Nathalie Nujster svjetska je i europska prvakinja u plesu, sportašica čija je priča od samog početka bila snažno povezana s pokretom, ritmom i obitelji. Podijelila ju je s nama u emisiji Put pobjednice.
Plesom se zarazila još kao djevojčica, trenirajući u bakinom klubu Pinokio, a paralelno je trenirala i ritmičku gimnastiku. Ništa od toga nije bilo slučajno, jer su joj majka i teta, Sabina i Larisa Lipovac, bile prvakinje Hrvatske u ritmičkoj gimnastici, dok je Larisa Lipovac danas jedna od najistaknutijih plesačica i koreografkinja u regiji.
Uz takvu obiteljsku pozadinu, baku i djeda, vrsnog nogometaša i suca, te dva brata koji su također u sportu, Nathalie Nuister teško da je mogla daleko od sporta, pozornice i treninga. Ljubav prema plesu, radna disciplina i godine odricanja donijeli su joj uspjehe o kakvima mnoge sportašice mogu samo sanjati.
Nathalie Nujster: Prije izlaska na scenu isključim cijeli svijet. Postojimo samo ja i ples
Nathalie Nujster iz Novog Sada vratila se s četiri europske medalje. U jazz dance solo seniorima osvojila je zlato, u modern contemporary solo seniorima broncu, dok je u modern duo i jazz duo kategorijama stigla do dva srebra. Iza tih rezultata stoji priča o djevojci koja je odrasla u obitelji u kojoj su ritmička gimnastika, ples i sport svakodnevica, ali i o sportašici koja uz treninge, ozljede i putovanja gradi i svoj drugi put, kroz studij fizioterapije.
“Da, bilo je stvarno posebno. U jazz dance solo seniorima osvojila sam zlatnu medalju, u modern contemporary solo seniorima broncu, u modern duo seniorima s Doroteom Domović srebro, a u jazz duo kategoriji s Paolom Les također srebro. Kada se sve zbroji, to su četiri medalje s Europskog prvenstva i stvarno mogu biti ponosna.” – objašnjava Nathalie Nujster.
Što je za vas veći izazov – solo ili duo?
Teško mi je to odabrati jer volim oboje, ali ako baš moram, možda bih ipak rekla solo. U solu si sam sa sobom. Ako ti nije dan, ako ti je teško, moraš to sama riješiti na sceni. Moraš izvući iz sebe ono najbolje bez obzira na sve.
U duu je drugačije. Tamo moraš disati s partnericom kao jedno. Nije dovoljno da je samo tebi dobar dan. Morate se razumjeti, pratiti, osjetiti jedna drugu. Ako je njoj teško, ako je meni teško, kroz komunikaciju i dugogodišnji rad morate naći način da sve funkcionira. I to je poseban izazov.
Dolazite iz velike sportske i plesne obitelji. Koliko je bilo uopće moguće izbjeći ples?
Mislim da nije bilo lako izbjeći ga. Mama Sabina i teta Larisa Lipovac bile su prvakinje Hrvatske u ritmičkoj gimnastici. Teta je kasnije prešla u ples i puno napravila za hrvatsku plesnu scenu. Danas je jedna od najistaknutijih plesačica u Hrvatskoj. Baka je osnovala plesni klub i upravo sam u njezinoj dvorani napravila prve plesne korake.
Zapravo sam krenula paralelno s plesom i ritmičkom gimnastikom. Godine 2011. upisala sam ritmičku gimnastiku i time se bavila pet, šest godina, a onda sam se ponovno vratila plesu.
Kada se obitelj okupi, je li ples glavna tema?
Kada sam s mamom, bakom i tetom, uglavnom je ples tema. Tada se uvijek priča o treningu, koreografijama, natjecanjima. Ali kada je cijela obitelj zajedno, tata, braća, mama i svi ostali, onda to ipak pokušavamo malo izbaciti. Ne zato što ne volimo ples, nego da obiteljski dio ostane obiteljski.
Tko vam je bio najveći uzor?
Definitivno mama. Uvijek mi je bila najveća podrška, i kao trener i kao roditelj. Uvijek je bila tu. Naravno, i teta Larisa mi je veliki uzor, zbog svega što je napravila u ritmičkoj gimnastici i u plesnom svijetu, ali mama je ipak osoba koja me najviše obilježila.
Kako izgleda kada mama, baka i vi radite zajedno? Ima li tu kritike?
Ima svega. To je uvijek bio trokut jakih karaktera. Mama, baka i ja znale smo se stalno podbadati i raspravljati. Bilo je i svađa, naravno. Ali kada je trebalo nešto napraviti, tada smo stisnule i napravile. To je valjda dio našeg načina rada.
Koliko je ples zapravo fizički i psihički težak?
Jako je zahtjevan. Prije Europskog prvenstva trenirali smo i po dva do tri puta dnevno. Dvorana mi nije blizu, pa kada se zbroje put, trening, priprema i sve ostalo, znalo je to biti i deset sati dnevno vezanih uz ples.
Fizički je teško, posebno kada imate ozljede koje se ponovno javljaju pod velikim opterećenjem. Ali psihički je jednako teško. Manjak sna, lošija prehrana jer ne jedeš doma nego u dvorani, pritisak velikog natjecanja, sve se to nakupi. Ali moraš izgurati.
