U emisiji Put pobjednice gostovala je Branka Batinić, jedna od najvećih hrvatskih stolnotenisačica svih vremena. Velika sportašica, reprezentativka, još uvijek aktivna igračica i trenerica ove godine obilježava impresivnih 60 godina aktivnog igranja stolnog tenisa. Prisjetila se svojih sportskih početaka, govorila o svojevrsnim stolnoteniskim Grand Slamovima, neslužbenim svjetskim stolnoteniskim prvenstvima, na kojima je slavila čak pet puta, otkrila kakva je bila suradnja s Dragutinom Šurbekom, ali i tko su bili legendarni Tigar s Trnja i Puma sa Save. I dok su se mnogi sportaši u njezinim godinama odavno oprostili od aktivne karijere, Branka Batinić i dalje traje, pobjeđuje i pomiče granice. Dosad je osvojila dva naslova svjetske veteranske prvakinje i čak osam europskih, a kako sama kaže, još nema namjeru stati.
Prije veteranske karijere ostavila je trag kakav se rijetko viđa i u mnogo većim sportovima. Triput je momčadski osvajala Europsku ligu, bila 22 puta seniorska prvakinja bivše Jugoslavije u različitim kategorijama, 42 puta prvakinja Hrvatske i 16 puta seniorska prvakinja Balkana. A ono što su danas u tenisu Wimbledon, Roland Garros ili Australian Open, stolni tenis je tada imao kroz niz velikih međunarodnih turnira u Jugoslaviji, Njemačkoj, Francuskoj i Skandinaviji. Upravo na tim turnirima, koje opisuje kao neslužbena svjetska prvenstva, Branka Batinić slavila je čak pet puta – dvaput pojedinačno, dvaput u parovima i jednom ekipno.
Branka Batinić početke svoje karijere veže uz Vinkovce, a već s 13 godina sport ju vodi u Zagreb u Zagreb
Počela sam 1966. u Spačvi, kasnije Lokomotivi, a sa 13 godina prešla sam u zagrebački Maraton i praktički već tada igrala Prvu saveznu ligu. Putovala sam vlakovima toliko da su me svi kondukteri znali. Učila sam u vlaku, vikendom igrala utakmice po Hrvatskoj i Jugoslaviji, a u ponedjeljak se vraćala u školu. Meni je to bilo zadovoljstvo, ne odricanje. Znala sam što želim.
U to vrijeme osvajali ste i ono što ste nazvali stolnoteniskim Grand Slamovima?
To su bila velika međunarodna prvenstva Jugoslavije, Njemačke, Francuske i Skandinavije, turniri u rangu neslužbenog svjetskog prvenstva. Nastupali su i Kinezi, što je tada bilo iznimno važno. Ponosna sam što sam ih osvojila pet puta – dva puta pojedinačno, dva puta u parovima i jednom ekipno. To je bilo kao Wimbledon ili Roland Garros u tenisu. – rekla je Branka Batinić.
Zbog tih uspjeha proglašeni ste i najboljom sportašicom Hrvatske i Jugoslavije.
Da, najbolja sportašica Hrvatske bila sam 1975. i 1984., a 1975. i najbolja sportašica Jugoslavije. Posebno sam ponosna što sam s našim velikim vaterpolistom Tomislavom Paškvalinom bila proglašena i najboljim sportašem Zagreba. U ono vrijeme to je stvarno bio kao Oscar.
Jedan od najupečatljivijih dijelova vaše karijere bila je suradnja s Dragutinom Šurbekom. Kako je počela?
Nakon što je Mirjana Resler prestala igrati, Šurbek je ostao bez partnerice za miks. Nije ga bilo lako nagovoriti da igra mješovite parove, jer je bio jako usmjeren na pojedinačne uspjehe i muške parove sa Stipančićem. Na kraju smo zaigrali zajedno i odmah se našli. Bacali smo se oboje na glavu i po podu, bili borbeni i tako su nastali Tigar s Trnja i Puma sa Save.
I rezultat toga bila je svjetska medalja?
Da, osvojili smo treće mjesto na svijetu 1981. u Novom Sadu, a uz to i nekoliko srebrnih i brončanih medalja na europskim prvenstvima. Igrali smo zajedno i 1992., kada je Hrvatska postala neovisna, na prvom Europskom prvenstvu u Stuttgartu. To nam je oboma jako puno značilo. Te godine osvojila sam i tri naslova na prvom prvenstvu Hrvatske – pojedinačno, u paru sa Sanelom Jurinec i u mješovitom paru sa Šurbekom.
Koliko ste od Šurbeka naučili?
Puno. Gledala sam ga kao uzora i učitelja. Kad bih rano ispala na turnirima, znala sam satima sjediti na tribinama i promatrati njega, trenere, način na koji razgovaraju, analiziraju protivnika i reagiraju u meču. Od njega sam naučila koliko su važni mentalna priprema, kondicija i plan u meču. Taj plan A, B, C, pa i D imam i danas.
Ni rat vas nije zaustavio.
Ne. Osam mjeseci bila sam u 109. slavonskoj brigadi i sudjelovala u pomoći Vinkovcima preko tajništva u Zagrebu. Sport mi je i tu puno pomogao, jer vas nauči brzoj prilagodbi. U stolnom tenisu stalno morate reagirati na uvjete, protivnika, vlastito stanje. To predviđanje i sposobnost da se brzo prilagodite meni su puno značili i tada.
Danas ste i dalje aktivni, a veteranska karijera donijela vam je nove vrhunske rezultate.
Istina. U veteranskoj konkurenciji osvojila sam dva naslova svjetske prvakinje i deset naslova europske prvakinje. Još uvijek imam motiv i još uvijek očekujem od sebe rezultat. Sljedeće godine u Rigi, primjerice, branim dva zlata i znam tko sve dolazi u moju kategoriju. Konkurencija je ogromna, ali to me i drži.
Osim igračke karijere, imate i golem međunarodni trenerski put.
Ja se zapravo vidim kroz tri segmenta – kao igračicu, trenericu i veteranku. Radila sam dugo za Međunarodnu stolnotenisku federaciju, vodila kampove i edukacije po cijelom svijetu. Bila sam glavni trener Europe za djecu od 10 do 15 godina i to mi je bilo iznimno važno, jer sam mogla prenijeti znanje i iskustvo na nove generacije.
Posebno je zanimljivo koliko je vaš rad bio širok.
Da, u Njemačkoj sam radila s predškolcima, školskom djecom, para stolnotenisačima, osobama s Parkinsonovom bolešću, autističnom djecom… Ta širina me jako obogatila. Danas još igram i s Mijom i s Anđelom, i drago mi je da sam barem 0,001 posto dio njihovih uspjeha.
Jedan od najneobičnijih dijelova vaše biografije je i rad u zatvoru.
Da, u Njemačkoj sam držala motivacijske treninge i stolni tenis u zatvoru. Oni tamo imaju potpuno normalne klubove koji igraju ligu, samo što ne mogu na gostovanja – svi drugi klubovi dolaze igrati kod njih. To mi je bilo iznimno zanimljivo iskustvo, jer pokazuje koliko sport može biti važan i izvan klasične sportske dvorane.
I kad danas igrate protiv mlađih, nema popusta?
Nikad. To svi znaju. Ako me pobijede, onda trebaju biti ponosni. Ja ću se uvijek boriti i nikada nikome neću pustiti ni poen.
Što vas nakon svega još uvijek drži za stolom?
Jednostavno, živim stolni tenis. Dok god osjećam da mogu dati nešto kao igračica, trenerica i netko tko ima iskustvo, nema razloga stati. – zaključuje Branka Batinić.