U emisiji Put pobjednice emitirane na SPTV gostovala je specijalistica intenzivne neurologije Zdravka Poljaković Skurić, predsjednica Hrvatskog konjičkog saveza, koji nakon 20 godina na čelu konačno ima ženu.
Prof. dr. sc. Zdravka Poljaković Skurić iza sebe ima uspješnu sportsku karijeru, još uvijek se aktivno bavi jahanjem, natječe i postiže sjajne rezultate, a uz sve to specijalistica je intenzivne neurologije i radi na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, predsjednica je Hrvatskog neurološkog društva, pročelnica Zavoda za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb te osnivačica Udruge za neurorehabilitaciju djece i odraslih.
Jedna je od utemeljiteljica i glavnih organizatorica javnozdravstvene akcije Dan crvenih haljina kojom se od 2018. podiže svijest javnosti o specifičnostima moždanog udara u žena. Njezino neumorno volontiranje na ovoj važnoj akciji polučilo je goleme rezultate na nacionalnoj razini i Sabor RH početkom ove godine proglasio je Dan crvenih haljina Nacionalnim danom borbe protiv moždanog udara u žena.
Uz sve obaveze odlučila je preuzeti vodstvo Hrvatskog konjičkog saveza, jer smatra da ovaj sport mora i može bolje, a činjenica da je na čelu saveza žena nakon više od 20 godina dovoljno govori o njezinoj odvažnosti i odlučnosti.
Konji i konjički sport su moja dugogodišnja ljubav, tako da je nekako ovaj izbor za predsjednicu Hrvatskog konjičkog saveza možda logičan nastavak svih ovih mojih godina u sportu. Lijepo je u svakom slučaju da Savez vodi žena nakon toliko godina. Činjenica je da u ovom sportu u mlađim dobnim skupinama ima daleko više žena odnosno djevojčica i djevojaka nego dječaka i muškaraca. To je prekrasan sport i zaista možeš biti u njemu jako dugo. Kasnije se taj omjer mijenja, pa s nekih 30-40 godina muških jahača bude više nego ženskih. Konjički sport je isto tako jedan od rijetkih gdje se žene i muškarci ravnopravno natječu. Ne postoji muška i ženska kategorija, već se svi natječu na istoj razini i u istim utakmicama. Stoga je možda i čudno da i ranije žena nije bila na čelu HKS-a, ističe Zdravka Poljaković Skurić.
Vrlo je zanimljiva činjenica koju ste spomenuli da se više djevojčica nego dječaka odlučuje na konjički sport.
Da to je zanimljivo, no nije samo slučaj kod nas. To je zapravo u svijetu zapravo trend, oko dvije trećine je djevojčica u ovom sportu. Možda je ljubav prema tim životinjama više izražena kod žena, ali kako god, to je činjenica.
Tu je i velika povezanost čovjeka i konja.
To je nešto posebno, iako većina ljudi koji vole konje, vole i druge životinje, skoro svi imaju pse, tako da možemo reći da je jedna generalna ljubav prema životinjama. Međutim, ljubav prema konjima je, ja bih to čak nazvala jednom vrstom strasti. Uvijek sam govorila da je u mojem slučaju to neizlječiva bolest. Dakle, to nije samo hobi, ako biste pitali roditelje djece jahača, svi oni misle da će ih proći ta zaluđenost s godinama, međutim to je zaista jedna posebna veza i to su posebne životinje od 500 kila. Moramo znati da je to veliko snažno biće koje ima vrlo nježnu dušu. To su vrlo nježne i pitome životinje s puno emocija i tu moraš biti jako osjećajan da bi uspostavio vezu. I to je možda ono što nas sve privlači. Veza između čovjeka i konja je povijesno je dokazana. Znanstveno ima dokaza koliko god želite da je nešto posebno u odnosu. Dakle, konj nije samo radna životinja, konj nije samo nešto što služi nečemu. Konj je zaista prijatelj, partner, sportaš u svakom pogledu. Možda malo pretjerujem, ali mislim da s kim god da biste pričali od tom sportu, da bi vam jednako govorio. Ljubav prema konjima je dugoročna emocija koju je teško racionalizirati i definirati, ali nešto je čega se ne možeš riješiti cijeli život.
