Blanka Vlašić, najbolja hrvatska visašica svih vremena, i dalje je aktivna u sportu, bez obzira na to što ima silne obaveze sa sinom Mondom.
Blanka Vlašić danas je predsjednica ASK-a, splitskog atletskog kluba s dugačkom tradicijom. Stigne puno stvari obaviti tijekom dana, a kada zapne, tu je baka-servis.
Nekad sanjam da se natječem
– Sjajno mi ide. Baš smo u klubu stvorili jednu sjajnu atmosferu. Nedavno smo organizirali i prvo veliko natjecanje u mom mandatu, na kojem je bilo 700 djece. Miting je trajao više od šest sati i organizacija je bila zahtjevna, ali su na kraju svi zadovoljni otišli kućama. Ovog vikenda imali smo miting Sveti Duje, tako da se polako događaju neke lijepe stvari. Znala sam, kad sam se prihvatila ove dužnosti, da ništa ne dolazi preko noći. Tako da strpljenja imam, vremena isto i vjerujem da ćemo neke zacrtane ciljeve na kraju i ostvariti. Jedan od tih ciljeva je dvorana u kojoj ćemo moći trenirati preko zime. U zadnje vrijeme atletika u Splitu pala je u popularnosti, ali napravit ću sve da što više djece privučemo u klub. Jer, bez velike baze neće biti ni velikih rezultata kasnije. Sigurno je da ima puno talentirane djece za atletiku, samo ih treba pravilno usmjeriti. Evo imamo jednu veliku skupinu vrtićanaca, malo smo pojačali zanimanje medija… Korak po korak, uživam, prvenstveno zbog ekipe u klubu. To su sve ljudi koji su tu bili dok sam i ja trenirala. Baš je dobra vibra.
Stručni kadar u klubu?
– Pojačavamo ga.
Hoćete li zaposliti tatu Joška u klubu?
– Za sada ništa od toga. On ima svoje projekte. Opet, u dogovorima sam s njim da organiziramo neka predavanja gdje bi on iznio svoja mišljenja, dao neke svoje savjete koji su sigurno dragocjeni.
A Bojan Marinović, vaš trener iz zlatnih doba?
On je trenutačno u Upravnom odboru kluba, radi kao vanjski suradnik. Vidjet ćemo gdje će se pozicionirati u budućnosti.
Osim izgradnje dvorane, koji su još ciljevi ASK?
– Napraviti jednu od najjačih atletskih škola ju Hrvatskoj. Za sada imamo 150 djece. Želim uvesti rekreaciju, za sve one koji žele trenirati atletiku, ali nemaju ambicija natjecati se. U sljedeće četiri godine želim iznjedriti jedno ime koje će biti nositelj kvalitete, ne samo u ASK već i u Hrvatskoj, ističe Blanka Vlašić.
Nedostaju li vam natjecanja?
– Ne znam koliko mi nedostaju, ali s vremena na vrijeme sanjam da se natječem. I to na Olimpijskim igrama. To je možda nekoliko puta godišnje. Nita, čudno, atletika je bila velik dio mog života. Danas mogu reći da sam mirna što se tiče moje atletske karijere jer mislim da sam ostvarila sve što sam mogla. U redu, neke stvari nedostaju kao olimpijsko zlato ili svjetski rekord, ali dobro, nije to ništa strašno. Možda bih neke stvari promijenila da se mogu vratiti u prošlost. Primjerice, na Hanžeku bih odmah stavila letvicu na 2,10, a ne na 2,08 metara gdje sam se fizički i psihički iscrpila pa više nisam imala snage za skok preko svjetskog rekorda. Ali da se sad nerviram i gubim noći u razmišljaju što bi bilo kad bi bilo – to ne. Svoju karijeru gledam kao cjelokupnu sliku, a ne dijelove. A cjelokupna slika je jako dobra.
Peking 2008. godine i srebro na Igrama?
– Velik uspjeh, osvojiti medalju s preskočenih 2,05 metara. Da, bila sam u tom trenutku jako ljuta, žalila sam cijelu godinu zbog te propuštene prilike, ali to je sada debelo iza mene. To mi sad dođe kao zgodna anegdota. Tamo se je to dogodilo jer je valjda tako moralo biti. Na to natjecanje gledam kao moje najbolje natjecanje u povijesti.