.
Uz sve to studirate fizioterapiju. Zašto baš taj smjer?
Studiram fizioterapiju na Zdravstvenom veleučilištu i to me jako zanima, posebno zbog svega što sam sama prošla kroz ozljede. Anatomija, biomehanika tijela, razumijevanje pokreta, sve je to povezano s plesom. Želim bolje razumjeti svoje tijelo, ali i jednog dana možda pomagati drugima, kaže Nathalie Nujster.
Što vam je sport dao u organizacijskom smislu?
Bez organizacije ne bih ništa stigla. Cijeli život sam naučena na disciplinu. Kada sam na fakultetu, onda sam na fakultetu. Kada sam u dvorani, onda sam u dvorani. Kada trebam učiti, onda učim. Nema puno skretanja s puta. To su me naučili sport, obitelj i cijeli način života u kojem sam odrasla.
Kada su došli prvi veliki rezultati?
Prvi veliki rezultati koje posebno pamtim bili su 2023. godine, na prvom velikom WADF natjecanju u Švedskoj. Otišli smo bez velikih očekivanja, to je za nas bio novi teritorij, a vratili smo se s puno medalja. Nakon toga su se rezultati nastavili nizati – drugo Europsko, pa Svjetsko prvenstvo i tako dalje.
Koje vam je natjecanje ostalo u najljepšem sjećanju?
Europsko prvenstvo u Poljskoj prošle godine. Tamo smo osvojili najveći broj medalja do tada i meni je osobno to natjecanje bilo jako važno. To je bio zadnji put da smo plesali kao cijela ekipa, jer su neki kasnije polako počeli odlaziti. Zato mi je to ostalo posebno u sjećanju.
Završili ste i školu suvremenog plesa. Što vam je ona donijela?
Donijela mi je potpuno drugačiji pogled na ples. Bolje sam razumjela teoriju, pokret, tijelo i sve ono što stoji iza izvedbe. Pomogla mi je da ples ne gledam samo kroz koreografiju, nego puno dublje.
Što je najteže prije izlaska na scenu?
Meni je najteža mentalna priprema. Prije sam često razmišljala o tome što sve može poći po zlu. To je bio moj prvi impuls prije nastupa. Ove godine sam se dosta promijenila i pokušavam razmišljati drugačije, da će sve biti dobro, da će proći glatko, da sam spremna.
Trema postoji, ali više nije tako jaka kao prije. Naučiš se nositi s njom.
Dogodi li se ikada blokada?
Dogodi se. Posebno kad si mlađi i kada te stres preuzme. Znalo se dogoditi da prije izlaska na scenu jednostavno zaboravimo koreografiju. Meni se kao mlađoj dogodilo i da sam na sceni zaboravila dio koreografije. Ali tada nema stajanja. Nastaviš, improviziraš i ideš dalje.
Imate li ritual prije nastupa?
Uvijek slušam glazbu. Barem sat vremena prije nastupa pa sve do dva broja prije izlaska. Moj ritual je da se isključim od svih vanjskih utjecaja. Fokusiram se samo na sebe. Stanem u plank, stisnem tijelo i pokušam izbaciti sve oko sebe. U tom trenutku ne postoji nitko drugi. Samo ja i ono što trebam otplesati.
Mogu jako. Bilo je trenutaka kada sam se pitala ima li sve to smisla, pogotovo kada se ozljede zaredaju. To je psihički šamar. Ali ljubav prema plesu je uvijek bila jača. Uz podršku trenera i mame uspjela sam se dizati i nastaviti dalje.
Odnedavno ste i kategorizirana vrhunska sportašica prve kategorije. Koliko vam to znači?
Znači mi financijski, naravno, ali još više mi znači zato što se ples u Hrvatskoj prepoznaje kao vrhunski sport. Drago mi je ako sam time ispisala jednu malu stranicu u sportskom plesu i ako će to pomoći mlađim generacijama da i one budu prepoznate.
Na što ste najponosniji?
Možda najviše na zadnje tri godine. U tom razdoblju sam uspjela izgurati gimnaziju, plesnu školu, treninge, natjecanja i rezultate. Sada sam na fakultetu, treniram djecu, radim svoje koreografije i pokušavam sve održati na visokoj razini. Kada pogledam unatrag, stvarno mogu biti ponosna na sebe.
Kakvi su planovi za budućnost?
Prvo se želim fokusirati na ples dok još mogu. Voljela bih možda upisati akademiju ili ući u neku plesnu kompaniju. Ako ne, svakako se vidim i u trenerskom ili koreografskom smjeru. Tu je i fizioterapija, pa još moram odlučiti kojim putem ću točno ići. Ali znam da želim ostati povezana s plesom i sportom.
Nakon ljeta nas čeka Svjetsko prvenstvo u Turskoj. Cilj je da to prođe što bolje i da pokušam održati razinu koju sam već postigla. To neće biti lako jer nakon odmora treba vratiti kondiciju, mentalnu pripremu i napraviti novu koreografiju. To će biti veliki izazov, ali takvi izazovi me i guraju naprijed. – zaključila je Nathalie Nujster.
Fotografije: Girafon Studio