Članica hrvatske gimnastičke reprezentacije i specijalistica za preskok, Tijana Korent, više je od tri desetljeća u gimnastici. Tijana Korent u Putu pobjednice otvoreno je govorila o više od tri desetljeća u gimnastici, preskoku, ozljedama, Europskom prvenstvu u Zagrebu, sportskoj obitelji i volontiranju u udruzi koja je spasila više od 500 maca.
Tijana Korent u Putu pobjednice o gimnastici i životu izvan dvorane
Tijana Korent jedna je od najiskusnijih hrvatskih gimnastičarki. Specijalistica za preskok, članica hrvatske reprezentacije i sportašica s jednim od najdužih staževa u hrvatskoj gimnastici, u dvorani je od pete godine. Nedavno je proslavila 37. rođendan, a i dalje nastupa, trenira i priprema se za velika natjecanja.
Tijana Korent: Više od tri desetljeća u hrvatskoj gimnastici
Možemo li vas najaviti kao specijalisticu za preskok s najdužim stažem u hrvatskoj gimnastici?
Može. Počela sam se baviti gimnastikom s pet godina i mogu reći da sam u Hrvatskoj među seniorkama s najdužim stažem od svih koje su prošle kroz hrvatsku gimnastiku.
Kako je uopće počeo vaš gimnastički put?
Prvo sam krenula na ples, ali to mi se nije toliko svidjelo. Mama me zatim odvela u gimnastičku dvoranu. Bila sam mjesec ili dva u rekreativnoj skupini, a onda je moja prva trenerica Tanja Stojljković razgovarala s mojim roditeljima i rekla da vidi potencijal. Tako je krenula moja priča.
Tijana Korent u Putu pobjednice prisjetila se kako je njezin sportski put počeo gotovo slučajno, nakon što ples nije bio ono što je tražila, a gimnastička dvorana brzo je postala njezino prirodno okruženje.
S pet godina nije sve odmah ozbiljan sport. Kada je igra postala trening?
Rekla bih da je bilo zabavno do sedme godine. Nakon toga smo već krenuli s ozbiljnijim i težim elementima. S osam godina prvi put sam nastupila na državnom prvenstvu i sve je relativno rano krenulo. Naravno, i danas mi je zabavno, inače ne bih bila u dvorani. Ali gimnastika je težak sport, traži puno koncentracije i fokusa kako bi se sve izvelo sigurno i na potrebnoj razini.
Govoreći o svojoj najvažnijoj spravi, Tijana Korent u Putu pobjednice objasnila je koliko je preskok zahtjevan i koliko malo prostora ostavlja za pogrešku.
Kako je preskok postao vaša sprava?
Na početku sam radila višeboj, do neke 23. ili 24. godine. Nakon toga sam se počela specijalizirati za parter i preskok. No obje su sprave jako opterećivale noge i zglobove, pa sam se više okrenula preskoku. Trener je također vidio da mi preskok bolje leži. I evo, petnaestak godina kasnije, još sam tu.
Preskok traje nekoliko sekundi, ali priprema je ogromna.
Da, stvarno vas milisekunde dijele od pogreške. Krivi korak, krivi pokret, malo u stranu i možete promašiti dasku ili konja. Sve mora biti, kako se kaže, po špagi. Ja skačem dva skoka, jedan prema naprijed i jedan prema nazad, i svaki od njih uvježbava se gotovo kao cijela sprava. To su sati treninga u dvorani svaki dan, uz teretanu.
Što je važnije, mentalna ili tjelesna snaga?
Treba svega. Fokus je jako bitan jer ako niste sto posto unutra, sve se može okrenuti vrlo brzo. Imala sam ozljede, ali to je jednostavno dio sporta. Oporavila sam se od svega i dalje mogu raditi ono što trebam, na čemu sam jako zahvalna. Ima tu malo genetike, ali najvažnija je dobra fizička priprema.
Tijana Korent: Cijela obitelj je u sportu, a roditelji su nas oduvijek učili upornosti
Dolazite iz poznate sportske obitelji Tkalčec. Koliko je to utjecalo na vas?
Puno. Tata Stevo bio je nogometaš, brat Tibor je u rukometu, suprug Karlo također je u rukometu, a mama Sonja cijeli je život aktivna i rekreativno se bavi raznim sportovima. Ona je i mene i brata cijelo vrijeme vozila na aktivnosti. Roditelji su nas učili upornosti i tome da ne odustanemo kada nam se čini da nema napretka.
Koliko vam znači podrška supruga?
Puno. Vjerujem da je i njemu ponekad teško jer toliko izbivam, ali ima veliko razumijevanje. I sam je sportaš pa zna koliko truda treba uložiti da bi se došlo do vrhunske razine. Imala sam sreću što sam okružena ljudima koji su mi podrška.