Vaš život je kao filmska priča. Možda doista jednog dana ugledamo i film o vama?
– Pa, zanimljiva ideja.
Sport za vas nije bio samo odrađivanje posla?
– Naravno da ne. Kad nešto moraš, onda nije dobro. Sa 16 godina išla sam na svoje prve Olimpijske igre, bilo je to u Sydneyu 2000. godine. Do 19 godine sam se sama sa sobom “hrvala” želim li se ozbiljno baviti sportom, odnosno atletikom, ili neću. Te tri godine sam se stalno tražila, bilo je tu puno lutanja. Htjela sam što više biti sa svojim društvom, htjela sam izlaziti s njima, provoditi se. S druge strane znala sam da u meni čuči jedan veliki talent. U 19. godini dogodio se taj klik kad sam prelomila i rekla – bit ću profesionalac u sportu. I to nije odluka bit ću sto posto u sportu, već 110 posto. Znala sam da ću propustiti jedan velik dio svog odrastanja, znala sam da neću imati sve ono što imaju moji vršnjaci koji se ne bave sportom. Primjerice, nisam čak mogla ići na svoje maturalno putovanje s razredom. Svi oni koji ne znaju da sport donosi i neke velike prednosti misle da je to bilo okrutno. Prednost sportaša je sve ono što sam propustila prije mogu nadoknaditi kasnije. Uglavnom, u 19. godini riješila sam da neću biti jedna od onih koja sjedi na zidiću i priča drugima – mogla sam biti velika sportašica. Jednostavno nisam htjela živjeti s mišlju – što ako nisam pokušala. Preko noći promijenila sam svoj život i od jedne zaigrane djevojčice postala sam ozbiljna sportašica. Ako želite biti dobar u sportu, onda morate uložiti vrijeme i puno toga se odreći. Moram priznati da su meni odlasci na trening biti radost. Iz dana u dan sam napredovala i to me uvijek tjeralo prema naprijed. Naravno, nije sve bilo med i mlijeko. Koliko je bilo samo teških dana, kada stanem na vagu i vidim brojku koja mi nikako ne odgovara. Koliko puta sam bila nesretna zbog te vage, koliko puta sam preskočila večeru kako bi ta brojka drugi dan bila bolja. Znala sam dolaziti kući poslije tri, tri i pola sata treninga ne znajući za sebe. Znalo se događati da kad mi padne letvica, kao da mi se u tom trenutku srušio cijeli svijet. Znalo se događati da me ljudi pitaju – što je bilo, zašto nisi bila prva? A ne znaju da je meni bilo sto puta teže. Sreća je da u mom sportu stalno imaš priliku da na prvom sljedećem natjecanju ispraviš sve ono što nije bilo dobro na prethodnom, priča Blanka Vlašić.
Kako je bilo nositi se s preprekama u sportu?
– Za mene nije postojalo odustajanje, po prirodi sam užasno tvrdoglava i uvijek sam se nosila za time da se sve može. Na primjer, računala sam da ću skočiti 2,15 metara, a skok preko 2,10 metara uopće nije bio krajnji cilj u mojoj karijeri, tako da nisam ni dolazila u situacije kada bih sebi rekla da neću više trenirati. Kratkoročnih zastoja definitivno je bilo, ali tu mi je najviše pomogla moja obitelj, moji treneri tata i Bojan Marinović. Ono što se nije vidjelo van, jest da smo nakon svakog lošeg natjecanja proveli sate razgovarajući. To nije bilo ništa što ja već nisam čula, ali mi je u tom trenutku jako pomoglo. Idemo dalje, kako popraviti, kako napraviti, o svemu smo razgovarali i znala sam da u toj situaciji nisam sama. Individualni sport može biti strašno izoliran za pojedinca i zato je pomoć društva i prijatelja potrebna. Moraš znati da imaš s kime razgovarati, da imaš kome reći: “Osjećam se gore nego ikad”, “Strah me uopće pokušati.” Mi smo isto ljudi od krvi i mesa i imamo svoje loše i bolje dane. Sjećam se situacija kad sam sama sebi bila najgori neprijatelj. Toliko bih inscenirala neke svari pred natjecanje da bih na stadion došla potpuno iscrpljena. I to su neke stvari koje sam morala naučiti i na kraju nađeš način da se izvučeš.
