Ivana Fratnik (18) spada u red najtalentiranijih rukometašica u Hrvatskoj. Na posljednjem Svjetskom juniorskom prvenstvu u Kini gdje je Hrvatska bila sedma, bila je jedna od nositeljica naše igre. Igra na mjestu lijevog vanjskog pucača, a iz te generacije danas je u seniorskoj reprezentaciji Katja Vuković koja igra desno krilo. Možda bi bila i Ivana da nije slomila prst uoči uzvratne utakmice njezine Lokomotive protiv španjolskog Elchea u Europskoj ligi.
– Dogodilo se na treningu. Netko od mojih suigračica bacio je loptu prema meni, pogodila me izravno u prst. Jako me zaboljelo, kad sam vidjela prst znala sam da nešto nije u redu. Prst je poplavio i natekao, nisam ga mogla pomaknuti. U bolnici su odmah rekli da je pukla jedna koščica i oporavak traje blizu mjesec dana – rekla je Ivana Fratnik.
Ivana pohađa srednju školu za fizioterapeuta, a rukomet je počela trenirati u Lokomotivi.
– Rodila sam se u Sisku ali sam se već kao mala s roditeljima preselila u Zagreb. U Sisak danas odlazim često, kod bake i djeda i tete. Inače, u osnovnoj školi probala sam neke druge sportove, ali je rukomet prvi ozbiljni sport kojeg sam počela trenirati. Starija sestra je trenirala rukomet a kako sam često s mamom dolazila na njezine treninge, meni se to nekako dopalo i rekla sam sebi – zašto ne probati? I tako sam krenula u prvom osnovne škole na treninge rukometa. Sestra je u međuvremenu odustala. Imala je puno ozbiljnih ozljeda. Igrala je prvo za Lokomotivu, a onda za Udarnik iz Kurilovca. Igrala je na mjestu kružne napadačice – priča Ivana Fratnik.
Kakvi su bili prvi treninzi?
– Prvo je to bila više zezanje, a kada je krenulo ozbiljnije odmah sam znala da je to sport za mene. Jednostavno se ne vidim nigdje druge nego u sportu, u rukometu. Izlasci me primjerice uopće ne zanimaju. U redu, znam, otići možda jednom mjesečno, kada imamo slobodno. Kada sam upisala srednju školu obaveze prema rukometu bile su sve veće i veće. Tako da sam trenutačno na relaciji škola – dvorana.
Ima li u Vašem razredu još sportaša ili sportašica?
– Ima, dosta. Većina nešto trenira. Ali samo Andelina Bouček i ja igramo u klubu koji se natječe u Prvoj ligi.
Jeste možda razmišljali o nekom drugom sportu?
– Ne, samo rukomet.
Tko Vas je sve trenirao?
– Prvi trener bila mi je Mateja, od nje sam jako puno naučila. Sada mi je trener Vedran Krkač, ne samo u Lokomotivu već i u reprezentaciji.
Iza Vas su već dva velika natjecanja, europsko i svjetsko prvenstvo do 18 godina?
– Da, prošle godine smo na Europskom prvenstvu u Podgorici bile četvrte, a ove godine na svjetskom prvenstvu u Kini sedme. Zanimljivo je da su nas oba puta na putu do boljeg plasmana zaustavile Dankinje. U Crnoj Gorici smo od njih izgubile polufinale, a u Kini u četvrtfinalu. Žao mi tog poraza u polufinalu od Dankinja, izgubile smo samo s pogotkom razlike. Imali smo velika očekivanja u Kini, bili smo ista generacija, godinu dana iskusnije, ali dogodio se loš dan. Ništa mi ne vrijedi mojih devet pogodaka protiv Danske kada smo na kraj uvjerljivo izgubili – istaknula je Ivana.
Kako je bilo u Kini?
– Igrali sm o u gradu Chuzhou. Put do Kine me je doslovce iscrpio, ne volim dugačka putovanja, pogotovo ne volim putovati avionom. Po dolasku se nisam navikla ni na vremensku razliku od šest satri. Zrak je bio prilično zagušljiv, teško sam disala. Da nismo imali klimu ne bi preživjeli. Od grada nisam ništa vidjela, samo na relaciji hotel – dvorana. Hrana je bila loša, pokušali su prilagoditi hranu za europske reprezentacije ali nisu uspjeli u tome.
Sljedeće godine završavate juniorski staž s nastupom an europskom prvenstvu?
– Da, opet idemo u Podgoricu,. Nadam se da će ovoga puta biti medalja.
Već ste bili zvani i u seniorsku reprezentaciju?
– Da, dvaput sam bila na pripremama. Na prve pripreme došla sam sa zakašnjenjem jer sam imala obaveza u školi. Drugo okupljanje morala sam odbiti jer sam ozlijedila zglob. U svakom slučaju vidim se u seniorskoj reprezentaciji za nekoliko godina. Na mojoj poziciji tu je od mlađih sjajna Bule koja je sad na europskom prvenstvu. Inače, dosta pratim rukomet, muški i ženski, a od ostalih sportova volim gledati nogomet, pogotovo hrvatsku reprezentaciju.
Imate rukometnog uzora?
– Dankinja Nadia Mielke Offendal, koja igra na mjestu srednjeg vanjskog. Šteta što više ne igra za reprezentaciju, ima 30 godina ali još uvijek igra na vrhunskom nivou.
Imate li kakav hobi?
– Ustvari nemam., Cijeli moj život se trenutačno vrti oko škole ki rukometa. Malo više oko rukometa. Uglavnom sam u sportskoj odjeći o obuči, ali daleko do troga da se ne volim srediti, pogotovo kada je nekakav važan događaj. Najbolje se osjećam u trenirci, iskreno.
Gdje provodite ljeta, kada imate slobodno?
– Svake godine idem u Sukošan.
U Lokomotivi ima ugovor još dvije godine, a voljela bi igrati u Gyõru, u Mađarskoj. Vidi se dugo godina u profesionalnom rukometu.
Fotografije: Ivana Fratnik