Nika Crevatini: “Ono što sam ja prošla, danas ne želim prenositi na djecu”
Bivša hrvatska ritmička gimnastičarka, danas izbornica seniorske reprezentacije, glavna trenerica i osnivačica Gimnastičkog kluba Aura, Nika Crevatini, u emisiji Put pobjednice govorila je o odlasku iz Pule u Zagreb, teškim pripremama u Sibiru, stvaranju kluba iz gotovo nemogućih uvjeta i snu da Hrvatska jednog dana izbori olimpijski nastup u ritmičkoj gimnastici.
Nika Crevatini imala je sedam godina kada je prvi put ušla u dvoranu ritmičke gimnastike. Danas je jedna od ključnih osoba hrvatske ritmike: glavna trenerica Gimnastičkog kluba Aura, trenerica najvišeg A-programa, izbornica seniorske reprezentacije i predsjednica Tehničkog odbora ritmičke gimnastike.
U dvorani provodi i po 12 ili 13 sati dnevno. Ipak, kaže, u tome uživa.
“Puno je tu odgovornosti i rada, ali uživam u svakom koraku. Nakon dvorane čekaju papirologija i ostale obveze, no to je način života koji sam izabrala.”
Vaš gimnastički put počeo je u Puli. Kako je sve krenulo?
Imala sam najbolju prijateljicu koja je trenirala ritmičku gimnastiku i htjela sam ići s njom. Kada sam prvi put ušla u dvoranu, sjećam se kao da je bilo jučer. Odmah sam rekla: to je to, ja to želim. Brzo su me stavili u naprednu grupu, a već nakon mjesec dana otišla sam na državno prvenstvo i bila peta. Tada sam roditeljima rekla da je to moj životni put, da ću biti svjetska prvakinja i trenerica ritmičke gimnastike.
Nika Crevatini: Vrlo rano sam zbog sporta otišla iz Pule u Zagreb
Nakon nekoliko godina u pulskom klubu Gazela zaljubila sam se u rad trenerice Svitlane Sergijenko. Kada sam s 11 godina ušla u mini reprezentaciju, rekla sam roditeljima da se želim preseliti u Zagreb i trenirati s njom. Tata mi je predložio probu: šest mjeseci svaki petak nakon škole avionom u Zagreb, treninzi petkom, subotom i nedjeljom, pa povratak u Pulu. Izdržala sam taj tempo i nakon šest mjeseci smo se preselili.
Nakon toga je došao i Sibir.
Ostala sam bez stalnog trenera i počela surađivati s ruskim trenericama koje sam upoznala na pripremama ruske reprezentacije u Poreču. Tako sam otišla u Sibir. Bilo mi je jako teško jer nisam imala konstantu.
Tako sam započela novu stepenicu u svojoj sportskoj karijeri i preselila se u Sibir, u Krasnojarsk.
Bilo mi je izrazito teško u tom trenutku jer nisam imala konstantnog trenera. Nisam imala cijelo vrijeme trenericu uz sebe koja me savjetuje, nego sam radila s privatnim trenerima. Kada bih došla u Rusiju na tri, četiri, pet ili šest mjeseci, bila sam pod budnim okom trenerice i sve je bilo u redu. Kada bih se vratila u Zagreb, trenirala sam sama i tu nisam imala takvu konstantu.
Kada sam došla u Sibir, rekli su mi da moram smršavjeti, pa sam oko dva mjeseca dnevno jela jednu jabuku i pila jedan čaj. Trenirala sam po cijele dane. Morala sam spustiti negdje oko deset kilograma u mjesec i pol, odnosno mislim da je bilo mjesec i dvadeset dana. Imala sam 60 kilograma u tom trenutku, a trebala sam biti ispod 50.
Ono što želim naglasiti jest da se ta priča često zna protumačiti krivo kada je danas slušaju djeca, mladi i njihovi roditelji. Poanta cijele priče nije ta rigorozna strana, nego činjenica da sam u tom trenutku bila spremna napraviti sve za uspjeh. Vjerovala sam svom timu i svojim trenericama. Ako je nešto bilo rečeno, ja sam to poslušala kako bih uspjela.
U tom trenutku radilo se o državnom prvenstvu koje je bilo kvalifikacijsko za Europsko prvenstvo i morala sam imati ta stroga pravila od trenerica kako bih to uspjela. I na kraju sam stvarno uspjela. Poanta cijele priče je predanost, ljubav i vjera da ćeš uspjeti, kao i vjera da trenerica želi najbolje za tebe kako bi uspio u cilju koji si sam sebi zadao.
U Krasnojarsku je tada bilo minus 48. Sama sam autobusom putovala četrdesetak minuta do dvorane. Trening je počinjao oko devet ujutro, a kući sam se vraćala oko devet navečer. Cijeli dan si u dvorani, cijeli dan treniraš i cijeli dan si predan. Bilo je trenutaka slabosti, ali ideš dalje i pregrmiš.
Je li upravo to iskustvo oblikovalo trenericu kakva ste danas?