Važno je ponekad se izdignuti iz svoje situacije, jer nama koji smo preblizu svaki problem je prevelik. Tada se trebaš odmaknuti i pitati samog sebe: “O.K., što je najgore što ti se može dogoditi?! Novinari će nešto loše reći ili napisati? Netko će reći da nisi dobar?” Bitno je ono što ti misliš o sebi, što ti znaš o sebi i tvoj put. To je bitno. Na kraju dana svi ti ljudi ne liježu misleći o tebi, nego o nekim svojim problemima i životima. Ako voliš to što radiš i uživaš u tome, ako osjećaš da ima smisla, onda i te neke borbe i hrvanja sa sobom daju toj priči dodatan čar i ljepotu. Ne treba se toga bojati, treba hrabro proći kroz to.
Nakon teške ozljede 2013. godine i suočavanja s depresijom, doživjela je duboku duhovnu preobrazbu. Ključnu ulogu u njezinu okretanju vjeri imao je njezin brat Nikola, koji joj je, kako je sama svjedočila, pomogao pronaći utjehu i smisao u kršćanstvu. Blanka je postala praktična vjernica i često je javno govorila o važnosti vjere u svom životu. Jedan od takvih trenutaka koji je privukao veliku pažnju javnosti bio je kada je svoju brončanu medalju osvojenu na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine odlučila pokloniti svetištu Majke Božje Bistričke. Ovaj čin izazvao je podijeljene reakcije, no brojni hrvatski sportaši, njih 53, javno su stali u njezinu obranu, ističući njezino pravo na slobodu vjeroispovijesti
Živjela sam u jednoj kutiji…
– Živjela sam u jednoj kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh. Ništa drugo nije me moglo toliko razveseliti kao letvica koja ostaje. Bolovi u mojoj peti počeli su mnogo prije operacije u veljači 2012. I sada kad vratim film, shvaćam koliko sam puta išla protiv te boli i koliko sam puta maltretirala svoje tijelo. Nije bilo važno što me boli peta, ali sve se to slagalo sa strane. Normalno da tijelo neće dopustiti da ga iscrpljujem zauvijek. U jednom trenutku i tijelo kaže – dosta mi je toga, nemoj mi to više raditi. Brat mi je pričao o svom obraćenju i o Bogu. Krenuli smo prema autima i tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa, dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život. I mene cijelu iz korijena. Prisjetila sam se u tom trenutku Boga, svog Spasitelja. Bog mi se smilovao. Ubrzo sam isplakala svoj prijašnji život. Otišla sam prvi put u crkvu na misu, ispovjedila se i pričestila. I to je bila moja prva misa nakon toliko godina, iskrena je Blanka Vlašić.
Svoju veličanstvenu sportsku karijeru, koja je trajala više od dva desetljeća, Blanka Vlašić službeno je okončala 19. veljače 2021., objavivši oproštaj zbog opetovanih problema s ozljedama koje su joj onemogućavale povratak na najvišu razinu. Otišla je kao jedna od najvećih skakačica u vis svih vremena, ostavivši iza sebe impresivan niz postignuća. Tijekom karijere zabilježila je nevjerojatnih 166 skokova preko ili na visini od 2,00 metra. Ostaje hrvatska rekorderka na otvorenom s preskočenih 208 cm, što je i drugi najbolji rezultat u povijesti discipline, te u dvorani s preskočenih 206 cm. Njezine uspjehe klesali su treneri, prvenstveno njezin otac Joško Vlašić te Bojan Marinović. Za svoje sportske zasluge primila je brojna priznanja, uključujući i Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara 2007. godine te Osobnu nagradu Grada Splita za 2007. godinu. Godine 2021. primljena je u Kuću slavnih atletskog mitinga u Bruxellesu, a članica je i Komisije sportaša Europskih olimpijskih odbora u mandatu od 2021. do 2025. godine. Njezina postignuća, borbenost i osobnost ostavili su neizbrisiv trag u hrvatskom i svjetskom sportu, čineći je istinskom sportskom ikonom i inspiracijom generacijama koje dolaze.
Fotografije: TZG Novalja