Godine 2013. postali ste prva hrvatska seniorka u finalu Europskog prvenstva. Koliko vam je taj rezultat važan?
Iznimno sam ponosna na to. Moje prvo Europsko prvenstvo bilo je 2002. u grčkom Patrasu, još kao juniorki, i tada me cijela atmosfera osvojila. Nakon toga sam sama sebi rekla da bih voljela jednom biti u finalu Europskog prvenstva. Olimpijske igre i svjetska prvenstva bili su ciljevi, ali finale Europskog prvenstva bilo je moja prva velika želja.
Koje vam je natjecanje najdraže?
Ne mogu izdvojiti samo jedno. Europsko prvenstvo na kojem sam ušla u finale sigurno je među dražima. Tu je i Svjetski kup u Ostravi, gdje sam prvi put osvojila zlato na preskoku, kao i prvo svjetsko prvenstvo. Sva ta “prva” natjecanja posebno se urežu.
Ove godine Europsko prvenstvo dolazi u Zagreb. Što očekujete?
Veselim se. Do sada smo imali Svjetski kup u Osijeku, koji je iznimno posjećen i osjećaj nastupa pred domaćom publikom je prekrasan. Vjerujem da će u Zagrebu, u Areni, atmosfera biti još bolja. Domaća publika uvijek daje posebnu energiju.
Osijek često nazivate drugim domom.
Na Svjetskom kupu u Osijeku nastupam od prvog izdanja. Gledala sam kako to natjecanje raste organizacijski i po broju država i gimnastičara. Ove godine bilo je na vrhunskoj razini, s olimpijskim i svjetskim prvacima. Na to možemo biti ponosni.
Imali ste i ozbiljne ozljede. Kako ste ih prebrodili?
Najteža mi je bila slomljena noga, odnosno zglob desne noge. Morala sam na operaciju, imala pločice i vijke, zatim vađenje i rehabilitaciju. Dogodilo se na zadnjem natjecanju u sezoni, u finalu, na zadnjem skoku. Nisam pala, doskočila sam i čulo se “krc”. Znala sam da nešto nije u redu jer više nisam mogla stati na nogu.
Što je najvažnije u povratku nakon ozljede?
Ne brzati. Mi se često vratimo u dvoranu i s gipsom ili longetom pa radimo ono što možemo, ali važno je pustiti tijelu da se oporavi. Treneri su tada jako važni jer vas podsjete da nije sve gotovo, nego je to prepreka koju treba proći.
Danas radite s trenericom Stellom Petran.
Stella je moja dugogodišnja prijateljica i bivša kolegica iz dvorane. Dobro me poznaje i zna kako funkcioniram. Treninzi su prilagođeni meni i mojim godinama. S vremenom morate naučiti dozirati treninge i slušati svoje tijelo. Tako se izbjegavaju ozljede.
Smetaju li vam pitanja o godinama?
Ne više. Svjesna sam svojih godina i mogućnosti. Znam da ne mogu trenirati kao s 20 godina i drugi dan biti potpuno svježa. Ali godine donose iskustvo. Znate što vam treba, kako vam treba, kako izgledaju natjecanja, naučite slušati sebe i smiriti adrenalin.
Druga velika ljubav: volontiranje i spašavanje maca
Osim gimnastike, važan dio vašeg života je i volontiranje u udruzi za pomoć macama.
Da. Udruga Sklonište dobrote osnovana je 2013. godine, a ja sam postala članica 2014., iz ljubavi prema životinjama i želje da pomognem napuštenim i bolesnim macama. Udruga je neprofitna, strogo volonterska i djeluje na području Međimurske županije. Nas četiri smo najaktivnije i “držimo” udrugu, ali imamo još mnogo volontera i volonterki koji pomažu. Do sada smo spasili više od 500 maca.
Vi se najviše brinete za one najmanje?
Da, najviše se brinem za one najmanje, koji su odbačeni i prerano uzeti mamama macama. Tada ih othranjujem na bočicu, u početku se budim svaka dva sata, a kako odrastaju, razmaci između hranjenja postaju veći. Tako je sve dok ne stasaju u samostalne mačiće, koje onda s dva i pol mjeseca starosti udomljavamo.
Planirate li ostati u gimnastici i nakon karijere?
Da, svakako. Već imam položen ispit za međunarodnu sutkinju i definitivno planiram ostati u gimnastici barem u tom pogledu. Pomažem i u klubu. Gimnastika s vremenom postane način života i ostane to do kraja.
Fotografije: Marko Banić – Reroot agency, udruga Sklonište dobrote, privatna arhiva