Očito vas je ta ljubav prema konjima i zadržala sve te godine u sportu i danas do mjesta predsjednice HKS-a.
Jasno je da počneš s ljubavi i jednostavno nastaviš sa željama da neke stvari u sportu pokušaš dovesti na razinu na kojoj misliš da je u pitanju. Mislim da kod nas u konjičkom sportu definitivno nije na razini kojoj pripada, ali ima nade za popravak. Da nema, ne bih se ni upuštala u preuzimanje čelne pozicije Saveza.
Konjički sport je izuzetno skup sport i ne može si svatko to priuštiti, posebno na razini međunarodnih natjecanja. To je sport koji ima perspektivu kod nas i zaslužuje više mjesto na ljestvici popularnosti.
Nekad smo u Hrvatskoj redovno organizirali Svjetske kupove, Hipodrom je znao ugostiti 5-6 tisuća gledatelja. Danas toga više nema.
Istina je, ali ne bih se sada upuštala u neke dublje analize zašto je to tako. Činjenica je da publike nema, da se premalo promoviramo, činjenica je da trebamo poraditi na sponzorima, a i činjenica je da su konjička natjecanja meni osobno zanimljiva, makar trajala 12 sati. Objektivno, prosječnom gledatelju nešto što traje cijeli dan nije nužno najinteresantnije. Dakle, ona moraju biti obogaćena nekim drugim sadržajem. To se čak na Hipodromu u doba kad smo imali spomenute svjetske kupove i događalo. Uvijek je uz utakmice tu bio dodatni sadržaj za djecu, pa biranje žene s najljepšim šeširom, a uvijek je tu bio i glazbeni dio programa. I na taj način, publika se zadržavala na natjecanjima cijeli dan. Eto, to su neke od mogućnosti da se publika privuče na naša natjecanja.
Konj je izrazito atraktivna životinja, izgleda lijepo, kad pogledate reklame vrlo često ćete vidjeti da ga se koristi u marketinške svrhe. Dakle imamo atrakciju, samo moramo sve malo još nadopuniti i educirati. Teško je gledati nešto što ne razumiješ, jer nešto što ne poznaješ nije ti niti zanimljivo.
Pričam o konjima otkad znam za sebe
Otkad znam za sebe pričam o konjima i oduvijek sam htjela konja. Kao djevojčica, nisam razmišljala o natjecanjima i sportu, samo sam htjela konja. Moji roditelji nisu baš bili oduševljeni, tako da u tom smislu nisam imala neku značaju podršku, ali je isto tako činjenica da su mi upravo oni kupili prvog konja. To je bilo za upis na fakultet. U to doba isključivo sam jahala rekreativno i mogu reći da sam relativno kasno krenula s bavljenjem sportom. Malo pomalo, sve ozbiljnije sam se počela baviti konjičkim sportom i posljednjih dvadesetak godina natječem i imam lijepe rezultate. Bila sam viceprvakinja Hrvatske u kategoriji mladih konja, zatim ekipna državna prvakinja, a bilo je uspjeha i na amaterskoj razini.
Sve te sportske uspjehe gurali ste paralelno školujući se, studirali ste na Medicinskom fakultetu, nastavili kasnije tu znanstvenu karijeru. Danas radite na KBC-u Zagreb.
Prva specijalizacija bila je iz neurologije, pa uža specijalizacija iz intenzivne neurologije, pa je tu i ta znanstvena karijera. Sad sam pročelnica Odjela za intenzivno liječenje na neurologiji na KBC-u Zagreb, pročelnica sam Katedre za neurologiju pri Medicinskom fakultetu i redovni profesor.
Uz sve to, osnivačica ste i predsjednica Udruge za neurorehabilitaciju djece i odraslih Hiperion EOS.
