Zrinka Ljutić, jedna od najboljih hrvatskih skijašica u povijesti i najbolja slalomašica svijeta u sezoni 2024./2025. u emisiji Put pobjednice na SPTV-u govorila je o obitelji, odrastanju u planini, usporedbama s Janicom Kostelić, pritisku velikih rezultata, glazbi, prijateljstvima u Svjetskom kupu i snu koji je i dalje vodi – osvajanju Velikog kristalnog globusa.
Iza uspjeha Zrinke Ljutić nisu samo dvije skije, dva štapa, pancerice, odijelo i kaciga. Iza njezina sportskog puta stoje obitelj, planina, djetinjstvo u snijegu, godine rada, traženja, odricanja, padova i povrataka.
Zrinka Ljutić cijeli je život u skijanju, ali i cijeli život u sportu, pokretu i ritmu koji je oblikovao ne samo njezinu karijeru, nego i karakter. U sezoni 2024./2025. osvojila je slalomski poredak Svjetskog kupa, a FIS ju u službenoj bazi vodi kao pobjednicu slalomskog poretka 2025. s 541 bodom. FIS je njezin prvi slalomski globus opisao kao najveći trenutak dotadašnje karijere mlade hrvatske skijašice.
U emisiji Put pobjednice govorila je otvoreno i zrelo: o obitelji Ljutić, ocu Amiru kao treneru, majci koja “drži sve konce”, djetinjstvu u austrijskom Innerkremsu, usporedbama s Janicom Kostelić, prvim velikim pobjedama, pritisku u startnoj kućici, ali i o gitari, glazbi, windsurfingu, veleslalomu i najvećoj sportskoj želji.
Obitelj Ljutić: skijanje, podrška i mama koja “drži sve konce”
Dolazite iz velike sportske obitelji Ljutić. Za tatu Amira znamo, on je i trener. A ostatak obitelji?
“Ostatak obitelji svi su tu pored mene. Dosta smo povezana obitelj, uvijek smo bili takvi i tako smo krenuli u sve – i u skijanje i u druge stvari. Tata i mama usmjeravali su nas prema nekim važnim stvarima u životu. Tako je i danas.
Svi živimo zajedno. Tata je moj trener, ali prisutan je i u svim važnim stvarima i odlukama kod ostalih. Imam dva brata i sestru. A mama drži sve konce i usmjerava nas kada skrenemo s puta. Ona to uvijek prepozna. S neke distance može bolje razlučiti stvari.”
Tata je, naravno, glavni “krivac” što ste svi završili u skijanju?
“Da, oni su za sve krivi. Rekla bih i tata i mama. Da mama nije bila u redu s tim, isto ne bi bilo ovako danas.”
Djetinjstvo u Innerkremsu: “To je bio predivan način odrastanja”
Zrinkino djetinjstvo bilo je snažno povezano s austrijskim Innerkremsom, gdje je njezin otac radio kao učitelj skijanja. No ono što se danas može čitati kao početak velike sportske karijere, tada je za nju bilo jednostavno – djetinjstvo.
“U tom sportskom smjeru tata je vodio stvari. Bio je instruktor skijanja, radio je u klubu, imao je znanje i vještine i onda je nas povukao u to.
Nama je to bio super način odrastanja. Tada to nije bilo ništa više od toga – prilika da se razvijamo kao osobe i kao mladi sportaši. Nismo tada imali razrađen plan da ćemo svi biti profesionalni skijaši. Ali tako se razvilo.
U to vrijeme bavili smo se i drugim sportovima. Meni je to zapravo bilo predivno djetinjstvo. Ne bih ništa drugo napravila. Odrastala sam u planini, u Austriji. Skijala bih, a popodne bih se igrala u snijegu i u šumi.” – prisjeća se Zrinka Ljutić.
Usporedbe s Janicom Kostelić: “Svatko ima svoj put”
Kada ste shvatili da je skijanje ono čime se želite ozbiljno baviti?
