Tihana Nemčić Bojić jedna je od rijetkih žena potpuno posvećenih nogometu. Doktorica društvenih znanosti sa specijalizacijom nogometa i futsala radi na katedri Nogomet na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i dobro je poznata sportskoj javnosti.
Svojedobno izvrsna igračica nogometa i futsala, reprezentativka i trenerica, danas je izbornica ženske futsal reprezentacije, čemu su prethodile i trenerske funkcije seniorskih momčadi. Među ostalim, bila je prva trenerica muške seniorske momčadi NK Viktorija iz Vojakovca, a potom i pomoćna trenerica našem reprezentativcu Danijelu Pranjiću u NK Trnje. Puno je uspješnih angažmana iz Tihane prvenstveno zahvaljujući radu, stručnosti i upornosti. Ovoga ljeta u to su se uvjerili i mnogi gledatelji EURA, a pohvale za stručnu analizu stizale su sa svih strana. No, Tihana iza sebe ima još niz velikih uspjeha u području nogometa, o čemu je govorila u emisiji Put pobjednice na Sportskoj televiziji.
– Ne opterećuje me što će tko napisati ili reći. Lijepo je imati podršku, ali isto tako moramo razumjeti kulturu i okolinu u kojoj se nalazimo i dati svima dovoljno vremena da se naviknemo na neke stvari pogotovo kad su ovakve specifičnosti i kad se radi o nogometu koji je većinom muški sport, ali osobno se cijeli život njima bavim, pa ne razmišljam o tome kao da je nešto čudno. To je moj posao, moja ljubav i od toga mi se sastoji život.
Kako je krenula priča s nogometom?
– Ples i balet su bili moji prvi sportovi, a poslije toga atletika. Više sam naginjala individualnom i estetskom sportu, više možda sportu koji je praktičniji za djevojčicu, a nogometa u Križevcima tada nije bilo. Danas najviše volim gledati atletiku i trčati, jer trčanje je sloboda. Kad sam trenirala atletiku na stadionu su paralelno dečki igrali nogomet, svaki dan, i meni je u jednom trenutku oko zapelo za tu loptu. I krenula sam na nogomet, prisjeća se Tihana Nemčić Bojić.
Znaju li oni danas da su vas zapravo odveli u nogomet?
– Znaju oni da ih uvijek spominjem kao “krivce” što sam krenula u nogomet, ali nisam sigurna da znaju koliko je to utjecaj imalo na moj život. To su bili Vjeko Zemljak, David Hofer i Josip Marošević. Mislim da ne znaju da su prenijeli svoju ljubav na mene. Ja sam htjela otkriti zašto oni toliko vole nogomet i tu loptu i ta energija između njih i to prijateljstvo koje su oni razvili meni je kao djevojčici bilo strašno zanimljivo. Dan danas se ne može objasniti zašto toliko volimo nogomet, lopta nas spaja na način koji ne možemo definirati.
Vaš nogometni put iz Križevaca ubrzo je krenuo u Zagreb
– Htjela sam trenirati u klupskom sustavu i napisala sam pismo s upitom sada već pokojnom treneru Antunu Bednaiću koji je živio blizu mene, mogu li doći trenirati nogomet s tim dječacima na što je on kimnuo glavom i rekao dođi. Ta je godina prošla u treniranju s dječacima, sve dok me nije vidio atletski trener Budija i rekao da u Maksimiru u Zagrebu ima ženski nogometni klub i neka odem tamo trenirati. Skicirao je mojem ocu i meni gdje je stadion i kako da dođemo do Tekstilca.
Tata me pitao: Vozim te?
– Vozi, rekla sam i otišli smo u Maksimir. Tamo je bila Maca Maradona i počela sam igrati ženski nogomet. Bio je to veliki izazov za mene. Došla sam kod dvanaestgodišnja djevojčica iz malog mjesta u veliki grad. Maca Maradona, imenom i prezimenom Marija Matuzić, još uvijek aktivno igra nogomet i živi taj sport. Ona je u tom trenutku bila i trenerica i igračica, imala je tu dvojnu ulogu. Bila je pojam, iz nje je izlazila ta strast, ljubav, energija, pristup, pomalo drzak ali pravedan. U početku je bio strašan taj moj prvi dodir s velikim klubom, drugim djevojkama s Macom Maradonom, sa Zagrebom, ali brzo sam vidjela da je to okolina koju želim za sebe.
