U emisiji Put pobjednice gostovala je Klaudija Bubalo, bivša vrhunska rukometašica, danas direktorica Rukometnog kluba Lokomotiva. S postignutih 769 još uvijek drži rekord po broju golova za hrvatsku reprezentaciju, a već sa šesnaest godina ušla je u reprezentaciju Jugoslavije.
Uz sve navedeno i dopredsjednica Društva sportaša, veterana i rekreativaca te profesorica tjelesnoga u Osnovnoj školi Rapska u Zagrebu. I sve stiže.
– Oduvijek sam htjela upisati Kineziološki fakultet i biti profesor u školi, ali sam htjela imati i neki backup, jer ovaj posao u klubu stvarno melje. Radim popodne i to mi odgovara, vodim još i program Vikendom u sportske dvorane, program Grada Zagreba namijenjen djeci školske dobi za uključivanje u sport. Ima ih jako puno,zabavljamo se, pokušavam im približiti sport da im bude svakodnevna navika bez obzira bavili se oni sportom privatno ili ne. Cilj je da ta djeca koja se ne bave po klubovima sportom dolaze, da imaju dva puta tjedno nekakvu svoju aktivnost i da im to bude prioritet, ističe Klaudija Bubalo.
S toliko obaveza uistinu je nužno da sve u danu bude dobro isplanirano, što Klaudija Bubalo jako dobro balansira s obzirom na to da je od malena u sportu s jako puno obaveza u danu. U Lokomotivi je provela najveći dio svog života, najprije kao rukometašica, a danas kao sportska direktorica. No baš u doba kada je u Lokomotivi bila teška financijska situacija odlučila je prihvatiti ponudu francuskog Metza s kojim je osvojila je francusko prvenstvo i kup 2000. i 2002.
– Dani su mi oduvijek programirani i ispunjeni, pa sam već naviknuta. Od 13 do 28 godine igrala sam u Lokomotiv i tih zadnjih mjeseci bila je jako teška situacija u klubu. Međutim, još uvijek nisam bila spremna prestati igrati, jer uvijek sam imala tu želju i motiv. Onda sam u dogovoru sa suprugom ipak odlučila otići dvije godine van igrati. Imala sam par ponuda, odlučila sam se za Metz. Plan je bio dvije godine, ostala sam četiri, a onda je bilo ponuda za još. No, 2003. godine Hrvatska je bila domaćin Svjetskog prvenstva i to godinu uoči Olimpijskih igara u Ateni. To me privuklo natrag. Imali smo tada spoj iskusnih i mlađih igračica, no nažalost, nismo uspjeli. Nakon toga sam bila u Solinu, jer je tamo bio pokojni trener Vatromir Srhoj koji nas je sve okupio.
Klaudija Bubalo / privatna arhiva
Klaudija Bubalo: “Dio parketa na utakmici mi se zabio u nogu i to je zapravo bio moj završetak karijere”
– U to doba sam doživjela nezgodu koju sam protumačila, da je znak da se oprostim od rukometa. Naime, u Virovitici se igrala međunarodna utakmica između Solina i Virovitice, ja sam pala na parketu koji je pukao i pokupila jednu cijelu špranju u nogu. Nakon toga završila sam na dvije operacije, pa to nikako nije htjelo zarasti i onda sam rekla sama sebi ok, ovo je stvarno znak da je dosta. Tada sam imala 34 godine.
– U stvari, do svoje 24. godine sam valjda polomila sve što se dalo. Da sam imala šest koljena, sve bih ih polomila. Tako da sam do tog nekog doba riješila sve što se tiče ozljeda, jer kad su koljena u pitanju, sve ostalo je zapravo sitno. Valjda kad to riješiš u mladosti, poslije igraš bez težih ozljeda. Uvijek sam imala neki motiv da dokažem da mogu, najprije sama sebi, a onda i drugima. To me guralo dalje, a tako i danas funkcioniram.
Klaudija Bubalo bila je san svakog trenera, polivalentna igračica koja primjerice je s pozicije lijevog vanjskog bez problema igrala i desnog vanjskog.
