavarstvo i druge gradonačelničke funkcije. Tada mi se to činilo jako zanimljivo, a kad sam završila svoju političku karijeru i odlučila da je kraj, razmišljala sam gdje bih najbolje mogla plasirati sva ta stečena znanja.
Ravnopravnost sportašica i sportaša
– Bila sam sigurna da se trebam vratiti u sport i imala sam sreću i da su me mnogi tu željeli, a ja sam točno znala što želim raditi. Bilo je to pitanje ravnopravnosti sportašica i sportaša, njihove mogućnosti u pripremama za osvajanje rezultata, jednaka raspodjela sportske infrastrukture, isti broj sati treninga i da imaju pravo na jednako kvalitetne trenere te jednako pravo pristupa infrastrukturi. Danas se to čini normalno, međutim još uvijek nije tako, a prijašnjih je godina bilo i gore.
– Kad sam preuzela ovu komisiju, ona se zvala Komisija za skrb o ženama u sportu, pa se postavljalo pitanje što su to žene skrivile da o njima treba skrbiti. Ako su sportašice, ako mogu osvajati medalje i biti rekorderke, olimpijske prvakinje, onda je stvarno smiješno da se zove komisija za skrb. Trebalo mi je pet, šest godina da svoju sredinu nagovorim da promijenimo to prvo u Komisiju za žene u sportu, a onda i Komisiju za ravnopravnost spolova. U našoj sredini to ne zvuči baš najprogresivnije, a meni se to činilo jednako važno.
– Prije dvije godine sam imala pritužbu da su sportašice u jednom timskom sportu u Zagrebu dobile upotrebu dvorane 200 sati, a muški tim, koji ima slabije rezultate dobije 450 sati. Ili druga situacija, imate neko veliko natjecanje u Zagrebu, nagradni fond za mušku konkurenciju je 35 tisuća eura, a ženski 7-12. Zašto bi ta nagrada trebala biti manjaza sportašice? Pokušali su mi objasnili da je to zato što javnost više voli gledati muški sport, što nije istina, javnost voli gledati ono što im pokažete. Ove godine je prvi put emitirano žensko svjetsko nogometno prvenstvo na našoj televiziji, ali zato što je uvjetovano da možete kupiti prava za muške, ako kupite i za žene. Francuzi to imaju zadnjih 15 godina, a mi smo morali dočekati 2024. da bi nam se dogodilo.
– Prije nekoliko godina Kineziološki fakultet je upisivao 100 studenata i 60 studentica, govorimo o besplatnom studiju. Ne moram govoriti gdje je tu diskriminacija, a kao razlog naveli su manju zainteresiranost studentica za studij. Ja danas s ponosom govorim da to više nije tako.
Morana Paliković Gruden nedavno je u Zagrebu primila najvišu državnu nagradu za sport Franjo Bučar za životno djelo. U povijesti Hrvatske tek je šesta žena koja ju je primila. Veliko priznanje u koje je možda i najviše utkana upravo borba za ravnopravnost spolova.
Morana Paliković Gruden kroz svoje je životno djelovanje za ravnopravnost spolova prepoznata i u Međunarodnom olimpijskom odboru te je jedina Hrvatica koja je primila nagradu Ujedinjenih naroda Žene i sport. Ona je na tom polju predvodnik rodne ravnopravnosti u hrvatskom sportu.
Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora
Dodjela nagrada bila je u UN-u u New Yorku 2019. godine, a među ostalim je sadržavala i financijski dio kojega se Morana Paliković Gruden odrekla kako bi pokrenula jedinstven projekt u regiji pod nazivom Glas žena u sportu. Riječ je o radionicama koje se održavaju u gradovimadiljem Hrvatske, a sastoje se od praktičnih vježbi pred kamerama, simulacijama snimanja izjava u mix zoni i konferencije za medije, zatim predavanjima o prednostima i zamkama interneta i društvenih mreža, važnostima medijske pismenosti, kao i o rodnim stereotipima i seksizmima u medijskom praćenju ženskog sporta. Na kraju slijedi analiza snimljenog materijala uz komentar.
– Kad sam primala nagradu obećala da ću napraviti jedan novi projekt i i htjela sam da bude zanimljiv ne samo nama u Hrvatskoj, nego i vani. Htjela sam da pokažemo koliko, s obzirom na našu veličinu i sportske rezultate, možemo raditi iskorake s više hrabrosti, nego jedna velika zemlja koja nastupa na Olimpijskim igrama s nekoliko stotina sportaša. Upravo činjenica da se čuje glas žena u sportu dozvoljava da u prvom redu kažemo da u sportu nisu samo sportašice. Tu su i trenerice, sutkinje, liječnice, fizioterapeutkinje, nutricionistkinje, sportska administracija koja je u ogromnoj većini ženska.
