Mlada talentirana odbojkašica Ira Morić i Marija Fofić, psihologinja u sportskom učilištu PESG u Zagrebu gostovale su u emisiji Put pobjednice na SPTV.
Ira Morić članica je CRO TEAM-a, projekta Hrvatskog odbojkaškog savjeza i PESG-a za razvoj mladih talenata, koja zajedno s ostatkom suigračica od ove školske godine pohađa Privatnu ekonomsku i sportsku gimnaziju (PESG).
Sportsko učilište PESG je inače partner Hrvatskog olimpijskog odbora u mnogim projektima, a CRO team jedinstven je u regiji. 12 članica najboljih odbojkašica u dobi od 16 – 17 godina pohađaju PESG, zajedno žive i treniraju pod palicom iskusne Svetlane Ilić. Ovaj jedinstveni projekt u Hrvatskoj i regiji odlično se razvija i napreduje, pa se tijekom narednih godina očekuje reprezentacija koja će stati uz bok najboljim europskim.
Ira Morić članica je drugog razreda, a svoje školovanje i sportsku karijeru započela je u Austriji gdje je s roditeljima živjela do prošle godine.
– Jako sam zahvalna što ovaj školski sistem u PESG-u omogućava učiteljima potpuno razumijevanje prema sportašima kojima je dan od 8 – 21 totalno ispunjen. Omogućava nam da uz školovanje imamo dva treninga dnevno i da pritom niti jedna strana ne bude zakinuta, objašnjava Ira Morić.
Kako izgleda jedan prosječan dan?
Ponedjeljkom se primjerice budimo oko sedam, onda imamo teretanu od sati i pol, ručamo, spremamo se za nastavu. Nakon nastave idemo na drugi trening s loptom, pa večera, koja je najčešće rezervirana za regeneraciju, analizu utakmica i druženje s curama, tako da se poboljša i timski duh na terenu i izvan terena. Atmosfera je dobra iako smo sve drugačije i puno nas je. Nekada dođe do nesuglasica, ali to nije ništa što se ne riješi razgovorom i jako mi je drago što smo našli zajednički jezik koji je i u terenu i izvan njega jako vidljiv.
Kakva je trenerica Svetlana Ilić?
Stroga i pravedna. Imamo respekta prema njoj, veliki je autoritet i uvijek je jasno što hoće reći, jako puno toga naučimo od nje. Prošla je toliko toga, pa nam uvijek priča o njezinim suigračicama, savjetuje nas o svemu, jako je veliki uzor, baš kao i cijeli stručni stožer.
Koliko zapravo ostane slobodnog vremena u danu uz sve ove obaveze?
Mislim da se slobodno vrijeme uvijek može naći, uvijek ima taj neki prostor za regeneraciju, bilo da je to pročitati knjigu, prošetati ili nazvati roditelje. Ali regeneracija je jako bitna za sportaša, jer bez toga bi možda čak i došlo do burnouta, ističe Ira.
Burnout je vrlo je česta pojava današnjice, gđo. Fofić, kako se sportaši nose s njom?
To je nešto što danas sve češće zahvaća ljude, a pogotovo sportaše, jer raspored treninga, škole i natjecanja je toliko veliki pritisak na mlade, da zaista nije neobično da dođu do burnouta, odnosno situacije da čak mali sportaši razmišljaju o tome da odustanu od sporta, jer ne mogu podnijeti više taj pritisak.
Iz sportske perspektive, koliko je dobar ovakav model rada kakav ima CRO team?
Iskustvo pokazuje da je ovo, možemo reći, idealan sustav jer zaista imaju skraćenu satnicu u danu što im omogućuje da prisustvuju nastavi i treniraju dvaput dnevno. U redovnom sustavu to jednostavno nije moguće. Fizički ne možete biti na dva mjesta u isto vrijeme, objašnjava psihologinja Marija Fofić.
Svjedoci smo masovnog prestanka bavljenja sportom baš u toj adolescentskoj dobi, kada pritisak srednjoškolskog obrazovanja i bavljenja sportom bude prevelik i tada gubimo puno mladih, potencijalno dobrih sportaša.
Tako je, zato što jednostavno redovan sustav nema sluha za potrebe mladih sportaša. Nekad neke škole čak na papiru i pružaju mogućnost, češćih izostanaka ili recimo odgovaranja po dogovoru, međutim djeca koja se ne žele odreći sporta često dođu k nama i govore da to u praksi i nije tako, dodaje Fofić.
Ira, kakvo je po vašem mišljenju ovo školovanje, u odnosu na austrijski sustav obrazovanja?
Još od svoje 12. godine pokušavam balansirati školske obaveze i odbojku. Mogu reći da mi je puno lakše ovdje u Hrvatskoj, pogotovo s ovakvim školskim sustavom. Smatram da jako teško naći taj balans između sportskih i školskih obaveza, ali edukacija je za sportaša jako bitna jer će ti prije ili poslije trebati. U Austriji postoji škola koja omogućava treninge dva puta na dan, ali tamo učitelji ne izlaze u susret, niti malo kao ovdje.
Odbojka je vaš prvi sport?
Bavila sam se prije raznim sportovima, ali kad sam krenula s odbojkom shvatila sam da sam timski igrač. Timski sport je puno zabavniji, lijepo mi je biti okružena suigračicama s kojima dijelim isti cilj i zajedno smo si podrška.
Iza vas su već i neka velika natjecanja.
Prošle godine sam bila na Europskom prvenstvu za odbojkašice do 18 godina (U-18) u Rumunjskoj, a bila sam i na Svjetskom prvenstvu u Peruu U-17 i tu sam osjećala posebnu odgovornost, jer je to moje godišnje i to je nešto što se nikad neće zaboraviti. Igrati protiv odbojkaških velesila je poseban osjećaj. Mislim da smo jako puno naučili na takvim internacionalnim natjecanjima.
