Ulcinj je mali turistički grad na krajnjem jugu Crne Gore koji će u povijesti ostati upamćen po mnogočemu, a Mundijal prijateljstva svakako je jedan od.
Složili su se mnogi proteklih dana, ovako nešto ne postoji nigdje u svijetu. Okupiti na jednom mjestu najveće sportaše bivše države, nakon prekinutih veza i ratnih zbivanja, može samo netko iznimne energije i ljubavi prema sportu. Tri dana Ulcinj je živio sport, vratio nas u ne tako davnu povijest, a za sve je zaslužan veliki zaljubljenik u sport i nogomet Pavle Pepđonović.
Ulcinj je 2. Mundijal prijateljstva ugostio kao da je 202. Domaćini na čelu s Pavlom Pepđonovićem napravili su spektakl neviđenih razmjera, a sve kako bi spojili najveće sportaše koje je Jugoslavija ikad imala. Grad živi sport, živi nogomet, svi su ovdje jedna momčad, nema podjela, protivnika, niti mržnje. Trodnevni program bio je protkan susretima, druženjima, sjećanjima, pričama koje mogu pričati samo najveći. Oni koji su nekada pronosili slavu jugoslavenskog sporta.
A od velikih tu su bili ponajprije sukrivac što je Mundijal prijateljstva Ulcinj uopće ugostio, legenda Hajduka Ivan Gudelj koji je otkrio kako je do svega doveo jedan neobavezan razgovor. Prošle godine nazvao ga je jedan potpuni stranac, ali zaljubljenik u sport i nogomet, Pavle Pepđonović i predložio promociju knjige u Ulcinju koja je kasnije prerasla u u nešto više od igre. Ivan Gudelj i u ovoj je utakmici imao ključni udarac, pristao je, pozvao još neke prijatelje da dođu, dao Pepđonoviću kontakte još nekih sportaša i sportskih djelatnika. Neviđena upornost i pozitivna energija ovog poslovnog čovjeka kojem je jedina poveznica s nogometom bila i ostala samo ljubav, dovela je do jedinog i najvećeg sportskog događaja takvog tipa u svijetu.
Ivan Gudelj imao je sreću igrati s najboljima, ali i nesreću koje je na kraju završila velikom pobjedom protiv hepatitisa B. Upravo je ta dva životna detalja istaknuo prilikom otvaranja Mundijala prijateljstva:
– Imao sam dvije utakmice u životu. Jedna je bila sportska i trajala je kratko, ali sam ostvario sve što sam mogao. Druga je bila borba s hepatitisom B. I tu sam pobijedio sam, istaknuo je Gudelj.
Još jedno lice kojem je Poljud obilježio karijeru je Ljubomir Radanović čiji je pogodak u posljednjoj minuti kvalifikacijske utakmice protiv Bugarske na Poljudu odveo Jugoslaviju na Europsko prvenstvo 1984. Mladen Delić tada je uzviknuo: “Ljudi moji, je li to moguće?!”. Danas je taj njegov uzvik svojevrsni uvod u sportsko novinarstvo, a za njega tek puka slučajnost za kojega je znao reći da Radanović nije dao taj gol, ni moj komentar ne bi ostao upamćen.
Bio je tu i Dejan Savičević, čovjek koji je po mnogima dao najljepši gol u povijesti Lige prvaka, zatim Slobodan Marović, Nikola Nikić, Zlatko Krmpotić, Stanislav Karasi, Rade Zalad, Nikica Cukrov, Haris Škoro, Mehmed Baždarević, Ranko Stojić i mnogi drugi. Samo zbog Mundijala iz Hamburga je stigao Ivan Klasnić. Prilikom otvaranja kratko je rekao: Čast mi je biti ovdje, ali ja sam mala beba za ove legenda.
Ljudi me i danas zovu i kažu: Hej, zvao sam ga!
A kakav bi to bio sportski događaj bez trenera svih trenera, posebno ovakav poput Mundijala prijateljstva? Iako je u veljači izgubio posljednju i najjaču utakmicu, utakmicu života, organizator ovog događaja Pavle Pepđonović nije mogao dozvoliti da Ćiro ne bude u Ulcinju, makar putem filma. Kontaktirao je Ćirinog sina Miroslava koji je bez oklijevanja pristao doći u Ulcinj s neizostavnim Ćirinim bijelim šalovima:
– Znam da bi on uživao ovdje s vama. Podijelio bi milijun dogodovština i zafrkancija, svakojakih problematika. Jako sam ponosan što sam ovdje. Prvenstveno sam sretan što se nešto ovakvo odvija u regiji, što su ljudi s velikim srcem došli ovdje i što šire jedan pozitivan duh i prijateljstvo. Puno rana ovdje zacjeljuje u kratkom vremenu. Čuo sam puno dogodovština koje nisu zatvorene, pa se eto sad zatvaraju, oprašta se. Vjerujem da je za našu regiju ovo jako bitno. Ovdje ima ambasadora, sportaša koji su otvorili put i stavili visoku ljestvicu svima. Moj otac je uvijek bio taj koji je širio dobrotu, prijateljstvo i želio je da i drugi budu takvi. On je tu, s nama. Teško je i meni i drugima. Ljudi me i danas zovu i kažu: hej, zvao sam ga!