Da, ali ne samo Sibir. Oblikovalo me sve: Pula, Zagreb, treninzi od sedam ili osam sati, činjenica da sam bila odlična učenica i da sam sve pokušavala uskladiti. Kada sam završila sportsku karijeru, obećala sam si da ću otvoriti klub i raditi sve ono što ja nisam imala. Sve što sam smatrala nepotrebnim, izbacila sam.
Danas u Auri želim da djeca imaju podršku, ljubav i pedagoški pristup. Od njih tražim volju, motivaciju, trud i povjerenje u trenera. Učim ih da imaju veliki cilj, ali da svaki dan ostvaruju male korake prema njemu.
Kako je nastala Aura?
Prvu malu grupu otvorila sam u Svetoj Nedelji. Imala sam tek nekoliko djevojčica, a trenirali smo u prostoriji starog staračkog doma, u uvjetima koji su bili daleko od idealnih.
Sjećam se da sam roditeljima rekla da tako ne mogu uspjeti. Govorila sam: “Kako ću ja ovako? U nekoj maloj dnevnoj sobi, na prljavoj klupici? Moj životni san nije bio da budem u Svetoj Nedelji, ja trebam biti u Zagrebu.” Bila sam na rubu toga da odustanem.
Tada mi je mama rekla: “Molim te, Nika, izdrži još malo. Idemo na jedno državno prvenstvo. Pojavi se tamo i ako ti se ne svidi, zatvori klub.” I pristala sam. Rekla sam: “Dobro, pripremit ću djecu, ali ako ne napravimo rezultat, zatvaramo klub.”
Pripremala sam ih u toj maloj prostoriji gotovo godinu dana i otišli smo na državno prvenstvo. Moja ritmičarka bila je prva, druga djevojčica koja je došla iz jednog kluba bila je druga, a grupna vježba bila je prva. Tada sam rekla: “Dobro, ostat ću još malo. Vidim da mi ide.”
I tako, dan po dan, iz te male grupe i gotovo nemogućih uvjeta, nastala je Aura. Danas, šesnaest godina poslije, klub broji više od 400 ritmičarki, imamo 17 trenerica i demonstratorice. Imamo sustav, dobru selekciju, upravu kluba, roditelje koji su uz mene od samog početka i tim ljudi bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Ja se danas najviše bavim najvišim programom, reprezentacijom i djevojkama koje imaju potencijal ući u reprezentaciju, ali Aura je puno više od mene. Moji roditelji prisutni su od nula do 24, imam mentorice koje me savjetuju i tim koji stvarno savršeno funkcionira. Ne znam čime sam to zaslužila, ali mislim da svaki lonac nađe svoj poklopac. Tako su se i uz mene okupili ljudi koji mi jako puno pomažu. Bez njih danas ne bih bila ovdje.
Aura Cup ove godine slavi deseto izdanje
Na to sam izrazito ponosna. Turniri ritmičke gimnastike donedavno su trajali jedan ili dva dana, najviše tri. Mi ove godine imamo četiri dana natjecateljskog programa, uz dolaske, treninge i sve ostalo. Prošle godine imali smo više od 25 država. Imamo FIG turnir i non-FIG turnir u sklopu FIG turnira.
Posebna priča su princeza i kraljica Aura Cupa, veliki fond nagrada i nagrade za trenere. To mi je jako važno jer iza svake dobre ritmičarke stoji ogroman rad trenera. Smatram da se treneri premalo cijene i zato želimo odati priznanje i njima.
Što je novo ove godine?
Ritmička gimnastika ima individualni i grupni dio. U Hrvatskoj je jako teško okupiti grupu jer sport nije toliko razvikan. Ove godine na Aura Cupu, u najvišem FIG programu, imat ćemo i individualke i grupne vježbe. To je jako zanimljivo mnogim državama i veseli me što će hrvatska publika u listopadu vidjeti i grupne vježbe ritmičke gimnastike.
Nakon svega, jedete li danas zelene jabuke?
Ne. Taj okus odmah osjetim. Zelenu kiselu jabuku i čaj od kamilice ne jedem i ne pijem. Ako je jabuka narezana u salati, mogu, ali ovako ne. Nedavno smo se vraćali avionom s reprezentativkama i jedna gimnastičarka mi je ponudila zelenu jabuku. Samo sam rekla: molim te, ne. Svi smo se nasmijali.
Ne gledam na to kao na traumu. Iz svake situacije pokušavam izvući najbolje. Izgurala sam, preživjela i ostvarila svoje rezultate.
Koji je vaš najveći san za hrvatsku ritmičku gimnastiku?
Imam ih više, ali glavni je plasman na Olimpijske igre. Ako se kvalificiramo na olimpijadu, to bi bio rezultat koji bi me ispunio i za koji bih rekla: sada sam pobjednica.
Znanje imamo, iskustvo imamo, volju i motivaciju imamo. Gimnastičarku imam. Potreban je taj prvi trenutak za hrvatsku reprezentaciju, da nam se dogodi, da se pokažemo svima vani i da dokažemo da možemo. Mislim da će se dogoditi. Pitanje je samo vremena. Nekada sam čekala, a sada živim cijeli taj proces, zaključuje Nika Crevatini.
Fotografije: Jelena Gruičić