Zavižan je omiljena destinacija planinara, ali i svih ljubitelja prirode smješten u srcu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Velebit je surov, nepredvidiv, tajnovit, izaziva strahopoštovanje, a istovremeno je lijep, otvoren, božanstven, daje osjećaj slobode, iskrenosti i čistoće. Moćan div koji će vam pokazati da mnoge stvari za kojima trčite, tamo nemaju baš nikakvu vrijednost niti značenje. Tu se misli sortiraju i vrlo brzo shvatite što je važno, a što nije.
Velebit je naša najduža planina, a najviši vrh je Vaganski na 1757 mnv. S druge strane, Zavižan je jedan od najposjećenijih lokaliteta NP Sjeverni Velebit. Vrh koji će vam otvoriti potpuno nove vidike, ali i pokazati da nije jedini. Kružna tura koju smo obišli u jedno poslijepodne spada u naše najljepše planinarske izlete.
Planinarski dom Zavižan i Vukušići
Automobil vozimo do ulaza Babić Siča, nastavljamo još 6 km dalje cestom koja nas vodi do parkirališta na ulazu u Velebitski botanički vrt. Tu ostavljamo automobil te Poučnom meteorološkom stazom koja sadrži 17 informativnih tabli za 15-ak minuta stižemo do PD Zavižan.
Na 1594 metra nadmorske visine, ispod vrha Vučjak, smješten je Planinarski dom Zavižan i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. Meteorološki krug smješten neposredno uz Dom i meteorološku postaju svojim zanimljivim i neobičnim instrumentima privlači pažnju gotovo svih posjetitelja.
Kao i uvijek po dolasku se javimo Dragi Vukušiću, čija obitelj već 3 generacije obavlja posao motritelja Meteorološke postaje Zavižan. Najstariji brat Ante ovdje je proveo 44 godine, a tu je radila i sestra Štefanija koja je do danas ostala jedina žena motriteljica na Zavižanu. Drago i nećakinja Ana nude nas velebitskom travaricom, a to se ne odbija! Nazdravljamo i krećemo prema Velikom Zavižanu.
Planinarski dom Zavižan – Veliki Zavižan (1676 m) – Balinovac (1602 m) – Velika kosa (1622 m) – Planinarski dom Zavižan (1594 m)
Putem do vrha nakon desetak minuta stižemo do ulaza u Velebitski botanički vrt smješten na 1480 metara.
U njegovu središnjem dijelu nalazi se Balinovačka ponikva oko koje vodi kružna kamenita staza duga 600 metara. Nismo ju cijelu prošli, ali dovoljno da vidimo barem dio bogatstva flore Velebita.
Stižemo do table Veliki Zavižan koja nas strmom stazom lijevo kroz šumu, a potom i visoku klekovinu vodi na vrh koji oduzima dah.
40-ak minuta traje uspon, uistinu je strmo, ali baš kao i svakoga puta – što teži uspon to je veća nagrada gore. Pogled s jedne strane na more i otoke Rab, Sv. Grgur, Goli otok, Prvić i Krk, a s druge na okolne vrhove, ali i Balinovac koji je sljedeća postaja.
Pogled dalje vodi nas do PD Zavižan, a daleko iza njega strši Velebitska Plješivica (1653 m) prepoznatljiva po velikom objektu na vrhu i odašiljaču te napuštenom vojnom objektu.
Nakon kratkog odmora spuštamo se istim putem te nastavljamo te nakon kratkog vremena ponovno s lijeve strane krećemo prema vrhu Balinovac. Kako je ovaj vrh u odnosu na Veliki Zavižan bliže moru i također otvoren na sve strane pogled će vas takođero duševiti.
Ovdje kratko odmaramo nakon još jednog strmog uspona, iako kraćeg pa time i lakšeg. No, uspon na sljedeći vrh zahtjeva još jedan strmi spust koji na jednom dijelu zahtjeva pomalo i penjačke sposobnosti, ali uz malo pažnje i koncentracije se prolazi. I na kraju završno dizanje na vrh Velika kosa s kojeg se lagano spuštamo natrag do PD Zavižan i zasluženu okrepu.
Laganije verzije jednako atraktivnim stazama
Predivan izlet uz sunčan dan s malo vjetra bio je idealan za ovakav izlet. Ako vam se pak ne dopadaju usponi i silasci uvijek možete ostati u Velebitskom botaničkom vrtu i kružnom stazom se vratiti do PD Zavižan odakle možete na obližnji vrh Velebitska kosa čiji uspon je kratak, a staza primjerena i onima s najmanje kondicije. Dakako, blizu ulaza u Velebitski botanički vrt je i početak Premužićeve staze, pa je i to jedna od opcija.
U svakom slučaju u kojem god smjeru krenuli Velebit vas neće razočarati.
Vratite li se do parkinga okolnim asfaltiranim putem vidjet ćete kapelicu sv. Antuna Padovanskog izgrađena 2000. godine.
Fotografije: Tea Rožman Svedrović