Konferencija o ulozi sporta u društvu i razvoju destinacije pod nazivom #SPORTS4ALL okupila je u Novalji najveće hrvatske sportske legende i stručnjake.
Svoje znanje u prepunom Kulturnom centru Gozdenica podijelili su atletski i nogometni trener Joško Vlašić, njegova kći proslavljena atletičarka Blanka Vlašić, košarkaši Gordan Giriček, Bruno Šundov i Nikola Vujčić, bivša rukometašica Maida Arslanagić, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marijan Kustić i mnogi drugi.
Konferencija #SPORTS4ALL okupila je istaknute sportske stručnjake, a raspravljalo se o ulozi sporta u društvu i razvoju destinacije, sportskoj diplomaciji, EU fondovima, uključivanju mladih i posebnih skupina u sport, razvoju novih marketinških tehnologija i inovacija i drugim temama koje su privukle pažnju svih koji su svjesni problema pred kojima se nalazi hrvatski sport.
Nositi se s preprekama u sportu izuzetno je teško, posebno za smlade sportaše rekla je Blanka Vlašić.
– Za mene nije postojalo odustajanje, po prirodi sam užasno tvrdoglava i uvijek sam se nosila za time da se sve može. Na primjer, računala sam da ću skočiti 2,15. 2,10 uopće nije bio krajnji cilj u mojoj karijeri, tako da nisam ni dolazila u situacije kada bih sebi rekla da neću više trenirati.
– Kratkoročnih zastoja je definitivno bilo, ali tu mi je najviše pomogla moja obitelj, moji treneri tata i Bojan Marinović. Ono što se nije vidjelo van, jest da smo nakon svakog lošeg natjecanja proveli sate pričajući. To nije bilo ništa što ja već nisam čula, ali mi je u tom trenutku jako pomoglo. Idemo dalje, kako popraviti, kako napraviti, o svemu smo pričali i znala sam da u toj situaciji nisam sama. Individualni sport može biti strašno izoliran za pojedinca i zato je pomoć društva i prijatelja potrebna. Moraš znati da imaš s kime pričati, da imaš kome reći “Osjećam se gore nego ikad”, “Strah me uopće pokušati”. Mi smo isto ljudi od krvi i mesa i imamo svoje loše i bolje dane. Sjećam se situacija kad sam sama sebi bila najgori neprijatelj. Toliko bih iscenirala neke svari pred natjecanje da bih na stadion došla potpuno iscrpljena. I to su neke stvari koje sam morala naučiti i na kraju nađeš način da se izvučeš.
– Važno je ponekad se izdignuti iz svoje situacije, jer nama koji smo preblizu svaki problem je prevelik. Tada se trebaš odmaknuti i pitati samog sebe: “Ok, što je najgore što ti se može dogoditi?! Novinari će nešto loše reći ili napisati? Netko će reći da nisi dobar?” Bitno je ono što ti misliš o sebi, što ti znaš o sebi i tvoj put. To je bitno. Na kraju dana svi ti ljudi ne liježu mislići o tebi, nego o nekim svojim problemima i životima. Ako voliš to što radiš i uživaš u tome, ako osjećaš da ima smisla onda i te neke borbe i hrvanja sa sobom daju toj priči dodatan čar i ljepotu. Ne treba se toga bojati, treba hrabro proći kroz to, rekla je Blanka.
Joško Vlašić, atletski i nogometni trener, osim Blanke i Nikole, iza sebe ima niz vrhunskih sportaša, a danas ima svoj razvojni kamp u Kaštelima.
– Prije nekoliko godina kupio sam jedno građevinsko zemljište u Kaštelima i tu napravio sportski centar. Tamo imam bazen, dvoranu, otvoreno nogometno igralište, teretanu. Sve ono što treba za pripremu vrhunskog sportaša. Eto, u posljednje vrijeme tamo je često gost i moj unuk Mondo koji pokazuje talent za košarku. Tu sam našao svoj mir.
– Najsretniji sam kada mogu nekome pomoći, dati dobar savjet. Prije nekoliko godina tako mi je prišao Toni Tomas, trener tekvandoa. Rekao mi je da ima jednu djevojku koja je odlična, ali ne zna kako s njom raditi, kako prilagoditi svoj način treninga koji njoj možda nije odgovarao. Razgovarali smo desetak puta. Prihvatio je moje savjete i ta je djevojka, a zove se Matea Jelić, kasnije postala svjetska i olimpijska pobjednica. Toni je nakon naših razgovora promijenio cijeli sustav treninga. I uspio je.
– Možda sad ovo Blanki neće biti drago čuti, ali danas sam puno bolji trener nego kada sam nju trenirao. Isto mogu reći i za Nikolu. I sretan sam što sam danas bolji trener. Znate li koji je danas najveći problem u hrvatskom sportu? Nemamo trenera. Kada netko dovede svoje dijete u klub, tamo ga nema tko naučiti. Treneri su kod nas podcijenjeni, rade za sitniš, većini je trenera rad u klubovima drugi posao. Bez pravog trenera ne postoji način da se dobije vrhunski sportaš. Jednostavno nema tog recepta.
