U emisiji Put pobjednice gostovala je Sadea Bećirović, europska prvakinja u karateu i šesterostruka uzastopna prvakinja Hrvatske u kategoriji do 68 kilograma, koja je na nedavno održanom Europskom prvenstvu u Frankfurtu ispisala jednu od najljepših priča hrvatskog karatea. I to ne bilo kako. Na putu do naslova pobijedila je velika imena svjetskog karatea, a u finalu i aktualnu svjetsku prvakinju.Otkrila je kako danas doživljava ovaj uspjeh i kako se nosila s činjenicom da za naslov mora pobijediti najbolju na svijetu. Tko joj je najveća podrška, kako usklađuje sportske i obaveze na fakultetu, namjerava li nakon natjecateljske karijere ostati u karateu, ali i tko je ljubav koju je upoznala na karateu.
U polufinalu Europskog prvenstva gubila je 6:0, ali ni tada nije pomislila da je gotovo. Tri sekunde prije kraja izborila je finale, a potom pobijedila aktualnu svjetsku prvakinju i osvojila prvo pojedinačno europsko zlato. Iza najvećeg uspjeha karijere Sadee Bećirović kriju se godine odricanja, dva treninga dnevno, nepravde zbog kojih je razmišljala o prekidu sportske karijere te obitelj koja je vjerovala u nju i kada je bilo najteže.
Prije samo godinu dana Sadea Bećirović vratila se s Europskog prvenstva bez medalje. Na dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci osvajači odličja stajali su u jednom redu, a ona u drugom. Bila je sretna zbog reprezentativnih kolega, među kojima je bio i njezin dečko Dino Šimunec, ali istodobno potpuno slomljena jer je svoju borbu za broncu izgubila preglasavanjem sudaca.
Taj prizor nije zaboravila.
Godinu poslije u Frankfurtu je oko vrata stavila zlato. I to nakon turnira na kojem je pobijedila bivšu trostruku svjetsku prvakinju Irynu Zaretsku, preokrenula gotovo izgubljeno polufinale i u završnoj borbi svladala aktualnu svjetsku prvakinju Thalyju Sombe.
Prva pojedinačna medalja sa seniorskih europskih prvenstava odmah je postala zlatna.
Sadea ipak kaže da još nije potpuno svjesna onoga što je napravila. Kada govori o finalu, polufinalu i trenucima koji su joj promijenili karijeru, emocije su još uvijek svježe. No iza njih stoji i čvrsto uvjerenje koje je u Frankfurtu ponavljala samoj sebi: sada je moj red.
„Konačno je stigla dugo očekivana medalja, prva pa zlatna“
Vaša prva pojedinačna seniorska europska medalja odmah je postala zlatna. Jeste li uopće svjesni veličine rezultata?
Iskreno, još nisam potpuno svjesna što sam napravila. Dojmovi se još nisu slegli, ali pokušavam maksimalno uživati u svakom trenutku. Dugo sam čekala tu pojedinačnu medalju i na kraju je stiglo zlato. Prva pa zlatna.
Kada ste vidjeli ždrijeb i shvatili da vas čekaju najveća imena svjetskog karatea, što ste pomislili?
Kada želite osvojiti zlato, nekoga jako dobrog morate pobijediti. U mojem dijelu ždrijeba bila je Iryna Zaretska, trostruka svjetska prvakinja. Radile smo četvrtfinale i tada sam si rekla da više nemam što izgubiti. Željela sam svoju prvu pojedinačnu medalju.
Pobijedila sam je 4:2, a u finalu me čekala aktualna svjetska prvakinja. Od nje sam izgubila na posljednjem Svjetskom prvenstvu, na kojem je osvojila naslov. Zato sam si rekla: sada uzimam zlato i vraćam joj za taj poraz.
Ušla sam rasterećeno, dala sve od sebe i uživala. Nisam razmišljala o tome tko stoji preko puta mene. Rekla sam si: „Ja sam danas bolja od tebe i pobijedit ću te.“ Tako je i bilo.
Od 0:6 do finala u posljednje tri sekunde. Kako je Sadea Bećirović postala europska prvakinja
Finale je donijelo zlato, ali možda se ključan trenutak dogodio u polufinalu, kada ste gubili 6:0. Kako ste uspjeli ostati mirni?
Gubila sam 6:0, a kod 8:0 borba automatski završava. Pogledala sam vrijeme i ostala je još minuta i pol. Meni je to bilo mnogo vremena jer sam znala da sam već uspijevala okrenuti borbu u samo nekoliko sekundi.
Počela sam osvajati bod po bod: 6:1, 6:2, 6:3, 6:4 pa 6:5. Ostale su još tri sekunde. Protivnica je već imala četiri kazne, a peta je značila diskvalifikaciju.
Nisam imala što izgubiti. Morala sam krenuti na nju. Ili ću osvojiti bod ili će ona izaći iz borilišta. Krenula sam, ona je izašla i dobila petu kaznu.
