Sestre blizanke, veslačice Ivana i Josipa Jurković rodom su s Korčule, točnije iz Vele Luke gdje su i započele svoje prve sportske korake. Ivana je starija dvije minute, no to ne znači da vodi glavnu riječ u njihovim životima koji su zahvaljujući sportu i danas isprepleteni.
Sestre Jurković karakterno su potpuno drugačije, ali zajedno u svemu kroz život. U početku je to bio rukomet, još dok su odrastale na Korčuli, a poslije se rodila ljubav prema veslanju. Sportu za kojega mnogi i danas misle da je rezerviran samo za muškarce. Ivana i Josipa Jurković, nekadašnje svjetske juniorske prvakinje, zahvaljujući predanom radu i trudu danas iza sebe imaju pregršt medalja s velikih natjecanja, a sljedeći je cilj ostvariti normu za Olimpijske igre u Parizu.
Prvi sportski koraci na Korčuli
Kako je uopće krenula priča s veslanjem?
Ivana: Mi smo se kroz cijelu osnovnu školu bavile nekim sportom. Naša prva ljubav bila je rukomet kojim smo se bavile šest godina. Držale smo paralelno rukomet i veslanje zadnje dvije godine, ali to je sve bilo peti, šesti razred osnovne škole i onda je jednoga dana mama došla doma i rekla da moramo odlučiti ili ćemo jedno ili drugo, i onda je jednostavno došla ta prva regata, prvo natjecanje, osvojile medalju i od tog dana je krenula ta ljubav.
Rodom ste s Korčule, odrasle ste tamo?
Josipa: Točnije iz Vele luke i tamo smo živjele do naše sedamnaeste godine. Kad smo postale svjetske juniorske prvakinje s još dvije cure iz Zagreba, dobile smo poziv od Veslačkog kluba Trešnjevka da dođemo trenirati ovdje. Prihvatile smo poziv, četvrti razred srednje škole završile u Športskoj gimnaziji i eto sad smo već sedam godina u Zagrebu.
Kakvo je bilo odrastanje na Korčuli, u Veloj Luci?
Josipa: Mislim da si dolje nekako slobodniji. Totalno je drugačije nego u Zagrebu, svi sve znaju. Nije isto živjeti u velikom gradu i u malom mjestu, tako da sam stvarno zahvalna što sam s otoka, što sam doživjela te čari koje su imali moji roditelji, dok tipa tu u Zagrebu pola moje generacije nije ni blizu doživjelo ono što sam ja.
Ivana dominira, ali samo u čamcu
Koja je štroker (ona koja određuje tempo)?
Ivana: Ja sam, ali samo određujem tempo. I to su čari dvojca, moramo biti potpuno ujednačene. Prije, kad smo bile u dublu svaka je imala sa strane po dva vesla, dok sad imamo svaka po jedno. Sad moramo biti energetski stvarno kompatibilne, reagirati u milisekundi kako bi čamac super išao. Naprimjer, ako je jedna puno jača od druge, stvari neće funkcionirati. Ovako, koliko god ja imam ulogu naprijed, ona iza mene ima još veću. Sve treba popratiti i nekad me još treba pogurati. Opet ja kao štroker moram imati taj nekakav plan i program u glavi koji trebamo provesti i ponekad nju na neki način motivirati. Ona to isto mora pokušati meni napraviti, tako da jedna bez druge ne bismo funkcionirale.
Josipa, pomaže li u svemu tome možda taj segment što ste sestre?
Pa, mislim da pomaže. Ponekad jedna drugoj kažemo nešto u nervozi i ljutnji, no nakon pola sata funkcioniramo kao da ništa nije bilo. Ne možeš baš tako razgovarati s bilo kime. Na primjer kad smo veslale s curama iz Zagreba skoro dvije godine, ipak smo morale paziti što ćemo reći i kad ćemo što reći. Mi smo živjele da postanemo svjetske prvakinje, da izborimo OIimpijske igre, još uvijek živimo za to i to je nešto neprocjenjivo. Kad sve to proživljavaš sa sestrom to je vrijedno.
Sestre Jurković jako su bliske iako karakterno potpuno različite
Koliko ste bliske?