“Tada su mi iskreno svi govorili da sam jako talentirana. Ne znam zapravo koliko mi je to tada bilo korisno, ali stalno su svi govorili. Ne toliko u mojoj obitelji, nego izvana – prijatelji koji bi došli ili drugi ljudi: ‘Ti super skijaš, ti ćeš biti nova Janica.’
Ali kada sada pogledam, mene to tada toliko nije pogađalo. Nisam uopće razumjela što to znači i kako te stvari funkcioniraju. A onda, kako sam bila starija, svake godine sve sam više shvaćala. Mi smo sada tamo, treniramo, uskoro će početi prva natjecanja. Tada mi je postalo jasno da stvarno mogu ići za tim.
Nekako je prirodno dolazilo. I jako mi je drago da nisam imala onaj slučaj roditelja koji je trener pa te tjera na nešto. Nikada nisam osjetila da nešto moram raditi zato što mi je tata trener. Mislim da je to pomoglo. Da me netko tjerao, možda bih otišla u potpuno drugom smjeru.”
Usporedbe s Janicom Kostelić, kaže, posebno su je dotaknule u trenutku prijelaza u ozbiljno skijanje.
“Dotaknulo me se. Pogotovo u nekim ključnim trenucima, kada sam trebala prijeći u FIS, dakle u ozbiljno skijanje. Ja sam pobijedila Topolino, ona je pobijedila Topolino i onda su takve usporedbe kružile.
Koliko god sam pokušavala biti skromna, već sam tada bila svjesna što je Janica napravila. Te usporedbe su jako nezahvalne i realno nerealne. Ne možeš uspoređivati dvije osobe, pogotovo ne dvije osobe iz različitog vremena. To je meni samo štetilo, a možda i njoj. Sigurno je i njoj bilo bez veze da je netko uspoređuje s curom od 14, 15 ili 16 godina. To je zapravo smiješno kada pogledaš.
Meni sigurno nije koristilo kada sam ušla u ozbiljno skijanje. Tada se sve svelo na vanjsko uspoređivanje: Janica je tada već osvojila ovo, uzela bodove u Svjetskom kupu, pobijedila ovo ili ono.
Tada sam vidjela da svatko ima svoj put. To što sam osvojila Topolino ne znači da ću ikada pobijediti u Svjetskom kupu i ne znači da ću ikada ući u bodove u Svjetskom kupu. Bilo je puno skijaša koji su pobijedili te utrke i prestali se skijati za dvije godine.
Trebalo mi je vremena da pronađem sebe u svemu tome, da prihvatim otkud sam došla i koliko je moj put drugačiji od njezina ili od bilo čijeg drugog. I da to stvarno prihvatim i prigrlim. Da budem u redu s tim da ću imati svoj, drugačiji put.”
Prve velike pobjede i sezona koja ju je naučila padu
Zrinka Ljutić je vrlo rano počela ostvarivati rezultate koji su najavljivali veliku karijeru. Ipak, danas s odmakom jasno govori da ni najtalentiraniji sportaši ne idu stalno uzlaznom linijom.
“Moja prva velika pobjeda definitivno je bila pobjeda u Europa kupu. Pobijedila sam dva puta već u prvoj godini FIS-a. Imala sam tada 16 godina, što je zapravo jako velika stvar. Ne događa se često da netko u prvoj sezoni napravi tako nešto.
Poslije je došla juniorska pobjeda u slalomu. S tim da nije uvijek sve išlo samo prema gore. Bila je pobjeda, pa nekoliko izlijetanja, pa traženje. To je normalno. Išlo je gore-dolje.
Ali kada pogledam izvana, generalno je moja krivulja napretka stvarno išla prema gore. Došla sam do ove sezone u kojoj nakon pobjede u Svjetskom kupu više ne možeš ‘skočiti’ puno više. Možeš ostati tamo ili ići dolje. U mojem slučaju, u nekim stvarima sam išla dolje. To mi je bila prva sezona u kojoj nisam rezultatski napredovala i isto sam to morala proživjeti.
