Izletište i vinotočje Vinia: Kako je Saša Šapić stvorio predivno mjesto za odmor i opuštanje na bilogorskim brežuljcima
Na samo nekoliko kilometara od Bjelovara, u Puričanima, na sat i pol od Zagreba, nalazi se Vinia. Izletište, vinotočje, kamp, mjesto za odmor, dobru hranu, vino i susret s divnim ljudima. I konjima. Danas sve to izgleda kao zaokružena turistička priča, ali njezin početak bio je puno jednostavniji. Slučajan, stihijski rekla bih slušajući priču Saše Šapiča koji ju je prepričavao onako iz srca. Pa, zar ne nastaju sve prave stvari i velike priče iz ljubavi?
Kako je nastala Vinia iz Bjelovara
Sve je krenulo iz ljubavi prema vinu i druženju. Saša Šapić nije od početka imao veliki turistički plan. Njegov put prema Vinii počeo je u vinogradu, uz ljude od kojih se učilo bez škole i bez previše teorije.
“Ja i jedan kolega došli smo u kontakt s dvojicom starih vinara. Jedan je bio Vuković iz Svetog Urbana, a drugi pokojni Bobnja, Slovenac koji je imao vinograde na samoj hrvatsko-slovenskoj granici. Tu smo mi napravili prve korake”, prisjeća se Saša.
“Nisu to bili tečajevi, prezentacije ni marketinške priče. Bilo je to ono najkonkretnije: rad u podrumu, pretakanje, punjenje boca, filtriranje, rezidba i sve ono što vinograd i vino traže od čovjeka. Ljudi su rekli: dečki, simpatični ste, kupite vi vina, ali mi imamo posla. Idemo u podrum nešto raditi. I tako smo počeli vući, pretakati, puniti boce, filtrirati. Onda je došla rezidba pa nas je gospođa Bobnja učila rezati vinograd. I tako se to krene.”
Jedan od prijelomnih trenutaka dogodio se kada su kupili prvi vinograd i klijet. Nije to bio uređeni nasad spreman za ozbiljnu proizvodnju, nego zapušten vinograd koji godinama nitko nije dirao.
“Stari Bobnja nam je rekao: sad je, dečki, vrijeme da se osamostalite. Čovjek preko ceste prodaje klijet i vinograd, kupite si to pa se tu igrajte, mi ćemo vam pomoći”, govori Saša.
Kupili su vinograd, klijet, nekoliko bačvi i osnovnu opremu. A onda je došlo otrežnjenje.
“Pogledamo mi vinograd, a ono svaki kolac vodi svoju politiku. Nitko ga nije dirao godinama. Ali volja je bila strašna. Obnovili smo ga i već prve godine napravili prvo vino.”
Nakon toga priča se počela širiti. Saša se iz grada preselio na breg, kupio prvi hektar zemlje, zasadio vinograde, a potom postupno širio površine. Vinogradi su rasli, posao se razvijao, a kada je grožđa i vina bilo sve više, došlo je vrijeme za novi korak. Na starom imanju, gdje su se nalazili stara kuća i štagalj, prvo je napravljen vinski podrum.
Od vinskog podruma do izletišta
Ideja je bila jednostavna: napraviti kuću vina, mjesto za kušanje i prodaju domaćih vina. No Vinia je vrlo brzo pokazala da ima potencijal za puno više od toga.
“Tu smo prvo napravili vinski podrum i ovaj objekt koji sam planirao da bude samo kuća vina. Međutim, ljudi su počeli dolaziti na kušanje vina, a onda se dogodila hrana”, kaže Saša.
U početku se pekao roštilj na otvorenom, više za društvo nego za ozbiljan ugostiteljski posao. Miris roštilja učinio je svoje. Gosti su se vraćali, dovodili prijatelje, a količine hrane rasle su iz dana u dan.