Josipa: Dosta smo bliske, ali što smo starije to smo različitije i jednostavno se ritam života razlikuje. Ivana se voli sređivati i izlaziti s frendicama, ispijati kave, dok sam ja skroz sportski tip. Radije ću ostati doma nego se ići srediti za izlazak i te neke stvari. Što smo starije, to smo različitije. Već unazad godinu dana se jako vide razlike, ali smo bliske jako i kad se ne vidimo tri, četiri dana, već bude: Fališ mi, kad ćeš doći?!
Posvađate li se ponekad, na treningu ili na utrci?
Ivana: Bilo je situacija, kako ne?! Ponekad bismo znale krivo reagirati i reći jedna drugoj svašta iako bi bilo bolje da smo se ugrizle za jezik. Ali kao sestre nemamo zadršku reći jedna drugoj sve. Lakše nam je nekako sve te frustracije koje osjećamo izbaciti jedna na drugu iako se međusobno u tom trenutku povrijedimo. Brzo shvatimo što smo napravile i jednostavno se zagrlimo, poljubimo i ispričamo se. Kako smo starije, tako postajemo svjesnije da bismo te stvari trebale popraviti. Iako, kad je utrka obje znamo da dajemo maksimum i ako neka od nas pogriješi nešto, kako zamjeriti kad ostalih 364 dana u godini pokazuje koliko se trudi. Nikad ništa ne zamjerimo jedna drugoj, obje imamo isti cilj, a to je da budemo najbolje.
Sestre Jurković imaju ogromnu podršku obitelji, prvenstveno majke i oca.
Roditelji su vam potpora, majka posebno jer je ona bila ta koje je puno više vremena provodila s vama dok je otac pomorac bio na putu.
Josipa: Bilo je situacija kada bi se otac vratio nakon nekoliko mjeseci, a Ivana i ja ga nismo prepoznale. Imale smo tada nekih 5 – 6 godina. On se vratio s broda nakon gotovo godinu dana kao druga osoba. Mi bismo ga s majkom dočekale, oni bi se zagrlili i poljubili, a mi bismo ju pitale gdje je tata, tko je taj čovjek i zašto ga ljubi?! Nažalost, na Korčuli tada nije bilo posla i otac je morao raditi na brodu. I tako sve do danas, već 22 godine. Ali nikad nam nije ništa nedostajalo. Majka je u nekim situacijama bila i majka i otac, nikad nismo imale osjećaj da nam nešto nedostaje. Majka ga je uvijek spominjala i on je zapravo stalno bio s nama. Volimo ih oboje jednako i bez njih mi danas ne bismo bile ovdje gdje jesmo i napravile sve što smo napravile.
Kakve ste bile kao djeca?
Josipa: Ivana je uvijek bila “luđa”, dok sam se ja uvijek držala majke. Ivana je više otac, opuštenija je, a ja sam više kao majka. Sve mora biti posloženo, isplanirano.
Ivana: Slažem se s Josipom. Ja se uvijek divim majci kako je uspjela s nama sama. I nadam se da moje dijete jednog dana neće biti kao ja. Stvarno sam voljela raditi “dišpete”, nisam nikada slušala, a još kad je došao pubertet, ajme meni…
Ali zato zadnjih desetak godina vraćamo roditeljima sve na najbolji mogući način. Pokušavamo biti najbolje verzije sebe i želimo im pokazati da cijenimo sve što su napravili za nas.
Svjetske juniorske prvakinje
Prva svjetska medalja u veslanju došla je dosta rano, bile ste juniorke. Svaka vaša medalja, svaki uspjeh motivira neku djevojčicu da se možda počne baviti baš veslanjem. Koliko vas motivira to što ste nekome uzor?
Josipa: To mi više znači od same medalje. Često nas djeca zaustavljaju i pitaju da se fotografiramo s njima. Kad vidim koliko su sretna, koliko im to znači, meni je to ispunjenje sna. Ništa ti ne znači osvojiti neku veliku medalju kad se o tome priča mjesec, dva, a nakon toga tko si, što si? Pogotovo mi žene koje dolazimo iz sporta za koji nas mnogi pitaju: Pa zar postoji veslanje za žene? Kad nas ljudi vide, najčešće misle da smo košarkašice ili odbojkašice. Ali polako se i to pomiče na bolje, puno se više govori o ženskom veslanju nego prije. I drago mi je da ima dosta djevojaka kojima smo uzor. Mnogim mladim veslačicama dajemo savjete, idemo na kave s njima, pričamo i tu smo kad im nešto zatreba. To je ono što me ispunjava, za to živimo.