– Vanjski je u rukometu polivalentna pozicija. A naravno da desnog vanjskog uvijek igra ljevak i radi same kretnje lopte, pozicije, šuta i svega. No, ja jesam počela kao mlada na lijevom vanjskom i jako sam mlada ušla u prvu ekipu s jednom generacijom ozbiljnijih i vrhunskih rukometašica koje su od mene i napravile igrača, jer je jako lako bilo igrati uz njih. I to je ono što nedostaje današnjim generacijama. Nažalost, one su sve podjednake i nemaju od koga vizualno učiti. Jako je bitno da imaš stariju kolegicu na treningu koja te uputi i koja ti kaže sad tu stoji, ja ću napraviti ovo, ti ono.
– Ipak je to neprocjenjivo iskustvo. Igrala sam s jednom Mirjanom Ognjenović koja je olimpijska pobjednica iz 1984. u Los Angelesu i koja je osvojila pregršt medalja za Jugoslaviju. Znači ona je jedna od tih, bila je top, ali u to vrijeme su njih četiri, pet bile reprezentativke Jugoslavije i nekako je puno lakše bilo stvarno stasati uz njih. A onda se dogodila jedna nepredviđena situacija, kojih ima u ženskom sportu, trudnoća i trebalo je nadomjestiti poziciju trudne kolegice, a to je bio desni vanjski. Tad sam dobila tu priliku i solidno sam se snašla te većinu karijere odigrala na desnom vanjskom, makar u Metzu sam bila srednji vanjski sve četiri godine. Mogla sam se snaći na sva tri igračka mjesta, ističe Klaudija Bubalo.
Talent je jedan, evidentno da ste ga imali, ali ste jako puno radili. S obzirom na to da ste već sa 16-17 bili u reprezentaciji.
– Prvo koljeno sam operirala s 19 godina. Kad sam ozlijedila drugo, prije svakog treninga bila sam pola sata u teretani pripremajući nogu za trening. Rekla bih da se možda manje treniralo nego danas, ali je bilo i manje drugih obaveza. Uopće se ne sjećam tog perioda da sam imala nekakav problem u školi, da nisam stizala na treninge kao što danas djeca imaju. U moje vrijeme je bilo jako puno putovanja, jer velika je razlika između bivše Jugoslavije i Hrvatske u samoj površini. Mi kad smo išle na utakmice, to se uvijek išlo dan ranije. Na kraju putovalo se vlakom, a nije se puno toga promijenilo što se tiče vlaka, put vlakom traje. Možda smo i mi bili nekako spremniji na odricanje.
– Ja tek sad kako radim u školi uživam u nekim stvarima koje sam onda propuštala. Idem na izlete, dan učitelja, pa se i tada ide na neki izlet. Ja se tome jako veselim, jer otkad sam počela trenirati nikad nisam bila na izletu sa školom. Nisam bila na maturalnoj večeri niti na maturalnom putovanju. I nije to meni nedostajalo, čak uopće nisam o tome razmišljala. Ne mogu reći da se nisam usudila trenera pitati mogu li na maturalno, ali valjda mi je bilo normalno da sam na treningu.
Prioritet je u to vrijeme bio sport.
– Bila sam uporna, kao i moje kolegice s kojima se dandanas družim. Mi smo imali taj sportski motiv koji nam je bio pokretač svega. Mislim da današnja djeca to nemaju. Ne mogu reći da se i mi nismo švercali kad trener nije gledao, ali to je sve bilo onako simpatično. Znali smo svoje obaveze i bili smo svjesni o odgovornosti.
– Roditelji su nas odgajali da se sami izborimo za neke stvari. Nisu bili roditelji ti koji su radili pritisak u školi, na ocjene, na trenera, igra ne igra, zašto ne igra. Za to sve smo se izborili sami.
Danas radite u školi, dolazite iz vremena kada su profesori bili autoriteti, možda i veći nego roditelji, sada je potpuno drugačija situacija. Koliko vam se teško sada naviknuti na tu promjenu?
– Imam sreću što je predmet tjelesni još uvijek jedan predmet koji ne čini razliku u ocjenama. Osobno mislim da nismo svi isti, ne možemo svi sve, pogotovo tjelesni, i tu se mora vrednovati trud i želja djeteta da nešto napravi. Hoće li konačnici to uspjeti ili ne, manje je važno. Po meni je važan taj trud i zalaganje.
