Sportska psihologinja, profesorica i doktorica psihologije Renata Barić govori o tome zašto sportaši najčešće traže pomoć, gdje je granica između zahtjevnog i štetnog trenera, koliko roditelji mogu pomoći ili odmoći te zašto je važno napokon prihvatiti da je i u sportu okej ne biti OK.
U emisiji Put pobjednice na SPTV gostovala je Renata Barić, sportska psihologinja, profesorica na Kineziološkom fakultetu i jedna od najpoznatijih domaćih stručnjakinja za psihološku pripremu sportaša. U razgovoru je otvorila niz tema koje se u sportu još uvijek prečesto guraju pod tepih: od natjecateljskog stresa i samopouzdanja do pritiska trenera, preambicioznih roditelja i mentalnog zdravlja sportaša i trenera. Jasno, mirno i bez velikih fraza poručila je ono što bi u sportu trebalo postati normalno: vrhunski sportaši nisu strojevi, nego ljudi.
Kada ste shvatili da vas najviše zanima upravo ono što se događa u glavi sportaša?
Počela sam kao studentica kineziologije, a onda sam na drugoj godini slušala kineziološku psihologiju i shvatila da je to ono što me stvarno zanima. Budući da sam cijeli život bila u sportu, činilo mi se logično spojiti te dvije stvari: kineziologiju i psihologiju, i baviti se sportskom psihologijom. Moja orijentacija prema psihologiji od početka je bila upravo psihologija sporta.
Kojim ste se sportovima bavili?
Odmalena sam igrala košarku. Dolazim iz Kraljevice, a tamo izbor sportova za djevojčice nije bio velik – ili jedrenje ili košarka. Moji roditelji nisu baš bili za to da idem jedriti, pa mi je košarka nekako prirodno ostala. Imali smo žensku ekipu i stvarno smo bile dobre na riječkom području, a iz te generacije izašlo je i nekoliko kvalitetnih igračica koje su poslije postale trenerice. Upravo me taj život u sportu, od terena i svlačionice do rada s ekipom, kasnije dodatno usmjerio prema tome da bolje razumijem što sportaš proživljava i zašto mi je sportska psihologija postala tako bliska.
Danas radite sa stotinama sportaša, ali i s trenerima. Tko vam se najčešće prvi javlja?
Ovisi o dobi sportaša. Ako su u pitanju djeca i mladi, prvi kontakt su uglavnom roditelji. Kod starijih sportaša nekad se javi sam sportaš, nekad trener. Ali jedna je stvar ključna: suradnja ne može funkcionirati ako sportaš to sam ne želi. Nitko ne može nekoga na silu poslati psihologu i očekivati rezultat. To je savjetodavni rad i on počiva na odnosu povjerenja.
„Ne mogu na natjecanju ono što mogu na treningu.”
Zbog čega sportaši najčešće dolaze?
Najčešće čujem rečenicu: „Ne mogu na natjecanju ono što mogu na treningu.” A iza te rečenice može stajati svašta – strah od trenera, manjak samopouzdanja, loša psihološka priprema, problemi s koncentracijom, životne okolnosti koje se prelijevaju na teren ili jednostavno nedostatak iskustva za natjecateljsku razinu. Zato cijela priča često počinje psihodijagnostikom, da vidimo što je u pozadini problema.
Kako onda izgleda konkretan rad sa sportašem?
Nemam šprancu po kojoj radim sa svima isto. Radim tamo gdje sportašu najviše treba. Učimo ih osvijestiti emocije i razumjeti kako misli, emocije i ponašanje djeluju jedni na druge. Radimo na motivaciji, ali ne tako da sportaš samo želi medalju, nego da razvije procesnu motivaciju. Što više želiš rezultat, tijekom natjecanja o njemu manje smiješ razmišljati. Fokus mora biti na tome kako ćeš nešto odraditi, a ne na medalji koja tek treba doći. Učimo ih i regulaciji pobuđenosti, upravljanju pažnjom i tome da uspjeh ne definiraju samo kroz pobjede.
Što po vašem iskustvu razlikuje one najbolje od onih koji su možda imali talent, ali nisu došli do kraja?
Disciplina. Oni koji su stvarno šampioni imaju maksimalnu predanost i treningu i psihološkoj pripremi. Spremni su žrtvovati se za ono što žele i u tome su dosljedni. Talent je važan, ali nije dovoljan.
Gdje je granica između zahtjevnog trenera i trenera koji sportaša lomi?
Treneri moraju biti svjesni da riječi nisu nevažne. One mogu izvući najbolje iz sportaša, ali mogu napraviti i ogromnu štetu koja traje cijeli život. Sportaš na terenu, u globalu, mora biti sretan, zadovoljan i ispunjen onime što radi. Ako je stalno prestrašen, tužan, ako se ne usudi reći što misli ili igra u strahu od kazne i vikanja, onda smo odavno prešli granicu. Poanta sporta nije da iz njega izađe slomljena osoba, nego osnažena.
Roditelji u sportu mogu pomoći, ali i stvoriti veliki pritisak
A što kada je trener ujedno i roditelj?
To je posebno teška situacija jer se miješaju dvije uloge – roditeljska i trenerska. Neki tada na terenu nastupaju iz pozicije roditelja i rade stvari koje nikad ne bi napravili drugom djetetu. Ili obrnuto – ni doma ne prestaju biti treneri. Sport je stalno prisutan, nikad nema odmaka. U praksi sam imala djecu koja su na terenu roditeljima govorila „treneru”, baš zato da odvoje te dvije uloge. To može pomoći, ali i dalje je riječ o vrlo zahtjevnoj situaciji.
Koliko roditelji općenito mogu pomoći, a koliko odmoći?
Lijepo je biti ambiciozan, ali glavni zadatak roditelja je podrška. Trenerski dio treba ostaviti treneru. U sportu imamo neangažirane roditelje, umjereno angažirane i preangažirane. Istraživanja pokazuju da ni pretjerano angažirani ni potpuno neangažirani roditelji nisu dobar model. Najbolji su oni koji su tu, podržavaju, ali ne ulaze u trenerski posao.
Možda i najvažniju poruku cijelog razgovora Renata Barić izgovorila je kada je otvorila temu mentalnog zdravlja sportaša i trenera. U svijetu u kojem se od sportaša očekuje da budu stalno čvrsti, nepokolebljivi i spremni na sve, podsjetila je na jednostavnu, ali i dalje prečesto prešućenu istinu:
Sportaši, nisu superheroji ni nadljudi, nego ljudi koji imaju pravo na slabost, loš dan, krizu i trenutak u kojem im nije dobro. Problem ne nastaje kad čovjek posrne, nego kad ga sustav, okolina i vlastita uvjerenja nauče da o tome mora šutjeti. Okej je ne biti ok.
A kako vi pomažete sebi?
I psiholozi imaju svoje psihologe. Imamo kolege s kojima dijelimo iskustva i ljudi s kojima radimo na sebi. Ja osobno trčim i to je moja terapija. Važno je imati strategiju brige o sebi i ne čekati da izbije požar pa ga onda gasiti. Nekad je dovoljno i pet minuta dnevno da se zapitaš: što mogu danas napraviti za sebe?
Foto: Renata Barić, privatna arhiva