U čemu je tajna vašeg uspjeha?
Ivana: prvenstveno mislim da je to konzistencija i to što smo sestre, ali rad, trud i odricanje također.
Ljubav
Od kad ste doselile u Zagreb, živite zajedno. Prije toga zajedno ste živjele na Korčuli. No, htjele, ne htjele doći će dan kada ćete se morati rastaviti, odnosno odseliti jedna od druge. Jeste li u vezama?
Ivana: Ja jesam i mogu reći da mi je lijepo, sretna sam. Imam momka za poželjet, pun je podrške i razumijevanja. Sam dragi Bog ga je poslao. On je također sportaš i sam zna koliko je rada i truda potrebno da dođemo do onoga što želimo. Samim time mi je još veća podrška. Sve ovo drugo, iseljavanje, naš rastanak, udaja doći će kad dođe.
Josipa: Mi se već zadnjih godina polako pripremamo na razdvajanje i odgovara nam tako. Kako odrastamo, tako postajemo svjesne da je u nekim situacijama i bolje da se malo razdvojimo. Nismo više klinke.
Imate li vi nekoga Josipa?
Ne, ja sam trenutačno s veslanjem u vezi, haha. Kad dođe, dođe. To mora biti netko tko će mi biti podrška i razumjeti da nemam puno slobodnog vremena. Nije da mi se žuri.
Izbor za Miss sporta Hrvatske
Izbor za Miss sporta Hrvatske 2018. jedna je od rijetkih stvari koje sestre Jurković nisu odradile zajedno. Ivana je na kraju pobijedila i ponijela lentu najljepše hrvatske sportašice, a Josipa se nije niti prijavila.
Ivana: Mene je prijavio jedan fotograf, jer ja sama ne bih nikad. Nisam imala hrabrosti za to. Kad mi je rekao da me prijavio, pristala sam misleći kako ću barem imati dobre fotke za društvene mreže, haha. Na kraju je to bilo stvarno jedno lijepo iskustvo, ostalo mi je u jako lijepom sjećanju. Josipi sam zabranila da se prijavi! Rekla sam: Pusti me da barem nešto odradim sama, prijavit ću te ja za par godina. Ali nije htjela.
Josipa: Da, doslovno mi je zabranila. Ali nije to moj “đir”. Ja radije sjednem na motor i vozim. Nemam baš podršku u tome, ali kad ću živjeti ako ne sada. Znam da se moram paziti i svjesna sam rizika. Znate onu – Čuvaj se, čuvat ću te! Veslanje mi je prioritet, a ovo samo jedan ispušni ventil.
Ivana, što vam je ostalo kao najvrjednije od osvojene lente? Prijateljstva, iskustvo, druženje ili nešto drugo?
To novo iskustvo mi je bilo zanimljivo. Upoznala sam jako puno djevojaka i s nekima od njih sam ostala u jako dobrim odnosima. Ali kao i svuda ima različitih profila ljudi i dio njih je govorilo poslije da mi je tata platio lentu, a u to doba je bio na brodu u Aziji. Ima zaista svakakvih ljudi. Meni ta lenta nešto znači, ali nije mi sve na svijetu. U tom trenutku sam ju bez problema mogla skinuti i dati nekome tko ju stvarno toliko želi. Nema tu poraza. Sve smo mi lijepe na svoj način. Ja uvijek kažem, ljepota je u oku promatrača.
Podrška braće Sinković
Ono što su braća Sinković u muškom veslanju, to su sestre Jurković u ženskom. Zajedno su u sportu, na natjecanjima, ali i treninzima koje odrađuju većinom na zagrebačkom Jarunu.
Josipa: Martin i Valent oduvijek su nam bili podrška. Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u Beogradu smo se razboljele i morale odustati od daljnjeg natjecanja. U tom trenutku bili su uz nas, bodrili nas i bili stvarno velika podrška. Govorili su da nije gotovo, da je to samo jedno natjecanje i da ćemo imati još drugih prilika za ostvarenje norme za Olimpijske igre u Parizu. Uvijek su tu za nas, kad god nam je bilo što potrebno. To su veliki sportaši i dobri ljudi.
Ivana: Jako su velika motivacija, na treningu i na natjecanjima. Kad vidiš kako treniraju, kako pobjeđuju, kako se nose s nekim porazima, to je veliko. Zaista smo puno od njih naučile.
Fotografije: Tomislav Franić