Odbojkašica Mika Grbavica hrvatska je reprezentativka čiji je sportski put započeo u Osijeku. Odrastajući uz roditelje sportaše, provodeći dane na odbojkaškim terenima i dvoranama, vrlo brzo postalo je jasno u kojem će smjeru otići Mika. Djevojka neobičnog imena, dobila ga je po vozaču Miki Hakkinenu, jer su roditelji bili veliki obožavatelji Formule 1, pa je tako Mika imala ime i prije rođenja.
U odbojku se zaljubila vrlo rano zahvaljujući majci, a rano je pokazala veliki talent pa je s 14 godina prvi put napustila roditeljski dom, živjela u Rijeci i igrala za OK Grobničan. Danas je Mika hrvatska reprezentativka, prošla je sve razine domaće odbojke i bilo je samo pitanje kada će ju ugledati netko “vani”. Tako je zadnje dvije sezone provela u Dresdenu.
– Moj odbojkaški put je započeo kada sam imala svega četiri, pet godina, jer mi je mama trenerica odbojke, pa sam s njom u dvorani od kada znam za sebe. Djetinjstvo mi je bilo prekrasno, odrastala sam igrajući se kao i sva druga djeca, ali moja je najdraža igra bila u dvorani, loptanje, treninzi i druženje sa svojom ekipom. S druge strane, putovanja na turnire i utakmice bili su moj pojam zabave i kvalitetno ispunjenog vremena, iskrena je Mika Grbavica.
Kakva je mama bila kao trenerica? Ona je zapravo osnovala svoj klub koji je bio odskočna daska tebi i tvom mlađem bratu koji je također odličan odbojkaš.
Moja je mama – trenerica prema meni bila najstroža što mi je ponekad bilo teško za shvatiti i izdržati, ali bilo je zaista neophodno i sada tek vidim koliko je to sve bilo za moje dobro.
Mama je nakon nekoliko godina rada u drugim klubovima, odlučila da želi nastaviti raditi samostalno te osnovala OK Linga. Svojim pristupom djeci, trenažnom procesu i specifičnim načinom rada, izgradila je jako puno kvalitetnih mladih igračica. Moj mlađi brat Roko je isto odbojkaš od malih nogu. Trenirao je u “Lingi”, nakon toga nekoliko godina u MOK Mursi Osijek, zadnje 3 godine je trenirao u HAOK Mladosti iz Zagreba, a od sljedeće sezone svoj sportski put i razvoj nastavlja u Odbojkaškom klubu “Split”, gdje će nastupati u hrvatskoj Super ligi.
Koliko je bilo teško s 14 godina otići od kuće i odvojiti se od roditelja?
Znajući kako je sportski život pun odricanja i potrebe za prilagodbom i samostalnošću, s već 14 godina počela sam s putovanjima i igranjima izvan poznate sredine. Da vidim mogu li tako živjeti, želim li takav život uopće. Prvo sam igrala na dvojnu registraciju za OK “Grobničan” iz Čavala i živjela sam u Rijeci, a s 15 godina, potpisala sam za OK “Poreč”. Nakon Poreča, uslijedila je Mladost i život u Zagrebu.
Naravno da sve to nije bilo lako niti jednostavno, u svim iskustvima bilo je i pluseva i minusa, ali sve do mog odlaska u HAOK “Mladost” sa mnom je uvijek išao netko od obitelji, pomoći mi da se lakše snađem. Bilo je jako teško biti daleko od doma i obitelji, raditi sve ispočetka, u svakoj novoj sredini se ponovno dokazivati i nastaviti napredovati, ali sve me je to jako puno naučilo prvenstveno o sebi samoj, a onda i o životu i snalaženju u svakojakim nepredvidivim situacijama. Skupila sam svakakvih iskustava i jako lijepih uspomena. Ostala sam jako vezana uz roditelje, brata i ostatak obitelji, dandanas su mi velika podrška i sa mnom su na svakom putu kojim kročim.
Kakav je bio osjećaj kad si dobila poziv da dođeš igrati za HAOK Mladost?
Poziv od Mladosti je nešto čemu sam se jako veselila, ipak je to jedan od najboljih hrvatskih klubova. Provela sam tamo 4 godine i jako puno toga naučila. Još više sam se veselila pozivu u reprezentaciju. To je nešto o čemu svaki ozbiljan sportaš sanja od malih nogu. Neopisiv je osjećaj predstavljati svoju zemlju i pritom radeći ono što najviše voliš.
Koje su najljepše uspomene vezane za reprezentaciju?
Imam jako puno uspomena, a jedna od dražih mi je bila biti dio ekipe koja je osvojila Challenger Cup u Zadru i osigurala odlazak na VNL. Ipak od svih uspomena vezano uz utakmice, putovanja, najdraže su mi one s mojim prijateljicama s kojima igram godinama. Ovo ljeto nam je cijelo radno, puno se trenira, pripreme su dijelom u Mariboru, dijelom u Zadru i krajem 8. mjeseca ponovno ćemo par dana biti u Osijeku. Zlatnu smo ligu odigrali, a sada se još pripremamo za dvije bitne utakmice, kvalifikacija za Europsko prvenstvo.
Iz Mladosti si otišla u Njemačku, u DSC Dresden. Kakvi su bili uvjeti?
Dvije sam sezone provela u klubu DSC Dresden u Njemačkoj. Trebalo je vremena da se naviknem na različitosti u odnosu na sve s čime sam se do tada sretala, ali nije bilo teško naviknuti se na bolje uvjete rada. Inozemni klubovi imaju puno više novaca na raspolaganju, pa je automatski i level svega puno viši.
Imaš li sportski uzor?
Poštujem mnoge sjajne igračice sa svjetske i europske odbojkaške scene, ali nemam uzor. Vjerujem u svoj put, u sebe, u sve koji mi na tom putu pomažu i to je to…jednostavno volim to što radim i živim za taj životni put i to je to.
Planiraš li u budućnosti ostati u odbojci?
Definitivno je ono što planiram i želim, igrati odbojku u što jačim svjetskim ligama i dajem sve od sebe da se to i ostvari. O tome što ću po završetku karijere uopće ne razmišljam puno, dalek je put ispred mene i trenutno sam fokusirana samo na to. S obzirom na to da moji roditelji imaju klub, opcija trenera uvijek postoji kao mogućnost, ali idemo prvo vidjeti gdje će me odvesti put kojim idem od malih nogu…i ne namjeravam stati, zaključuje Mika Grbavica.
Intervju je nastao u suradnji s HOO.