Maratonka Bojana Bjeljac oduvijek je pokazivala talent za trčanjem, no tek dolaskom u Zagreb 2016. godine i suradnjom s trenerom Mladenom Kršekom počeli su stizati vrhunski rezultati.
Danas je naša maratonka vlasnica niza hrvatskih rekorda i sprema se za svoje druge olimpijske igre. Kenija je mjesto gdje najčešće odlazi na pripreme, jer kako kaže, tamo prirodnim putem može poboljšati krvnu sliku što je u njezinom sportu izuzetno važno.
Olimpijsku normu za maraton istrčala je u Valenciji, na istoj stazi gdje je istrčala normu i za Olimpijske igre u Tokiju. Postoji li neka posebna veza s tim gradom ili je to tek slučajnost?
– Sasvim slučajno je Valencija postao moj omiljeni grad, jer sam tamo istrčala svoje najbrže vrijeme u maratonu. Ta staza mi odgovara kao i velik broj trkača koji tamo nastupa. Volim gužvu na maratonu.
Olimpijske igre u Parizu će biti vaše druge, kakva su očekivanja?
– Organizatori su se potrudili da nam dodatno otežaju nastup na olimpijskom maratonu postavivši trasu tako da bude bogata usponima. U kolovozu će biti jako vruće što nikako ne ide u prilog maratoncima, ali dat ću sve od sebe, kao i svaki put.
Počeci Bojane Bjeljac
Bojana Bjeljac rodom je iz Novog Grada u Bosni i Hercegovini, a preseljenjem u Zagreb 2016. godine, upravo zbog boljih uvjeta treniranja, njezina karijera krenula je rasti.
Kako ste i kada počeli trenirati atletiku i zašto se odabrali maraton?
– Počela sam rekreativno trčati sa svojim prijateljima iz Novog Grada i oni su me uveli u svijet trčanja, a maraton je bio jedna od mojih prvih trka koju sam istrčala bez nekih posebnih priprema i odmah sam ga zavoljela.
Kakvi su bili ti prvi mjeseci u Zagrebu u smislu prilagodbe na novo mjesto stanovanja i treniranja?
– Prvi mjeseci su bili dosta teški, sve je bilo novo i drugačije. Moj trener Mladen Kršek mi je bio najveća podrška od prvog dana, tu su i moji jako dragi ljudi Lovro Flanjak i Nada Flanjak te trener Nebojša Pešić kao i klub Dinamo Zrinjevac. Bezuvjetno ih volim i poštujem i nikada neću zaboraviti kada su bili uz mene u svim trenutcima, onim lijepim i manje lijepim.
Kakav je Kršek kao trener i koliko vas inspirira?
– Jako je profesionalan i ozbiljan, ne voli da se kasni. Voli atletiku i u atletici je cijeli život, samim tim pristupa treningu s emocijom kako bi postigao što bolje rezultate i to mu jako dobro ide. Odlično se slažemo i kada se posvađamo, brzo se pomirimo. Bio je uz mene i kada nam je išlo super i kada sam se ozlijedila, pa su bili crni dani. Koliko god si dobar, uvijek možeš biti bolji.
Koja je bila vaša prva dugoprugaška utrka?
– Moja prva duža utrka je bio Zagrebački polumaraton na kojem nisam pobijedila. Tada mi je bilo važno da pretrčim tu dionicu od 21 kilometar. Osjećaj je bio zaista lijep i u meni izazivao želju da trčim još više.
U kojem ste trenutku shvatili da je trčanje vaš sportski odabir, ali i način života?
– Od prvog trenutka kada sam krenula trčati sam shvatila da je to, to. Nakon izvjesnog vremena postao je i način života.
Osim maratona trčite i na kraće pruge, pa ste tako nacionalna rekorderka u još nekoliko disciplina u dvorani i na otvorenom.
– Da, rekorderka sam na 3000, 5000 metara u dvorani, 3000, 5000 i 10 000 metara na otvorenom kao i u mješovitoj štafeti. Najvažnije je da sam rekorderka u maratonu, u svojoj omiljenoj i najdražoj disciplini. Dosta sati dnevno provedem trčeći, ovisno za što se pripremam.