– Ja sigurno ne bih podnosila da djeca na sat dolaze bez opreme, ovog ili onog, jer to je nepoštivanje prema predmetu. Na ostale predmete ne dolaziš bez knjiga i bilježnice. Ok, može se dogoditi jednom, ali dolaziš s opremom, tako i na tjelesni. Mislim da roditelji danas imaju u stvari problem što su i oni ti koji potiču nepoštovanje djece prema učiteljima u školi. Čini mi se da mladi roditelji danas to ne razumiju. Učitelji su nekada bili ti koji su im pomagali u samom odgoju, formiranju osobnosti djeteta.
– Moj tata je bio autoprijevoznik, pa ga često nije bilo, ali mama je radila i u 14 sati bi već bila kod kuće. Imala je potpunu kontrolu nad nama, što radimo, učimo li, gdje smo, što smo, i brat i ja. Međutim, danas roditelji rade od-do, često i po dva posla. Mene onako poprilično šokiraju mailovi roditelja koji optužuju profesora da je dao pretežak ispit i da zato dijete nije dobilo pet. Svima su mjerilo jedino petice, a zaista nismo svi za petice i to nam je općenito sustav napravio. Jer bez 5.0 prosjeka dijete se ne može upisati u željenu gimnaziju. Zašto vrednujemo samo gimnazijski program? Sve škole jednako vrijede. Evo za primjer, moja nećakinja nije bila u gimnaziji, nego u strukovnoj školi, pa je bila najbolja maturantica iz engleskog sa 100% riješenim testom, kao i iz hrvatskog. Sve je stvar djeteta koliko je posvećeno, koliko hoće i što hoće u nekom momentu.
Znaju li djeca u školi kojim drži nastavu tjelesnog?
– Sad su u fokusu naši rukometaši nakon što su osvojili svjetsko srebro, ali ako ćete ih pitati za one generacije koje su bile olimpijski i svjetski pobjednici, to je teško.
A njihovi roditelji znaju?
– One malo starije generacije roditelja znaju. Njima bude čudno kad me vide u školi, pa me često pitaju: “Što radite vi ovdje?”
– Rukomet nije baš nogomet, niti sam ja Luka Modrić, nikad bila. Karijera traje kratko i zato se treba školovati za vrijeme karijere, da onda taj život ima nastavak nakon sportske karijere.
Kako je u ono doba bilo kod vas, već ste bili u braku sa suprugom Markom kad ste otišli u Metz, a nakon povratka su došla i djeca.
– Suprug Marko i ja ove godine slavimo 30 godina braka, 35 smo zajedno. Imala sam sreću, s obzirom na to da dolazi iz Imotskog, evo da odmah i to kažem, govori kroz smijeh Klaudija Bubalo. Mislila sam da neće biti tolerantan za moju karijeru. No, odmah na početku mi je rekao: “Kada osjetiš potrebu da je to to, onda je gotovo, ja neću raditi nikakav pritisak.” Za sve smo se dogovarali i bilo mi je puno jednostavnije i lakše. Ja sam uz karijeru i studirala i već imala nekakvu bazu što bih htjela kasnije, ali jednostavno kad sportaš dođe u neke godine, teško je reći ne, jer ostaješ bez plaća, bez prihoda. Ja sam bila udata suprug je radio, pa nisam imala baš financijskih problema. U ono vrijeme rukomet je bio drugačiji. S 22 godine sam za ugovor dobila stan od kluba. To je bilo jako bitno, imala sam riješeno stambeno pitanje.
Klaudija i Marko Bubalo / privatna arhiva
.
– Ali, s druge strane mi je cijeli dan bio podređen treninzima. Dvaput dnevno se treniralo. Doručak, trening, ručak, popodnevni odmor, pa opet trening, odlazak na pripreme i natjecanja. Sve je bilo isprogramirano. Jednostavno se bojiš tog trenutka kada više toga nema, kada prekineš karijeru. To se meni dogodilo kad sam prestala.
– I onda se postavlja pitanje što sada? Nije me je bilo četiri godine, sve mi je nedostajalo. Kave s prijateljicama, ali sve one su imale svoje živote, svoje obaveze, svoje probleme. Obiteljske, poslovne, djecu. A ja bez obaveza. Muž radi i to je to. I onda sam po noći gledala filmove, čitala knjige. Ali sve se nekako posložilo na kraju. 2004. me nazvao Janko Goleš iz Lokomotive, čovjek koji je uvijek uz klub i pitao da se uključim kao tehnički direktor. Tada je sve nekako išlo svojim tokom dalje. Jedna, pa druga trudnoća. Sve sam to odradila. Doslovce sam do zadnjeg dana bila u klubu. I taj dio mi nije bio uopće stresan.