Nemoguće je da sportaš ide samo prema gore. To se moralo dogoditi. Ali da, juniorska pobjeda je bila tu, ubrzo i prvo postolje, a sljedeće godine bila sam tri puta druga. Onda sam osvojila globus odmah sezonu poslije. Tako da je za mene sve išlo dosta brzo.”
Startna kućica: između gušta, rizika i mučnine
Na televiziji gledatelji vide rezultat, vrijeme i plasman. No ono što se dogodi prije starta često je jednako važno kao i sama vožnja.
“Ono što sam do sada naučila jest da startna kućica može biti dva potpuno različita iskustva.
Prije sam dosta bila izolirana i nisam bila svjesna vanjskog pritiska ili očekivanja javnosti jer ih tada nije toliko bilo. Dok još nisam ništa napravila, nitko nije toliko očekivao od mene. Nekako sam uživala u tome.
Bila sam svjesna što mogu i što želim napraviti, a nitko sa strane nije imao temelja reći mi: zašto nisi ovdje ili trebala si biti ondje. To mi je bio izazov, ali neki fora izazov. Sve mi je bilo kao avantura. Sve što mi je dolazilo bilo mi je jako cool. Uzela sam bodove – predobro. Bila sam peta – predobro. Prvo postolje – fora.
Nisam uopće bila svjesna koliko su te stvari teške. I to je normalno. Kada pričam s mlađim skijašima koji su sada možda u toj situaciji, svi imaju tu fazu. Kada tek uđu u to, jako su optimistični. Sve im je fora, svježi su, gladni su, sve im se čini predobro. Sve dolazi lagano, prirodno.
Dok ne dođeš do granice na kojoj se moraš suočiti s nečim težim, s nečim što te tjera da narasteš.”
A onda dolazi druga strana sporta – ona o kojoj se rjeđe govori.
“Postoji dio kada si u startnoj kućici i gušt ti je biti tamo. Osjećaš adrenalin, ali znaš što je na liniji. Osjećaš rizik koji moraš uzeti, ali to je doza rizika za koju znaš da je možeš savladati. Tada se osjećaš jako živom. Baš želiš biti tamo, ne želiš biti nigdje drugdje.
A onda postoji i drugi dio, koji sam dosta osjećala ove sezone, kada ti je muka biti na startu. To je stvarno potpuno drugačiji scenarij. Ali to je realnost. Ne može uvijek biti samo jedno. Naravno, da je uvijek tako da ti je muka, to ne bi bilo vrijedno toga. Ali postala sam svjesna da su to realni scenariji.
Vjerojatno, dok ja imam odličnu utrku, nekoj drugoj sportašici na istom startu događa se taj drugi scenarij. I obrnuto. To je tako. To je ljepota tog sporta.
Sada puno više cijenim dane kada imam dobar osjećaj na startu i kada jedva čekam pokazati što mogu. Ove sezone u slalomu puno se puta nisam osjećala tako. Nisam imala samopouzdanja, nisam se osjećala da znam što mi je pod nogama. Tada mi je to bila borba: doći dolje i ostati u stazi.
Ali moraš sve to iskusiti. Mislim da bi sve bilo siromašnije bez svih tih osjećaja i emocija, bez tog balansa. To je sport. Da iskusiš i jedno i drugo. Netko mora izgubiti da bi netko mogao pobijediti. Mislim da ću sljedeći put, kada budem na startu i kada osjetim onaj dobar osjećaj, to puno više cijeniti. Kada znam da sam tamo i da stvarno mogu reći: idemo.”
Svjetski skijaški kup: uzori, prijateljstva i život u maloj reprezentaciji
U elitnom skijanju, kaže Zrinka Ljutić, nema jednog modela uspjeha. Upravo joj je to posebno važno.