– Rekla bih da je taj glas najžešći i najjači u elektroničkim medijima, a danas jasno i na društvenim mrežama. Baš zato na radionicama radimo simulacije mix zone, konferencije za medije itd, kako bi one mogle isprobati sve to i same se uvjeriti da je to put kojim trebaju ići. To su sve vježbe koje će im pomoći da se što bolje brendiraju kao sportašice na društvenim mrežama, da nauče komunicirati s medijima i da znaju jasno govoriti pred kamerama. Drugi dio odnosi na predavanja i prezentacije o stereotipima i zamkama na društvenim mrežama i što im je potrebno kako bi se brendirale. Do sad smo odradili 10 radionica, nedavno baš prvu i na otoku, na Korčuli. Uskoro ćemo organizirati veliku svjetsku konferenciju u Zagrebu i predstaviti rezultate, sve što smo radili i postigli. Vjerujem da će to biti jako zanimljivo.
Ravnopravnost spolova u sportu postaje vrlo važna tema otkako ju je preuzela Morana Paliković Gruden. Okupila je oko sebe ljude s kojima radi velike stvari, čak i onda kada nema apsolutnu potporu okoline.
– Vrlo sam ponosna na to što sam uspjela okupiti i mlađe žene u sportu koje će sve to nastaviti i koje su vidjele da im to treba za buduću karijeru nakon sporta. Znam da bi to bilo zanemareno područje da ja nisam tako silovito krenula na to. Uzmimo na primjer nagradu Franjo Bučar koja mi je dodijeljena za životno djelo. Ukupno ih je od 1990. godine do danas dodijeljeno 84, a ja sam nažalost tek šesta žena. Ne možemo reći da nemamo puno žena okupljenih u sportskoj obitelji koje imaju odlične sportske rezultate, baš naprotiv, imamo ikone sporta. I malo mi je čudno da barem 30 % tih nagrada nije otišlo u ruke žena. U našem društvu morate biti uporni i spremni na izazove, morate biti izdržljivi iznad svega. Znam mnogo žena koje su vrlo kvalitetno su ušle u to da svoje iskustvo prenesu dalje, međutim brzo su od odustajale i tu nema velike sreće. Vi morate izdržati. Ako ste u duši sportaš, pa koji sportaš ako izgubi utrku od ponedjeljka neće ponovo ponovno krenuti?!
– Nagrada za životno djelo Franjo Bučar je četvrta velika nagrada koju sam dobila za svoj rad u sportu i moram reći da sam zahvalna svima onima koji su mi otvarali mogućnosti. Tu u prvom redu mislim na okruženje Hrvatskog olimpijskog odbora i njezinog predsjednika Zlatka Mateše koji su mi davali podršku bez obzira na to što se nisu uvijek slagali sa mnom. Zahvalna sam i onim ljudima koji su me zaustavljali, koji su manipulirali radi toga da bi me zaustavili. Oni su u meni probudili snagu i znanje kojih uopće nisam bila svjesna. U određenom trenutku savladala sam tehniku kao kad trčite s preponama. Jednostavno sam smišljala na koji način da tu prepreku koju su mi postavili preskočim i time sam dobila i na kvaliteti svojih prijedloga. Stvarno mislim da je korisno imati ljude koji nisu istomišljenici i koji nas tjeraju da nalazimo nova i bolja rješenja.
Morana Paliković Gruden živi za sport a tako je odgajala i svoju djecu
Morana Paliković Gruden život je posvetila sportu, a tako je odgajala i svoju djecu, što nam je potvrdila i njezina Ana Gruden rekavši da su kao djeca morali savladavati razne sportove, a sve započeto moralo je biti provedeno do kraja. Odustajanje nikada nije bila opcija, a to je prenijela i na svoju djecu, na čemu su joj danas zahvalna.
– Moja djeca su se apsolutno morala baviti sportom. Imali su pravo ne biti najbolji, ne biti prvaci i mijenjati sportove, ali je on morao biti sastavni dio njihovog života. Inzistirala sam na tome da ono što su započeli, to i dovrše.
Bila sam na pedesetak velikih sportskih natjecanja da vidim što se događa u svijetu i da onda dio toga implementiram u svojoj sredini. To me jako veselilo. Dinamika sporta meni do kraja odgovara, dakle taj osjećaj da se vi u nekoj kvaliteti možete stalno natjecati, pa i sa samom sobom, mislim da je to da je to nešto što me još dan danas drži.
Najvažniji zadatak koji čovjek može imati danas jest skupljati znanje po svijetu i prenositi ga dalje, zaključila je Morana Paliković Gruden.