Što kada nastupi kriza na utrci, kako sami sebe motivirate?
– Tada sama sebi govorim: Možeš ti to, sjeti se svih treninga koje si odradila, jaka si, uspjet ćeš!
Bojana Bjeljac: Volim kuhati, tata me naučio
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
– Volim kuhati, tata mi je izvrstan u kuhinji, pa me dosta toga naučio. Volim pripremati jela koja su brzo gotova, jer nemam puno vremena između dva treninga. Omiljeno jelo mi je riža i piletina.
Imate li kakav poseban režim prehrane? Što smijete jesti, a što morate izbjegavati?
– U mom sportu prehrana je dosta bitna stvar. Moram paziti kako, kada i koliko unijeti u organizam da bih imala snage za sve treninge i napore kojima sam izložena. Uglavnom je to lagana hrana bogata ugljikohidratima.
Ima li neko jelo, slastica ili grickalica koju ne smijete jesti, ali joj ne možete odoljeti, pa ponekad ”prevarite” samu sebe?
– Naravno da ima, to su sladoled, čokolada i coca cola.
Kenija je najbolje mjesto za pripreme dugoprugaša
Svake godine idete na pripreme u Keniju, zašto?
– Kenija je najbolje mjesto za pripreme dugoprugaša. U Keniji možete prirodnim putem poboljšati krvnu sliku da bi vam se kisik bolje prenosio u tijelu i samim tim brže trčite. Mjesto u kojem smo mi smješteni je malo selo Iten koje je jako brdovito i valovito, meni brda baš nisu jaka strana, pa volim da trčim na takvom terenu da poboljšam ono u čemu sam slaba.
Kakva je hrana u Keniji?
– Hrana u Keniji je posebna, već nakon tri tjedna biste htjeli nešto drugo pojesti. Najčešće za ručak imamo leću, za večeru malo mesa uz njihove specijalitete ćapate i ugale. Sve je dosta suho bez masnoće i začina. Ono s čime se oni mogu pohvaliti je jako ukusno voće i povrće, a cijene su dosta povoljne.
Koliko traje oporavak nakon istrčanog maratona?
– Obično se nakon maratona uzima stanka od treninga dva do tri tjedna, međutim za pripremu za sljedeći ozbiljan maraton potrebno je četiri do šest mjeseci.
Koja je procedura nakon maratona, što sve prolazite u onim prvim satima, od masaža, uzimanja suplemenata u cilju što bržeg oporavka?
– Obično odmah nakon maratona nisam u stanju niti jesti, pa je bitno odmoriti se, naspavati i priuštiti si masažu te pustiti tijelo da se odmori. Osobno, nakon svojih maratona istrčanih u visokom intenzitetu imam upale mišića dva tjedna koje prolaze jako sporo. Živiš to razdoblje u bolovima.
Postoji li osim atletike još koji sport koji volite, bilo pogledati ili pak zaigrati?
– Volim sve sportove pogledati, ali nisam vješta u svemu kao u trčanju.
Čime biste se danas bavili da niste maratonka?
– Vjerojatno bih bila frizerka, time sam se bavila prije atletike.
Koliko vam je obitelj potpora u sportskoj karijeri i životu općenito?
– Moj tata mi je moja najveća podrška i moj ponos. Samohrani otac koji je imao jako težak život i nikada se nije žalio da mu nešto nedostaje.
Jesu li vam se roditelji bavili sportom?
– Nitko od mojih bližnjih se nije bavio sportom, majka mi je bila liječnica pedijatar, a tata inženjer elektrotehnike.
Može li se kod nas živjeti od atletike?
– Od atletike se teško može živjeti ako nisi baš svjetski vrh, ja to isključivo radim iz ljubavi prema tom sportu. U našoj zemlji se atletika baš i ne cijeni kao drugi sportovi. Tako da živim najskromnije moguće. U Hrvatskoj nemam nikoga od obitelji, tako da mi nije lako.