– Nadam se samo da će se Mundijal nastaviti dalje i da će u tom duhu nastaviti širiti i van ovih granica, pokazati svima da je taj sportski duh najbitniji, rekao je Miroslav Miro Blažević.
Ako nemamo robu, stavi na naslovnicu Majku Božju, Mišu Kovača i Ćiru Blaževića i prodat ćemo broj!
Prikazana su oba dokumentarca o Miroslavu Ćiri Blaževiću, redatelja i producenta Ivana Živkovića, genijalnog redatelja i producenta čiji je opus krenuo upravo s Ćirom 2010. godine. Poslije toga snimao je filmove o drugu Titu i njegovom pokretu nesvrstanih, zatim film o Arsenu Dediću, Miši Kovaču, Vici Vukovu te još jedan o Ćiri:
– Prijateljevao sam i puno radio s jednim od najvećih genijalaca tabloidnog i bulevarskog novinarstva Denisom Kuljišem, koji je uvijek znao reći:
- “Ako nemamo robu, stavi na naslovnicu Majku Božju, Mišu Kovača i Ćiru Blaževića i prodat ćemo broj!” To je bila jedna formula s kojom nije bilo greške, uvijek bi upalila.
– Ćiro je bio zapravo najveći medijski show u povijesti naše medijske kulture. O njemu sam napravio dva filma. Ovaj zadnji snimali smo nekih šest mjeseci prije njegovog odlaska. On je otišao u Travnik i bio u potpunosti na dispoziciji, prisjeća se Živković.
– Prvi film o Ćiri snimio sam 2010. godine kad je on bio izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine, igrao je barage za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Portugala. Utakmica je bila odlučujuća i bio je to pravi spektakl. To je bio moj prvi film, a napravio sam ga uz pomoć legendarnog hrvatskog novinara Tomislava Židaka koji nas je i upoznao. Tad sam još kao klinac počeo tek raditi u zagrebačkim redakcijama novina. Tiraže su tada bile velike, a novine utjecajne. Nakon što bi zaključili izdanje odlazili bismo u nekakve budžave birtije pokraj te redakcije. Jedne noći je zvao Ćiro, bilo je 2 sata ujutro, i viče:
- Majku vam jebem di ste? Dosadno mi je!
I dolijeće on na vespi do te budžave kafane, skida kaput, a ispod kaputa pidžama. I to je isto jedna njegova velika genijalnost. Naravno, svi novnari su se odmah okupili oko njega. On je pričao svoje anegdote, mi svi upijali svaku riječ misleći već što ćemo od toga sutra objaviti. On u jednom momentu kaže: sad ću vam nešto reći, ali molim vas nemojte to objaviti. Naravno da smo mi svi sutradan objavili to što nam je rekao misleći da smo ga zeznuli jer nam je dao pravu robu. A zapravo je on nas zeznuo, htio je da to objavimo. Eto, to je ta njegova genijalnost.
S 1000 posuđenih eura i stotinu laži otišao sam Bosnu snimiti film o Ćiri. Jednog kadra prije toga u životu nisam snimio, majke mi!
– Podsjetio me neki dan Facebook da je prošlo 14 godina od mojeg prvog filma o Ćiri, a ovakav sam status stavio:
14 je godina prošlo, podsjeća Facebook, od ove lude epizode. S 1000 posuđenih eura i stotinu laži otišao sam Bosnu snimiti film o Ćiri. Jednog kadra prije toga u životu nisam snimio, majke mi! A on je u Sarajevu razglasio da najbolji mladi redatelj svijeta dolazi raditi film o njemu. Eto, tako je nastao taj moj prvi film.
Ivan Živković
Ćiro je od nekih ljudi napravio nogometaše, od nekih centarfore, a od mene je napravio filmskog redatelja. Hvala mu, rekao je Ivan Živković.
Bilo je te večeri još stotina priča o Ćiri, svatko je imao barem jednu anegdotu s njime. Danima bismo mogli slušati o njemu, jednako kao što su ovi akteri imali sreće godinama ga slušati uživo. Ćiro je bio jednostavno bio jedinstven.
Mundijal prijateljstva bio je izvrsna prilika da se napravi presjek prošlogodišnjih zbivanja pa je tako prikazan i film o prošlogodišnjim zbivanjima u Ulcinju pod nazivom “Ulcinjski Mundijal prijateljstva – Više od igre, više od života”, redatelja Milutina Grgura. Još jedan film o istinskom prijateljstvu, poštovanju, požrtvovnosti, vezama koje niti ratna razaranja nisu uspjela prekinuti.
Fotografije: Senko Župljanin, Pavle Pepđonović, Tea Rožman Svedrović