“Dečki koji su tu radili pekli su roštilj vani kod jednog drveta. Taj roštilj je mirisao unutra, ljudi su ga osjetili, pa su se vraćali s drugima. Na kraju je ispalo da su dečki znali peći po 20 kila mesa dnevno. I onda smo napravili kuhinju. Tako je nastalo izletište.”
Nakon hrane došao je i smještaj. Jer kada ljudi dobro pojedu, kušaju vino i opuste se, logično pitanje postaje: gdje ćemo prespavati?
“Kad ljudi pojedu i popiju, trebaju negdje spavati. Pa smo napravili sobe. Sve je, zapravo, krenulo iz kuhinje”, govori Saša.
Irski kamperi koji su pokrenuli novu priču
Slična je bila i priča s kamperima. Nije bilo velikog plana, strategije ni ulaganja u kamperski turizam. Sve je počelo jednim telefonskim pozivom.
“Jedan dan me nazvala kolegica iz Bjelovara i rekla: imam tri kampera, stoje na benzinskoj, umorni su, ne mogu više voziti. Mogu li doći kod tebe na livadu? Rekao sam: mogu.”
Došli su Irci. Veliki džipovi, velike prikolice, djeca, žene, tri brata i obiteljska atmosfera kakvu domaćin ne zaboravlja. Imali su, priča Saša, prikolice duge sedam ili osam metara, a na putu su već imali problema jer su im se oštetile u Zagrebu. Stali su na Vinijinoj livadi, djeca su se razigrala, žene su razgovarale, a trojica braće ubrzo su došla do domaćina.
“I oni meni kažu: znaš ti tko smo mi? Ja kažem: znam, Irci. Oni kažu: ne, ne, mi smo ti najveći pijanci na svijetu i sad ćemo se napiti.”
Saša ih je, kako i dolikuje vinskom domaćinu, odveo u podrum.
“Lijepo sam ih primio u podrum. Nisu oni išli na klasičnu degustaciju, nego su kušali kako Irci kušaju. Prošli smo bačve, probali vina i onda se vratili gore.”
No Ircima vino nije bilo dovoljno.
“Dođemo gore, a oni kažu: mi pijemo i pivo. Imaš Guinness? Rekao sam: nemam, ali imam Karlovačko i Pan. Svaki je uzeo po jednu. Onda kažu: mi pijemo submarine. To je ono kad ubaciš whisky u kriglu pive. Rekao sam: whisky nemam, ali imam šljivu, viljamovku i domaće rakije. Može!”
Večer se nastavila na terasi. Smijeh, priča, domaće vino, pivo i rakija spojili su se u anegdotu koja će, pokazalo se kasnije, promijeniti smjer Vinije.
“Prvi je oko jedan već pao, drugi oko dva, a treći, najmlađi, legao je dolje na pločice. Stavili smo mu jastučiće i rekli: idemo spavati, već je pola četiri. A on nešto mumlja. Pitam ga što je, a on kaže da ne može ići spavati dok ne popije sve iz krigle jer će biti kažnjen. Rekao sam mu: pa što ne kažeš? Pomogli smo mu da to završi i tek onda je mogao spavati”, kroz smijeh se prisjeća Saša.
I tu bi priča možda ostala samo jedna dobra vinska anegdota da Irci nisu cijelu večer fotografirali i snimali. Objavili su svoje iskustvo na kamperskim stranicama i forumima, među ljudima koji putuju Europom i vjeruju preporukama drugih kampera više nego bilo kojem oglasu.
“Oni su sve to snimali i slikali. Objavili su na kamperskim stranicama cijelo iskustvo. I odjednom su kamperi počeli dolaziti. Samo su se počeli pojavljivati. Tako je, u principu, nastao kamp.”
Drugim riječima, kamp Vinia nije nastao zato što ga je netko iscrtao u poslovnom planu. Nastao je zato što su tri umorna irska kampera jedne večeri dobila mjesto na livadi, domaće vino, domaćina koji ih je primio kao prijatelje i priču koju su poželjeli ispričati drugima.