Otac vas je ispočetka vozio u Zagreb, a potom ste nastavili sami, vlakom.
– Otac je radio i tih godinu dana kojih me je vodio u Zagreb 4-5 puta tjedno i moj raspored stavio je na prvo mjesto iako je imao svoj posao. Odlučio je posvetiti mi tu godinu života što je velika žrtva. Doveo me na Maksimir, čekao me, gledao trening i potom nas vraćao u Križevce. Kad je došlo vrijeme, tata je rekao neka brojim 11 stanica i kada vidim reflektore od Maksimirskog stadiona, silazim. Tako je tata pustio našu vezu da se osamostalim da preuzmem odgovornost. Tako sam nastavila cijelu srednju školu.
Nakon srednje škole Tihana Nemčić Bojić odlučila je upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu, a paralelno je gurala i uspješnu nogometnu karijeru.
– Nikada nije bilo upitno da ću se baviti sportom i da će mi struka biti u tom području, jer sam odmalena usmjerena na fizičku aktivnost. I dandanas je to nešto što mi je potrebno da bi moj život bio kompletan. To je dio mene kojeg se nikad nisam htjela odreći. Kroz četiri godine srednje škole razvijala sam nogometnu karijeru u Dinamu i reprezentaciji i kad je bilo vrijeme upisa na fakultet nije bilo dvojbe da ću ići na Kineziološki fakultet. Bio je prva i jedina opcija i kako stvari sada stoje do kraja mog radnog vijeka.
U doba kada ste vi studirali nogomet su slušali samo studenti, dok je ritmička gimnastika bila predmet rezerviran isključivo za studentice. Danas je to izjednačeno, svi slušaju sve, ali vi ste zapravo prva studentica koja je na vlastitu inicijativu slušala i polagala nogomet kako bi ga poslije mogla usmjeriti, odnosno specijalizirati.
– Uvijek sam bila spremna na sve, kako se ne bih našla u situaciji da mi netko kaže da nešto ne mogu. Na vrijeme sam se raspitala što trebam učiniti da bih specijalizirala nogomet. Na drugoj godini studija, današnji nositelj katedre Nogomet Valentin Barišić, moj profesor i velika pomoć rekao mi je da mogu doći kod njega na nastavu, slušati predmet i polagati ga kako bih ga na 4. godini mogla usmjeriti. Nije to bio trenutak u kojem se promijenila struktura slušanja i polaganja ta dva predmeta za sve, to je promijenjeno unazad nekoliko godina, ali pokazala sam da se može. Danas nema razlike između predmeta, svi slušaju sve i na kraju potrebe nastave Tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnim i srednjim školama su takve da svi moraju znati elemente i jednog i drugog sporta.
Vi morate znati više i od muških kolega i od studenata, a to nije lako. Posebno kad se radi o nogometu.
– Obavezno sa studentima komentiram utakmice igrane tijekom vikenda. Oni to prate i zanima ih, a mi materiju koju predajemo nastojimo povezati praktičnim primjerima. Zato morate pratiti što se događa u svijetu nogometa, a studente najviše i zanima ono što gledaju na ekranu. Morate znati svoj posao da biste bili poštovani i cijenjeni i od strane studenta i od strane kolega.
Je li netko u obitelji osim vas trenirao nogomet?
– Nije nitko. Roditelji su se bavili sportom, gimnastikom, plesom i plivanjem, ali nitko nije bio u nogometu, a sestre su mi također sportski tipovi. Međutim, nitko od njih nije bio discipliniran kao ja. Uvijek sam znala da su oni moja potpora i da su uz mene. I danas sam sa sestrama svakodnevno na liniji iako su one u Križevcima, a ja većinom u Zagrebu. Imamo baš jedan pravi sestrinski odnos.
