Bivša vrhunska stolnotenisačica, danas cijenjena trenerica Mirela Šikoronja Ivančin, bila je gošća emisije Put pobjednice na SPTV-u. Kao trenerica paraolimpijske pobjednice Anđele Mužinić-Vincetić, iz Pariza 2024. godine donijela je Hrvatskoj jedno od najemotivnijih sportskih zlata posljednjih desetljeća.
U trenerskoj karijeri Šikoronja Ivančin ima već 18 medalja s najvećih natjecanja, uključujući tri paraolimpijske. No pariški trijumf, sve što mu je prethodilo i uslijedilo, ostaje nezaboravan.
– Rado se sjećam tog trenutka, bio je iznimno emotivan. Jedva sam čekala da meč završi i da otrčim Anđeli u zagrljaj. Zbog takvih stvari obožavam svoj posao, maksimalno se dajem i ništa mi nije problem. Cijeli život sam u sportu, a završetkom Kineziološkog fakulteta htjela sam dokazati da u ovom poslu žene mogu biti jednako dobre kao i muški kolege. Vjerujem da sam to i pokazala, te otvorila vrata i drugima, poručila je.
Kako je krenula Vaša priča sa stolnim tenisom?
– Krenulo je kvartovski, s prijateljima. Igrali smo nogomet i sve sportove na otvorenom, dok nisam slučajno završila u stolnoteniskoj dvorani. Tamo me primijetio trener i ubrzo sam počela trenirati. Isprva sam više voljela tenis, čak sam paralelno trenirala oba sporta, ali zbog ekipe s kojom sam se družila ostala sam u stolnom tenisu. Tako je od moje sedme godine počela karijera koja traje i danas. Bila sam dobra motorički, talentirana za loptačke sportove, a u stolni tenis me privuklo društvo. Družili smo se, puno putovali, pogotovo vlakovima. Išli smo noćnim vlakom za Bosnu, noćnim vlakom za Vojvodinu i tu je bilo nešto po meni puno kvalitetnije nego što je danas. Bez obzira što profesionalni sport nosi u stvari nekakvo sužavanje, nema tu više toliko druženja. Sve je svedeno na postizanje vrhunskog rezultata, pa ni nemaš vremena za druženje.
Još u doba Jugoslavije, Mirela Šikoronja Ivančin s Jasnom Fazlić osvojila je naslov državne prvakinje u paru. Nastupala je za kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju, a kasnije i Hrvatsku, osvajajući medalje na međunarodnim turnirima te srebro i broncu na Mediteranskim igrama.
– Posebno sam ponosna na trenutak kada smo mogli nastupati pod hrvatskom zastavom. To je bio poseban gušt i velika čast.
Kako ste odlučili postati trenerica?
– Na početku sam željela studirati pravo, ali kako je Kineziološki fakultet bio bliži mojim afinitetima, upisala sam KIF. Vrlo brzo nakon igračke karijere, Stolnoteniski klub Mladost ponudio mi je mjesto trenerice mlađih kategorija.
– U sportu nema sredine, ili imaš rezultat ili ga nemaš. Svi znamo da rezultata nema bez krvavog rada. I na takav način sam i krenula u svoju trenersku karijeru. Nakon dvije-tri godine me predsjednik pozvao i rekao da preuzmem prvu momčad stolnoteniskog kluba Mladost. Bila sam sedam-osam godina profesionalni trener prve momčadi i tu sam stekla naravno veliko iskustvo. Slučajno su se paralimpijci spremali kod nas u dvorani 2000. godine i tu sam se zbližila s ljudima iz paraolimpijskog sporta. Pozvali su me nakon par godina da im vodim sportske programe. Dosta sam se nećkala u početku, teško mi je bilo otići iz Mladosti. Bila sam pomoćni trener gospodinu Cegnaru u reprezentaciji. Međutim, volim izazove, probati neke nove stvari. Tako sam otišla u parasport i danas sam tu. Sad je već prošlo 15 godina. – ističe Šikoronja Ivančin.
I tu dolazimo do posebnog izazova. Kako trenirati osobu s invaliditetom i ostvariti vrhunske rezultate?
– Prvo me je bilo strah, jer nisam uopće znala kako raditi s osobama s invaliditetom. To nismo učili niti u jednoj školi, nisu postojale literature da mogu vidjeti na koji način treniraju i kako rade stolnotenisači, a kako parastolnotenisači. Međutim, onda sam sama na sebi u stvari počela učiti. Sjedila sam na stolici i sama sam proučavala na koji se način tehnički izvode udarci, promatrala i tražila rješenja kako tehnički prilagoditi stolni tenis. Sve sam istraživala. To iskustvo me oblikovalo kao trenericu, i danas mi to nitko ne može oduzeti.
– Prvi susret s Anđelom, tada mladom sportašicom nakon teške nesreće, za mene je bio vrlo emotivan. Odmah sam prepoznala ambiciju. Dolazila je iz sportske obitelji, odbojka joj je bila prva ljubav, ali stolni tenis ubrzo je postao njezin novi put. Vrlo brzo preselila se u Zagreb i krenule smo raditi zajedno.
Posebna povezanost tijekom godina je postajala sve jača između trenerice i igračice, a kulminacija je stigla u Parizu 2024., kada je Hrvatska dočekala zlato. Najteži izazov bio je četvrtfinalni meč protiv Tajlanđanke.
– To je bio meč za medalju. Znali smo da je Anđela kvalitetnija, ali pritisak je bio ogroman. Cijela obitelj bila je na tribinama, sve oči uprte u nju. Govorila sam joj: ‘Samo koncentracija, kvaliteta će isplivati.‘ I uspjela je pobijediti i dokazati koliko je velika.
Poseban gušt je pobijediti Azijatkinje, koje oduvijek dominiraju u stolnom tenisu. Mirela Šikoronja Ivančin i za njih ima lijek, a upravo joj je njihova igra poseban izazov.
– U Parizu sam priželjkivala da Anđela izvuče Kineskinju u polufinalu. Svi su se molili da ih izbjegne, a ja sam htjela baš to i sjećam se da su me svi pitali: “Pa što ti je, zašto njih priželjkuješ, jesi li normalna?!” Smatram da vrhunski rezultat ne donosi dobar ždrijeb, već najteži put. I uspjele smo, Anđela je prvo pobijedila Kineskinju, a potom i Koreanku te osvojila zlato. Nema veće nagrade za sve što smo napravile.
Veliki trijumf u Parizu još dugo će nositi emociju kakva se rijetko ponavlja.
– Godinama smo sanjale, ali nismo se opterećivale rezultatom. Fokus je bio uživati u turniru. Na kraju smo dosanjale zlato — i to na najljepši mogući način.
Koliko se promijenio položaj trenerica u sportu?
– Danas su stvari bolje nego nekad. Prije smo se morale puno više dokazivati da bi nas cijenili, ali sada sjedim uz vrhunske trenere poput Bralića i drugih kolega, i osjećam da smo ravnopravni. Naravno, plaće su još uvijek niske. Vrhunski trener u vrhunskom rezultatu može dobro živjeti, ali samo dok rezultat traje. Ako ga nema, sustav ne prepoznaje sve naše godine truda.
Iza svake medalje, svakog uspjeha stoje godine truda, borbi i učenja. Mirela Šikoronja Ivančin dokazala je da se upornošću i strašću piše povijest hrvatskog sporta.
Fotografije: Mirela Šikoronja Ivančin, privatna arhiva