Odlazak u Metz
– Otišla sam u Francusku, jer je u klubu bila koma, 11 mjeseci bez plaće, tako da me to i otjeralo. Da nisam potpisala u trećem mjesecu te godine, 1998. ja valjda ne bih nikad otišla. Suprug me vozio, a ja sam od Zagreba do Metza plakala. Kao da idem ne znam gdje.
– Marko me pita što mi je? A ja ne mogu vjerovati, tu sam rođena, tu cijeli život živim. Tata i mama su tu, udala sam se u zgradu preko puta. Tu su mi svi prijatelji. Meni je bilo to koma, ali sam se naviknula. Danas je to milijun puta jednostavnije, od jeftinih avio letova, videopoziva itd.
– Brat sa suprugom živi u Frankfurtu, pa kad sam imala slobodno, išla sam do njih. Suprug nije mogao dolaziti često, jer je radio, tako da sam u principu sama bila gore, ali sam se naviknula i na to. I onda nakon svega toga, prekineš karijeru s 34 godine i nemaš dana radnog iskustva. Što ćeš dalje? Nitko ne smatra da je igranje rukometa radno iskustvo za nekakav, nazovimo ga, ozbiljan posao. Ima tu jako puno problema. Trebaš se naviknuti, snaći, pokrenuti nešto novo, jer 20 godina radiš jedno te isto. Odlično je što Hrvatski olimpijski odbor ima i dio koji brine baš o tom segmentu sportaša, dual karijera i karijera nakon sportske karijere. To je jako vrijedno.
Odlično ste se snašli kao direktorica Rukometnog kluba Lokomotiva, sad već punih 20 godina.
– 20 godina ove godine, da. Što se tiče Lokomotive, sad sam već za ozbiljnu starosnu mirovinu, jer sam tamo od svoje 13. godine. Mene muči taj sentiment. Davnih dana bih se već pokupila, ali ne mogu. Svaki put imaš osjećaj da se boriš protiv vjetrenjača. Prvo si motiviran zbog rezultata, pa osvojiš Europski kup i odmah je to bez veze. Slušaš kako je to tek neki treći kup. Mislim, uvijek onako neka ista priča. I sad je sve već teže i teže složiti neku ekipu. Mi imamo sreću ili nesreću, što je Podravka koja je nam glavni konkurent, profesionalni klub sa ozbiljnim kvalitetnim spozorom, ulaganjima i što su oni stepenica ne jedna, možda i dvije više od nas. Naše djevojke idu u Podravku ili van igrati. Tu nemaš pitanja, hoće doći stipendija ili plaća.
– Mi iz dana u dan ne znamo imamo li dvoranu ili ne. Kad ti znaš mjesec dana prije gdje igraš, u koje vrijeme, kad putuješ. Kad znaš kada treniraš, koje su ti obaveze, puno je lakše. To su te nekakve stvari koje stvarno svatko treba doživjeti. Punu dvoranu, svaku utakmicu, istim ljudima potpisivati autogram karte četiri godine, jer njih to veseli. To su te lijepe stvari koje su vani sređene. Kod nas, nažalost, nisu i ne znam da li će ikad biti. I to je sigurno dimenzija više. Mi se svake godine borimo s istim stvarima. Okupiš ekipu, sve teže i teže. Stvoriš nove, dobre, kvalitetne generacije. Nije da ja mislim da to ne može nitko, ali s toliko srca i truda, davanja sebe, možda teško. Danas nekako svi više gledaju nekakvu financijsku korist. U sportu to ide jako teško. Ja zato i radim u školi. Zato sam i supruga uključila, jer sama ne bih mogla. On je cijeli život uz mene. S druge strane kvaliteta života je drugačija. Mi smo po cijele dane u dvorani i djeca nam zato znaju prigovarati, ali to je tako, zaključila je Klaudija Bubalo.
Naslovna fotografija: Saša Zinaja, RK Lokomotiva