Igrati za reprezentaciju poseban je osjećaj, kako ste se osjećali kad ste dobili poziv?
– Bila sam u školi, na satu psihologije i dolazi mi poruka na mobitel da ću dobiti poziv za reprezentaciju. Nisam bila iznenađena, jer je moj put bio progresivan. Radila sam i nešto mi je došlo, ponovno sam radila i opet je nešto došlo. Nisam nikad zastajkivala na velikom uspjehu i divila mu se, zato što sam znala da je to dio mog razvoja. I idemo dalje. Prekrasan je osjećaj igrati za reprezentaciju, ali znala sam da ga trebam opravdati. Moraš još više raditi i biti još bolji.
Kakva je bila atmosfera u reprezentaciji?
– Posebna, pogotovo jer je tada ženski nogomet bio na marginama, pa smo imali još veći osjećaj pripadnosti ekipi.
Igrali ste i futsal, što vam je draže?
– Naučila sam da ne biram između nogometa i futsala, nije to crno-bijelo. U svakom trenutku života nam nešto odgovara. Na drugoj godini fakulteta je bila organizirana futsal liga za razini Sveučilišta u Zagrebu i tada sam shvatila da ja zapravo taj sport igram cijeli život, odnosno da je futsal bio moj prvi sport. Jer sam ja sa svoja tri prijatelja igrala mali nogomet. Tek kasnije nogomet. Međutim, kad sam ponovno zaigrala futsal, s 20 godina, shvatila sam da je to moj sport. Ponovno sam se, nakon 10 godina igranja nogometa, zaljubila u futsal.
Prva ste žena u mnogočemu kada govorimo o nogometu i sportu, pa ste tako svojedobno bili prva trenerica seniorske momčadi jednoga kluba.
– Taman kad sam završila fakultet 2012. i usmjerila nogomet, adaptirala sam se na UEFA-inu A-licencu na Nogometnoj akademiji HNS-a i dobila ponudu da preuzmem seniore Viktorije iz Vojakovca. Skoro godinu dana sam to radila, upoznavala razlike muškog i ženskog nogometa, puno naučila.
Jesu li vas igrači doživljavali kao autoritet?
– Jesu, zato što sam uvijek imala jako profesionalan pristup poslu. Oduvijek sam znala da moram znati puno stvari ako želim preživjeti u nogometu, a to je nemoguće ako ne znaš baš sve. Moraš se dobro pripremiti za trening, biti profesionalan, svezati kosu, maknuti ženska obilježja, ali ne mislim to u negativnom smislu. Ne bježim od svoje ženstvenosti, nego sam htjela da imaju fokus isključivo na stvari koje im želim prenijeti. Muškarci su naviknuti primati instrukcije, pogotovo u nogometu, od muške osobe, dok sa ženama imaju drugačiji odnos. Stoga sam uvijek bila jako dobro pripremljena. Sve moraš znati i na taj način stječeš autoritet.
Ohrabrujete mnoge žene svojim primjerom i načinom života i pokazujete da ne postoji nešto što se ne može.
– Tko meni može reći da ja nešto ne mogu? Pitanje je samo koliko ste se spremni odreći da biste do toga došli. Ok, nema jednaki broj prilika i mogućnosti za sve, jer su sustav i kultura takvi kakvi jesu, ali ako vi radite i stvarno to želite nema šanse da to ne ostvarite. Ako želite biti dobri u svom poslu, morate puno raditi, nema provlačenja. Ne volim raditi stvari na pola. Ako sam se odlučila nečime baviti, onda će to biti kvalitetno.
Imate li uopće slobodnog vremena i što tada volite raditi?
– U slobodno vrijeme volim otići kući u Križevce, sjesti s obitelji, posebno sa sestrama i nećacima. U posljednje vrijeme još više cijenim vrijeme s njima, jer me više nije bilo nego što me bilo. Tu je i suprug koji još uvijek igra profesionalno nogomet. Želim mu biti podrška, pratiti ga, imati razumijevanja, raditi svoj posao i biti s obitelji. To i jest bit života, zaključila je Tihana Nemčić Bojić.
Foto: Tomislav Franić