“Nevjerojatno mi je koliko različitih profila skijašica postoji u Svjetskom kupu. Svaka je potpuno drugačija. Galaktički su različite jedna od druge, a opet su sve uspješne na neki način. Na papiru je jedna uspješnija od druge, kada gledaš statistiku, ali sve su u eliti sporta. Sve se tako ponašaju i sve žive to što rade.
To mi je baš lijepo vidjeti. Stvarno možeš biti svoj u tome. Možeš pronaći svoj put i biti uspješan dio toga na svoj način.
Mikaela Shiffrin je, naravno, primjer. Ali meni je jako zanimljiv primjer Federice Brignone. Nju dosta dobro poznajem i privatno. Ona mi je super jer se puno kasnije isprofilirala kao vrhunska skijašica. Kasnije je počela pobjeđivati. Kao da je osjetila i sve one druge, lošije trenutke, teže trenutke, trenutke kada nisi stalno u centru pažnje i nisi uvijek favorit.
Mislim da je naučila uživati u drugim stvarima. Dosta voli druge sportove. Jako je pristupačna i opuštena. Ima ih stvarno svakakvih. Ne mogu reći da je ovo bolje od onoga. Ali meni su mnoge skijašice u Svjetskom kupu uzori.”
Zrinka Ljutić ne skriva da joj ponekad nedostaje veća hrvatska ženska ekipa.
“Ono što mi nekad fali je neka zajednica unutar hrvatskog skijanja ili mog tima. Da imam još nekoliko cura iz iste države koje se natječu, da smo u tome zajedno.
Nažalost, trenutno smo samo Leona i ja u Svjetskom kupu, s tim da ona vozi samo slalom. Često sam sama ili putujem samo sa svojim timom. Nekad mi fali taj sparing, netko tko je uvijek sa mnom, s kim se mogu usporediti, ali tko me i dovoljno dobro poznaje da možemo biti prijateljice.
Kada je Leona sa mnom, stvarno je puno ljepše. Dobro je u skijanju to što su ostale cure dosta inkluzivne i otvorene za razgovor, za druženje izvan treninga, na žičari. S time nekako zadovoljim tu potrebu.
Mislim da me ova situacija, to što dolazim iz manjeg saveza, natjerala da se stvarno sprijateljim s puno drugih skijašica.”
Manji sustav, međutim, donosi i neke prednosti.
“Sa skijašima se zapravo ne viđamo toliko jer smo po odvojenim programima. Ali uvijek mi je fora kada mogu trenirati sa skijašima. Dobra je prilika koju imam da mogu trenirati s braćom i s ostalima u reprezentaciji, primjerice s Filipom, Istokom i Samijem. To mi je do sada bilo jako korisno.
U većim nacijama to nije slučaj jer su žene i muškarci potpuno odvojeni. Nema šanse da Wendy Holdener trenira s Marcom Odermattom, Loïcom Meillardom ili nekim od njih. A mi dobijemo tu priliku i mislim da je to za mene ogromna prilika za razvoj – vidjeti kako muškarci to rade. Jači su, uzimaju veće rizike, skijaju agresivnije i racionalnije. To su neke stvari koje i ja nekad želim više u svom skijanju.
Kada dobijem priliku trenirati s njima, to mi je super. Pred sezonu, budući da sam u Red Bullu, imam priliku trenirati s Lucasom Braathenom, Henrikom Kristoffersenom, a prošle sezone čak smo trenirali i s Marcelom Hirscherom. I to je super prilika i iskustvo za naučiti nešto.”
Novi Zeland kao nova pripremna stanica
Nakon zahtjevne sezone Zrinka Ljutić ulazi u novi ciklus priprema, ali uz promjenu ritma i okruženja.