Kakav je osjećaj igrati na terenu s takvim ekipama?
Fenomenalan. Prva utakmica je, sjećam se, za mene bila toliko stresna, ali smo prije nje imali mentalni trening koji nam je nekako olakšao cijelu situaciju i znale smo na što možemo utjecati, ali i da postoje stvari izvan naše kontrole. Vidjeti pune tribine i izaći na teren s takvim igračicama je poseban osjećaj. Mi smo pak znale da smo se spremale i fokusirale smo se na loptu i našu igru. Odradile smo to najbolje što smo mogle u tom trenutku i to je najvažnije.
PESG je partner Hrvatskog olimpijskog odbora na mnogobrojnim projektima. Genderwise i Smart Start for DC su dva koja su usko vezana uz sport i dualnu karijeru, ističe Marija Fofić i dodaje:
Genderwise je projekt koji za cilj ima promicanje ravnopravnosti spolova u sportu. Znamo i sami da sustav sporta nije baš uvijek bio pravedan prema ženama. Dakle, radimo na osnaživanju žena kako bi imale bolje uvjete u svijetu sporta i po završetku sportske karijere. Cilj je osnaživanje žena i motiviranje da ostanu u sportu na nekim drugim funkcijama.
Smart Start for DC je projekt koji mladim sportašima pomaže u razvoju dualne karijere, odnosno cilj je stvoriti što bolje uvjete kako bi uspjeli i u akademskom i u sportskom smislu. Znamo svi da je lijepo baviti se sportom, ali nikad nismo 100% sigurni hoćemo li uspjeti ili ne. Ozljede su vrlo česte u sportu i nikad ne znate kakve će biti posljedice. A i u konačnici aktivna sportska karijera će završiti kad-tad. Trebamo se nečime nastaviti baviti i zaista bi bilo lijepo da imamo neku dobru akademsku pozadinu. Moje iskustvo rada u Sportskom učilištu pokazuje da sportaši koji su aktivno predani sportu zaista jesu mentalno jači, više su fokusirani, odgovorniji su, ozbiljno shvaćaju svoje obaveze i na vrijeme ih izvršavaju.
Koliko je za mlade sportaše emocionalni šok rano odvajanje od roditelja i ima li, s druge strane, benefita u sportskom smislu?
Svakako da ima, jer ih uči jednoj odgovornosti i disciplini. Nema tu mame i tate koji govore kada i što trebaš napraviti, nego je odgovornost na njima. Slažemo se da im emocionalno nedostaju roditelji, ali budimo realni, danas imamo tehničke mogućnosti održavanja kontakata koji mogu na neki način nadomjestiti taj fizički nedostatak roditelja.
Ira, vi ste se rano odvojili od roditelja. Prošle godine preselili ste u Zagreb zbog sporta, roditelji i brat ostali su u Beču. Koliko je bilo teško?
Sport me jako puno toga naučio, odgovornosti prema sebi i drugima. Discipliniranija sam, izvršavam sve svoje obaveze na vrijeme, kako školske tako i sportske. Organiziranija sam, planiram unaprijed, tako da me sport oblikovao i u tom smislu. Dolazim iz sportske obitelji, moji roditelji su bili košarkaši, a i mlađi brat trenira košarku. Roditelji su mi jako velika podrška i uzor, uvijek prihvaćam njihove savjete. Često mi nedostaju, ali tada ih nazovem, popričamo i bude ok.
Gdje se vidite nakon završetka srednje škole?
I dalje ću raditi na svojem napretku. Želja mi je biti i dalje u reprezentaciji, osvojiti medalje na međunarodnoj razini. Možda čak i otići u Italiju i igrati tamo za seriju A. Bila sam tamo prošle godine i zaljubila sam se u Italiju.
Tko vam je sportski uzor?
Tijana Bošković mi je uzor, ona mi je stvarno top igračica.
Volite putovati?
Da, jako. Na početku mi je bilo teško voziti se pet sati s kombijem, ali sad mi je to laganica. I uvijek imamo lijepa sjećanja s putovanja. Mislim da je to jedna od najljepših stvari u sportu.
Ako stvarno hoćeš postati pravi igrač, nekih se stvari moraš odreći i to jedini put kako da dođemo do uspjeha. Svijet sporta je svijet pun odricanja.
Koji je najveći sportski cilj?
Volim si postaviti podciljeve. Prvo male ciljeve koje ću onda radom i trudom postići. Najveći cilj mi je da postanem uspješna odbojkašica i da budem jednostavno u tom segmentu poznata i da se sav taj rad i trud na kraju isplate. U sedmom mjesecu imamo U-19 Svjetsko prvenstvo u Osijeku, a nakon toga imamo EYOF, svojevrsne olimpijske igre za 2008. i mlađe. Cilj mi je ostvariti što bolji rezultat i da se vidi sad taj trud kojeg smo ulagali u ovu sezonu, pokušat ćemo to pokazati na terenu.
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
Volim šetati i obožavam filmove. Filmove bih mogla gledati cijele dane, pogotovo psihološke trilere.
Svatko mora imati svoj tzv. ispušni ventil, nešto što će nas odmaknuti od svega, objašnjava psihologinja Marija Fofić i dodaje da bez toga, a posebno u sportu, dolazi do izgaranja.
Koliko god bismo voljeli baviti se sportom, moramo imati malo tog slobodnog vremena za odmor, odvraćanje misli i rekuperaciju, jer ako smo stalno pod pritiskom, dugoročno nećemo izdržati. I to vrijedi za sve ljude, ne samo sportaše, zaključila je Marija Fofić.