Nizozemci danas jako vole kamp Vinia
Danas su, kaže Saša, najbrojniji gosti kamperi iz Nizozemske.
“U konačnici se ispostavilo da su 90 posto kampera Nizozemci. Kako god okrenemo, s koje god strane dođu, oni su najbrojniji.”
Vinia je s vremenom postala više od mjesta na kojem se jede i pije. Postala je polazište za upoznavanje Bjelovara, Bilogore, Kalnika, Križevaca, Koprivnice, Daruvara, Čazme i drugih mjesta koja se mogu obići u nekoliko dana. Gostima se nude prijedlozi ruta, izleta, OPG-ova, restorana, kulturno-povijesnih točaka i prirodnih lokaliteta.
“Prije dvadesetak godina zamišljeno je tih nekoliko ruta. Gostima koji su kod mene, pogotovo kamperima, to je velika dodana vrijednost. Da nije samo jelo i piće, nego da imaju što raditi četiri ili pet dana”, objašnjava Saša.
Kamperi su posebna publika. Oni imaju vremena, vole istraživati, često putuju biciklima i ne traže samo jednu atrakciju, nego cjelovito iskustvo kraja.
“Oni imaju vremena, imaju novaca, nikad im se ne žuri. Pokretni su, idu biciklima po Bjelovaru i okolici, dalje idu kamperima. Jako pozitivno reagiraju na Bjelovar, na središnji park, na stare gradove, na OPG-ove i sve što im se ponudi.”
A onda su u priču ušli i konji.
I tu je početak, kao i u svemu ostalome u Viniji, obiteljski. Sašina kći Laura od djetinjstva je bila vezana uz konje.
“Moja kći je kao dijete bila samo u konjima. I ostala je s konjima. Prvo je trenirala u klubu u Bjelovaru, a kad su došla dva, tri konja, vidio sam da mi se više isplati kupiti zemlju i napraviti štalu.” – govori nam Saša
Iz dječje ljubavi prema konjima razvila se nova dimenzija Vinije. Laura Šapić Vodogažec ostvarila je zapažene rezultate u enduranceu, odnosno daljinskom jahanju, disciplini koja traži izdržljivost, predanost i posebnu povezanost jahača i konja.
“Stvarno je imala vrhunske rezultate kao juniorka, a i danas su konji dio naše priče. Bave se enduranceom, daljinskim jahanjem, ali i konjičkim turizmom. Kao što imate booking.com za smještaj, tako danas postoje platforme preko kojih možete rezervirati konja i jahanje gotovo bilo gdje u svijetu.”
Tako je Vinia postala neobična kombinacija svega što se u ruralnom turizmu često spominje, ali rijetko ovako prirodno spoji: vino, hrana, smještaj, kamp, konji, obitelj, priroda i lokalne rute.
Najvažnije je da ništa od toga nije nastalo preko noći. Vinia je rasla korak po korak. Prvo vinograd, pa podrum, pa kuhinja, pa sobe, pa kamperi, pa konji. Svaki novi dio nastao je iz stvarne potrebe gostiju i života obitelji Šapić, a ne iz umjetno složenog koncepta.
“Dvadeset godina se bavim time. Krenuli smo iz ničega, radili kako smo znali, slagali rute, povezivali se s turističkom zajednicom grada i županije. Sve je raslo pomalo i tako treba biti. Nem aništa na brzinu”, zaključio je Saša.
U vremenu kada se često govori o održivom i autentičnom turizmu, Vinia je primjer kako takva priča izgleda u praksi. Bez velikih riječi, bez prenemaganja i bez potrebe da se izmišlja tradicija. Ona je jednostavno nastala iz rada, zemlje, obitelji, gostiju i nekoliko dobrih slučajnosti koje je Saša Šapić znao prepoznati.
I možda je upravo u tome njezina najveća snaga.
Fotografije: Stipe Boščić