“Što se skijaškog dijela tiče, uzet ću dužu pauzu od skijanja. Tek u sedmom mjesecu otići ću na glečer na nekih tjedan dana, malo se uskijati. Onda je plan da ja i moj tim idemo na Novi Zeland na otprilike mjesec dana, četiri tjedna.
To je prilika koju želim iskoristiti. Red Bull ondje ima organiziran trening. Kažu da su uvjeti za trening super, dosta dobrih skijaša ide ondje svake godine. Veselim se tome. Novi Zeland bit će potpuno novo iskustvo i mislim da je promjena uvjeta dobra.”
Gitara, glazba i prostor za disanje
Osim skijanja, uz Zrinku se sve češće veže i gitara. Ona sama taj dio života opisuje jednostavno – kao hobi koji joj pomaže isprazniti glavu.
“Krenula sam sama, preko YouTubea. Onda bih povremeno otišla kod jednog dragog profesora i zajedno bismo svirali jedan na jedan. On me malo učio. Tomislav, ako gledaš, pozdrav!
Gitara mi je hobi. Drago mi je da imam vremena baviti se time. Mislim da mi je jako potrebno imati takvu neku stranu, nešto što mi isprazni glavu.
Nije sada da se vidim kroz gitaru pa da moram jednog dana svirati ovako ili onako. Sve je dosta opušteno. Ali otvaraju mi se neke prilike da sviram s nekim ljudima. Sviram nekad s Ivicom Kostelićem. Bila sam pozvana i na neki koncert. To mi je fora. Vidjet ćemo što će biti iz toga, ali za sada je samo gitara.”
Jedna od simpatičnih obiteljskih crtica vodi i do Špancirfesta.
“To je bilo prije gotovo deset godina. Tada je brat bio u fazi kada se nije toliko sramio svoga glasa i sebe. A jako lijepo pjeva. I on svira gitaru, on više akustičnu, ja sam više svirala električnu.
Jednom prilikom bili smo na Špancirfestu. Dosta smo bili u Varaždinu, sada više nismo toliko često, ali baka i djed su iz Varaždina, ta strana obitelji. Uzeli smo gitaru i svirali na ulici. Bilo je fora.”
Glazbeni ukus mijenjao se s godinama.
“Kada sam odrastala, bila sam izložena svakakvoj glazbi. Kroz školu je to više bila popularna glazba, ono što svi slušaju. Onda sam s 14 ili 16 godina otkrila neki svoj ukus i bilo mi je fora slušati alternativnije stvari.
Tada sam više slušala punk i rock. Poslije sam otkrila još puno drugih stvari koje danas slušam. Ne bih rekla da sve kreće iz rocka, ali slušam i reggae, i soul, i malo jazza. Svašta slušam.”
Zanimljivo, najveću tremu u životu nije osjećala na skijaškoj stazi.
“Odrasla sam svirajući violončelo u glazbenoj školi i tada sam imala najveću tremu u životu – na tim nastupima. Ne znam zašto, ali uvijek sam bila jako nervozna i uvijek bih nešto zeznula kada bih svirala. Zaboravila bih note, zaboravila što moramo svirati, pa bih se lovila usred pjesme.
A onda, kada sam to malo ostavila, možda mi je skijanje zapravo pomoglo da to više vidim kao izazov i da me ne bude toliko trema. Nisam se više toliko bojala pogriješiti. Sada mi je to zapravo više fora i izazov. Opet je adrenalin, ali nije strah zbog kojeg ne mogu svirati. Drago mi je da nemam taj strah. Mislim da mi je sport tu jako pomogao.”
Sport izvan skijanja
Zrinka Ljutić nije odrasla samo u skijanju, nego u sportu općenito. Ljeti su tu windsurfing, kitesurfing, bicikl, mountain bike, downhill i tenis.
“Tako sam odrasla. Za to su najzaslužniji moji roditelji. Bavila sam se svačim kroz odrastanje.