Kada je glavna sutkinja pozvala ostale suce, nisam ni shvaćala što se događa. Dodijelili su joj kaznu i odjednom sam bila u finalu. Samo sam gledala izbornicu i pitala se: „Je li ovo moguće?“
Nisam zamišljala da ću tako ući u finale. Htjela sam pobijediti uvjerljivo i odmah slaviti. Ovako sam ostala u potpunom šoku. Ponekad vam u sportu nedostaje upravo ta mala doza sreće. Ja kažem da je to bio Bog koji mi je poručio: „Zaslužila si. Sada je tvoj red.“
Sadea Bećirović: Karate je više mentalan nego fizički sport
Koliko je teško ostati mentalno stabilan kada preko puta vas stoji svjetska prvakinja?
Karate nije samo fizički sport. Rekla bih da je čak više mentalan. Na Europskom prvenstvu nastupala sam pet dana zaredom i svaki sam se dan mentalno trošila. Stalno morate ostati fokusirani jer na kraju dolazi ono najvažnije.
Ne smije vas ništa izbaciti iz takta. Kada sam stala na crtu za finale, bila sam potpuno rasterećena. Nisam pridavala važnost tome što je preko puta mene svjetska prvakinja. Došla sam pobijediti.
Ljudi vide medalju i misle da je sve izgledalo jednostavno. Ne vide put do nje. Taj je put bio posut trnjem i kamenjem. Bilo je krvi, znoja, razočaranja i nepravdi. Ali sve se na kraju isplatilo.
Od „krivog reda“ do europskog zlata
Rekli ste da vam je jedno od najtežih iskustava bilo prošlo Europsko prvenstvo, iako ste završili na visokom petom mjestu. Zašto vas je taj poraz toliko pogodio?
Izgubila sam borbu za broncu od prve natjecateljice svjetske ljestvice, i to preglasavanjem sudaca. Ostala sam jedan korak od medalje. To peto mjesto, ta „drvena medalja“, jedno je od najtežih iskustava u sportu.
Kada smo se vratili, organiziran je doček u zračnoj luci. Osvajači medalja stajali su u jednom redu, a mi ostali u drugom. Bila sam presretna zbog njih, pogotovo zbog Dine, ali istodobno toliko tužna jer nisam mogla stajati uz njih sa svojom medaljom.
Imala sam oči pune suza. Godinu poslije držala sam europsko zlato u rukama i razmišljala o tome koliko se toga može promijeniti u samo godinu dana.
Tada sam bila u „krivom redu“, ali možda mi je upravo taj osjećaj dao dodatnu snagu. Kada sada pomislim na to, još se naježim.
Sestre su plakale i prije početka finala
Tko je prvi uz vas u trenucima pobjede, ali i nakon najtežih poraza?
Obitelj. Bez njih ne samo da mislim nego znam da ne bih došla do ovoga. Bilo je mnogo trenutaka u kojima sam doživjela nepravdu, pa i namještanja izbornih postupaka. Da nije bilo obitelji koja je razgovarala sa mnom i stalno me gurala naprijed, vjerojatno bih odustala od sportske karijere.
Ne bih napustila karate, ali bih se prestala ozbiljno natjecati jer bih se pitala zašto mi sve to treba. Kada uz sebe imate takve ljude, mnogo je lakše nastaviti.
Kako su proživjeli finale u Frankfurtu?
Moje sestre Lea i Mirela nisu ga gotovo mogle gledati. Lea je trenirala karate, ali moje borbe doživljava jako stresno. Plakala je na tribini prije nego što sam uopće ušla u finale. Plakala je i Mirela, a ljudi oko njih gledali su što se događa.
Mama je također vrlo emotivna. Kada je finale završilo, otišla sam ih zagrliti. Svi su plakali, a ja sam bila toliko prazna da sam ih gledala i pitala se zašto svi plaču.
Otac je moj najveći kritičar, ali uvijek u pozitivnom smislu. Dok sam bila mlađa, išao je na gotovo svaki turnir. Danas kaže da ga stres previše „udara u želudac“, pa me češće prati preko interneta.
Kada sam izborila finale, nazvala sam našu obiteljsku grupu videopozivom. Svi su se javili sa svojih mobitela i svi su plakali. Tada sam se i ja rasplakala. Njih prve zovem i nakon pobjede i nakon poraza.
Petogodišnja djevojčica koja je uz tatami radila sklekove
Kako je uopće počela vaša priča s karateom?
Moja starija sestra Lea trenirala je karate, a ja sam kao mala stalno išla s njom na treninge. Tada nije bilo vrtićke grupe, pa sam sa strane gledala i radila sklekove.
Moj prvi trener Nediljko Piplica iz Karate kluba Susedgrad vidio je koliko želim trenirati. Rekao je da će me uključiti u grupu budem li dobra. Za mene je to bila najbolja moguća vijest. Sve što je radila moja sestra željela sam raditi i ja.