– Sva bih sredstva uložio u predškolce. Tu je snaga hrvatskog sporta. Netko počinje trenirati sa sedam godina. A što je radio prvih sedam godina? Sagradio bih vrtiće u kojima bi djeca imala sve uvjete za bavljenje vrhunskim sportom – zaključio je Joško.
Maida Arslanagić, bivša je vrhunska rukometašica koja danas kao logoped radi s djecom s teškoćama u razvoju i naglašava važnost sporta od najranije životne dobi.
Kao logoped i sama često upozoravam koliko je motorika bitna od samog početka i razvoja, a danas smo svjesni da su djeca sve više na mobitelima i nemaju želje za kretnjom. Ne idemo za time koliko razvoj motoričkih sposobnosti pozitivno utječe i na sav ostali razvoj djeteta. Sve veći je broj djece s govornim teškoćama koji se javlja zbog nekretanja. Činjenica koja nam svima mora biti alarm, jest da je samo ove godine više od 4 tisuće djece odgodilo upis u prvi razred osnovne škole. Mi kao društvo imamo zadatak motivirati djecu na kretanje i bavljenje sportom.
Navike za kretanjem stječu se u vrtićkoj dobi i drago mi je da smo uspjeli pokrenuti jedan program za djecu s razvojnim problemima gdje smo u ranu razvojnu podršku uvrstili sport, odnosno motoričke aktivnosti kako bi mogli dobiti paralelno uz sav ovaj terapijski dio i sport koji može pomoći boljem razvoju. Svako dijete mora imati dostupno bavljenje sportom, to je naš cilj. Uz to, jako je bitna edukacija trenera, jer danas imamo diplomirane kineziologe koji izađu s fakulteta i ne znaju kako pristupiti osobama s invaliditetom, odnosno djeci s teškoćama u razvoju, a sve je veći broj takve djece, upozorava Arslanagić.
Proslavljeni košarkaš Gordan Giriček upozorava na prerani profesionalni sport kod djece.
– Djeca danas počinju prerano s ozbiljnim treninzima. Do negdje desete, jedanaeste godine to bi trebao biti sport kroz igru. Roditelji tu dosta ozbiljno shvaćaju sport i trenažni proces, a djeca koja uđu prerano u ozbiljan sport sa 16 godina se već zasite svega i odustaju zbog mentalnog i fizičkog napora. Postoje bazni sportovi poput plivanja, gimnastike, atletike u koji djeca ulaze rano i s njima treba krenuti. Vi nakon ta tri sporta možete birati u koji sport želite, a ako pak dijete ima ambiciju ostati u tim sportovima treba ga podržati. Razvojni put djeteta morao bi ići tim putem, ne treba dijete rano opteretiti sportom. U toj dobi sport mora biti igra, ističe Giriček.
Nikola Vujčić je pokrenuo košarkašku akademiju koji su najveći problemi u radu s djecom.
– Problemi su u hrvatskom sportu toliki da sam čak i ja u nekim segmentima odustao od rješavanja. A zašto? Zato što se urušio standard vrhunskog sporta općenito. Od toga da su nam treneri potplaćeni, pa sve do toga da su negativnom selekcijom ostali su ljudi ili koji nemaju drugog izbora, pa su frustrirani ili pak ljudi s nižom intelektualnom sposobnošću da zarade negdje drugdje. Ne može se drugačije opravdati činjenica da netko radi za 800-tinjak eura. Uz to, fascinantan je podatak da većina tih trenera mora jedno 400 eura vratiti u klub, pa je lo normalno? Nije, ali je pravi put za rapidni gubitak kvalitetnih trenera.
– Treneri koji imaju znanje i žele ga podijeliti, poput prof. Joška Vlašica kod nas nemaju prilike davati to znanje. Ja sam deset godina živio u Izraelu i otprilike sam deset puta godišnje držao razna predavanja trenerima, njihovim instruktorima pilota, specijalnim snagama itd. Sport je disciplina i način života koji nije regularan i ljudi žele znati kako se radi i trenira negdje drugdje. Nedavno sam pozvan na predavanje trenerima u Zagrebu, a oni su od svega izabrali da im objasnim tehniku zagrađivanja. To je kao da Blanku pitamo da pokaže tehniku vezanja “špigeta” prije skoka. Ali, nema veze, bar su me pozvali. Npr. prošle godine sam pozvan da održim jedno predavanje i nakon što sam prezentaciju spremao dva tjedna, nazvali su me par dana prije i rekli da je sve otkazano, jer se nije prijavio niti jedan trener. Naše društvo jednostavno ne ide u korak s vremenom. Izgubili smo trenere i entuzijaste koji su radili na vrhunskom nivou, istaknuo je Vujčić.
Sportsku konferenciju #SPORTS4ALL organizirali su Grad Novalja i Turistička zajednica Grada Novalje u sklopu prestižne titule Europski grad sporta, koju nosi ovaj grad u konkurenciji do 25 000 stanovnika.
Fotografije: TZG Novalja