Sada se to, naravno, svelo na skijanje. Sa strane su windsurfing i kitesurfing ljeti, kada stignem uhvatiti neku prognozu. Malo sam počela više igrati tenis, to mi je fora. Bicikliram puno, ali to je više i dio treninga za skijanje. No jako mi je fora i bicikl i downhill, mountain bike. Te dvije stvari možda najviše radim uz skijanje.”
Adrenalinski ste tip?
“Jesam, ali iskreno, kada vidim kakve sportaše poznajem i susrećem, ne bih rekla da sam previše adrenalinski tip. Ima puno ekstremnijih ljudi od mene.
Skijanje nije baš ekstremni sport, barem ne ovo što ja radim. Brze discipline definitivno jesu, ali opet ima sto puta ekstremnijih sportova od skijanja. Poznajem te sportaše i nekad mi nije jasno što je njima u glavi da to rade. Ali dijelim to divljenje prema njima.”
Zrinka Ljutić: Slalom mi je donio Mali kristalni globus, ali veleslalom je prva ljubav
Iako je u slalomu ostvarila najveće rezultate, Zrinka ne skriva da je veleslalom njezina prva ljubav.
“Veleslalom je moja prva ljubav. Uvijek mi je veleslalom išao bolje. Kroz dječje skijanje uvijek sam bila konkurentnija na treninzima s dečkima. U veleslalomu sam im uvijek bila puno bliže, nekad i brža od njih, nego u slalomu.
Jedan razlog je to što je slalom više fizički i tu dolazi do izražaja razlika u anatomiji i fiziologiji cura i dečki. Trebalo mi je duže da ulovim slalom. A onda, kada je kliknulo, slalom je daleko prešao veleslalom. To se vidjelo – moje prvo postolje, sve pobjede, sve je to slalom. U veleslalomu još nisam pobijedila.
Ali veleslalom je bio tu sa strane. Napredovao je polako, polako. Imam neku konstantu u veleslalomu i jako sam ponosna na nju. Bez veleslaloma sigurno ne bih mogla tako dobro skijati slalom.
Veleslalom mi daje balans – osjećaj brzine, duže zavoje, nešto bliže bržim disciplinama. I čisto me resetira nakon slaloma. Slalom zna biti jako repetitivan i ponekad zatupljujuć. Onda imam veleslalom kada mi slalom dosadi. A kada mi fali slalom, odem u slalom. To mi paše. Jako mi paše.”
“Najveća želja mi je osvojiti Veliki kristalni globus”
Na kraju, Zrinka Ljutić otkrila nam je najveću sportsku želju.
“Najveća želja mi je osvojiti Veliki kristalni globus. To mi je glavni san. Naravno, nadam se da imam još puno sezona ispred sebe za takve stvari. Ali svaki dan trudim se doći bliže tom cilju.
Kratkoročni cilj je definitivno vratiti se ondje gdje sam bila u slalomu. Nije mi drago kada se toliko mučim s nečim za što mislim da stvarno imam potencijal i za što, s obzirom na to koliko radim, mogu biti na vrhu.
Naravno, nije uvijek tako. Nije uvijek ravna krivulja prema gore. Ali ove sam sezone toliko toga naučila. Stvarno se veselim sve to uklopiti u svoje treninge i iskoristiti da sljedeća godina bude bolja.”
Zrinka Ljutić u ovom razgovoru pokazuje ono što se u sportu često vidi tek između redaka: iza rezultata ne stoji samo talent, nego i sposobnost da sportaš izdrži usporedbe, pritisak, padove, samoću, očekivanja i vlastitu sumnju.
A onda se opet vrati na start.
S novim pripremama, novim iskustvom i velikim snom koji je i dalje ispred nje, Zrinka Ljutić ostaje jedna od najvažnijih hrvatskih sportskih priča današnjice. Sportašica koja zna koliko vrijedi pobjeda, ali i koliko je važno naučiti živjeti sve ono između pobjeda.
Foto: Put pobjednice