Počela sam trenirati s pet godina i tada sam se zaljubila u karate. Ta ljubav traje i danas.
„Trening se nije propuštao zbog učenja“
Kako ste tijekom školovanja usklađivali treninge, putovanja i ispite?
Sve mi mora biti dobro organizirano. Nisam bila osoba koja voli satima sjediti i učiti, ali mnogo pamtim. Zato sam u školi bila potpuno usredotočena, slušala sam i pokušavala što više zapamtiti kako bih kod kuće imala manje posla.
Nikada nisam propustila trening zato što moram učiti. Prije treninga bih učila, poslije treninga nastavila, ali trening se nije propuštao. Toliko sam voljela trenirati da sam sve ostalo organizirala oko toga.
Mislim da ni za dijete nije dobro cijeli dan sjediti uz knjigu. Tjelesna aktivnost pomaže koncentraciji. Često je bolje otići na trening, razbistriti glavu i zatim nastaviti učiti.
Uz vrhunski sport završavate i studij ekonomije?
Završila sam prve tri godine i sada sam na diplomskom studiju. Dok se aktivno natječem, teško bih mogla raditi klasičan posao jer me zbog natjecanja i priprema često nema.
Kada završim sportsku karijeru, vidjet ću u kojem će me smjeru život odvesti. Ekonomija uvijek može biti korisna, pa i u sportu, klubu ili savezu.
Dva treninga dnevno i kronični nedostatak sna
Kako izgleda svakodnevica europske prvakinje?
Treniram dva puta dnevno, a prije Europskog prvenstva trenirali smo i vikendima. Uz fizičke i tehničke treninge radila sam i na mentalnoj pripremi.
Ne možete godinu dana trenirati i očekivati da ćete samo doći na Europsko prvenstvo po medalju. Na isti sam način radila i godinu ranije, pa sam ostala bez odličja. Nastavila sam raditi i ovoga je puta došlo zlato.
Najviše mi nedostaje sna. Ujutro treniram, zatim idem na fakultet, a navečer ponovno imam trening. Dok iz Samobora dođem kući u Podsused, često nisam u krevetu prije pola jedan, a ujutro me ponovno čeka trening.
Kada imam slobodno vrijeme, najviše volim leći sa svoja dva psa i biti u tišini. Ne moram čak ni zaspati. Dovoljno mi je samo mirno ležati.
Ljubav koja je počela na tatamiju
Karate vam nije donio samo medalje nego i ljubav. Koliko vam znači podrška Dine Šimunca?
Dino je prije svega moj najbolji prijatelj. Zajedno smo gotovo sedam godina, treniramo zajedno i on jako dobro razumije sve što prolazim jer je i sam osvajač europskih medalja.
Bio je uz mene kada mi je bilo najteže. Kod njega sam plakala i on me ponovno podizao. Teško bih mogla biti s nekim tko nije iz karatea jer ne znam kada bih ga uopće viđala i kako bi razumio ovakav način života.
Mi smo najprije prijatelji, a onda sve ostalo.
Kako djeca u klubu reagiraju kada u dvoranu uđete sa zlatnom medaljom?
Gledaju me kao da su vidjela Boga. Govore mi: „Trenerice, vi ste faca.“ To mi je jako simpatično.
Neke od njih već treniram, ali ne želim ih učiti samo karateu. Najmanji je problem doći u dvoranu i odraditi trening. Puno je važnije razgovarati s djecom i učiti ih osnovnim životnim vrijednostima.
Želim im prenijeti ono što sam dobila od svojih roditelja, trenera i sporta. Prije svega želim da postanu dobri ljudi.
Zabrinjava li vas što se današnja djeca sve manje kreću?
Nažalost, situacija se dosta promijenila. Djeca su često pretrpana različitim aktivnostima, a sport prvi ispada iz rasporeda. Škola mora biti važna, ali sport je nužan za zdrav razvoj djeteta.
Sve je više djece koja nemaju osnovnu koordinaciju, ne znaju pravilno skočiti ili izvesti jednostavne pokrete. Tjelesni odgoj često se izbjegava, traže se ispričnice i izgovori.
To više nije bezazleno. To je alarm da se nešto mora promijeniti.
Europsko zlato nije kraj puta
Vidite li se nakon natjecateljske karijere i dalje u karateu?
Definitivno. Završila sam trenersku školu, volim djecu i želim svoje znanje prenijeti novim generacijama. Vidim se kao trenerica u svojem klubu u Samoboru.
Ali još nisam završila svoju natjecateljsku priču. Ovo zlato nije kraj, nego potvrda da se sav trud isplatio i motivacija za ono što dolazi.
Čovjek katkad godinama radi, gubi i pita se hoće li ikada doći njegov trenutak. Meni je u Frankfurtu konačno došao.
Sada znam da sam bila u pravu kada sam si rekla: „Ovo je moje vrijeme.“
Fotografije: Hrvatski karate savez