To je isto ostvarenje jednog mladenačkog sna. Konji su kroz stoljeća bili terapeuti, pa ćete čak naći i Hipokratove izjave vezane uz terapijske sposobnosti konja. U ratovima su čak konje koristili u terapeutske svrhe u smislu suporta osobama s posttraumatskim stresnim sindromom. Osim tog psihičkog aspekta, konj ima i fizičke sposobnosti baš u domeni neurorehabilitacije. Na početku mojeg studija ja sam sve to počela proučavati, no moj tata je rekao neka prvo završim fakultet, pa ću se onda baviti time. Tako sam ja završila fakultet i sve što je išlo uz to i prije nešto više od dvije godine krenula u tu avanturu s Udrugom Hiperion EOS. Krenula sam skromno, jer nemam baš previše vremena, ali uvijek je tu između 8 i 10 korisnika različitih aspekta problema. Imamo djecu s poremećajem iz spektra autizma, motoričkim poremećajima, a dolaze nam i odrasli najčešće nakon moždanih udara itd. S njima rade volonteri naše Udruge, a tu je i jedna draga terapeutkinja fizikalne medicine i radimo paralelno na motorici i psihološkom suportu.
Konj je tu ponovno jako specifičan. Naime, u tijeku jahanja se angažiraju određene mišićne skupine koje se vrlo teško bilo kojom drugom metodom rehabilitacije mogu stimulirati.
Što biste voljeli napraviti za konjički sport u budućnosti?
Ove godine smo imali jako puno posla sa sređivanjem dokumentacije. Nadalje, imamo veliki zadatak educirati trenere. Imamo ideje oko organizacije međunarodnih natjecanja u svim disciplinama. Danas imamo aktivno preponsko jahanje, dresurno jahanje, endurance, odnosno daljinsko jahanje i zaprege. Imamo i disciplinu koju smo preveli kao višeboj. Vrlo je zanimljiva, jer objedinjuje više disciplina; preponsko, terensko i dresurno jahanje. To moramo ponovno oživjeti i srećom imamo ekipu koja je voljna na tome raditi.
Imate dva svoja konja, gdje ih držite?
Oba konja su za preponsko jahanje i držim ih u Konjičkom klubu Hiperion. To je klub smješten na rubu maksimirske šume i tu sam ja zapravo počela s jahanjem, bila sam jedan od osnivača.
Koliki je životni vijek konja?
Negdje oko 25-30 godina, s time da mogu biti sportski aktivni do negdje osamnaeste, rijetko 20. Najzreliji za sport su između 10. i 15, a s njima se počinje raditi u sportskom smislu kad navrše tri, četiri godine.
Jedna ste od utemeljiteljica i glavnih organizatorica javnozdravstvene akcije Dan crvenih haljina kojom se od 2018. podiže svijest javnosti o specifičnostima moždanog udara u žena. Čak je Sabor RH početkom ove godine proglasio Dan crvenih haljina Nacionalnim danom borbe protiv moždanog udara u žena.
Moje uže područje je intenzivna neurologija, a unutar toga je najviše osoba oboljelih od moždanog udara. To je jedna od najčešćih neuroloških bolesti i koja je nažalost na prvom mjestu uzročnika invaliditeta u svijetu i kod nas, a na 2., 3. ili 4. kako koje godine, po uzroku smrtnosti. Zaista nešto što je od velikog značaja i na žalost procjene su da će bez obzira na prevenciju, broj ljudi oboljelih od moždanog udara biti sve veći.Često zanemarujemo svoje zdravlje, pa ne idemo redovito na kontrole da “nam nešto ne otkriju”, a niti osviještenost nam nije na nekoj razini. U Hrvatskoj je incidencija moždanog udara 2-3 puta veća nego u zemljama zapadne Europe, što znači da nam prevencija nije na razini. Moramo brinuti o svojem zdravlju, a Dan crvenih haljina je posvećen ženama koje još više od muškaraca zanemaruju svoje zdravlje i sve simptome. One puno više brinu o poslu, djeci, obitelji i zanemaruju sebe. Dan crvenih haljina je međunarodni dan i mi smo u sve to krenuli prije sedam godina. Od prvog dana organizacije svečanost je bila nevjerojatno dobro prihvaćena u cijeloj Hrvatskoj i to je bilo nešto što nas je ganulo i inspiriralo da idemo dalje, zaključila je Zdravka Poljaković Skurić.
Fotografije: Zdravka Poljaković Skurić