Ove godine Sarajevo obilježava 40 godina od Zimskih olimpijskih igara na kojima je naša najtrofejnija klizačica Sanda Dubravčić upalila olimpijski plamen.
Olimpijske igre san su svakog sportaša, a kad vam se još ukaže prilika i čast da nosite baklju i upalite plamen, jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Prizori prelaska 98 stepenica na kojima Sanda Dubravčić 8. veljače 1984. nosi baklju i upali plamen na stadionu Koševo ostaje duboko utkan u sjećanja mnogih koji su svjedočili tom događaju uživo, ali i onih koji su sve pratili putem malih ekrana. Postala je tada prva žena u povijesti zimskim olimpijskih igara koja je upalila olimpijski plamen.
Uoči nastupa u Sarajevu osvojili ste srebro na EP-u. Pobijedili ste na Zlatnoj Pirueti 1983. godine i to ispred aktualne svjetske prvakinje Amerikanke Rosalynn Sumners.
– Ta dva događaja bila su ključna za odluku o tome da ću upaliti olimpijski plamen. Nakon što sam primila medalju i pehar na Zlatnoj pirueti u svlačionici mi prilazi gospodin Artur Takač, tehnički direktor Međunarodnog olimpijskog odbora i Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i govori – “Sanda, mi smo odlučili da ćeš ti upaliti olimpijski plamen u Sarajevu.”
Odmah sam pristala (a tko ne bi, ha…), nije tu bilo razmišljanja hoću, neću. To je bila čast. Do početka Igara ostala su dva mjeseca i ja sam trenirala u Zagrebu. Otvorenje je bilo na stadionu Koševo, a u Sarajevu sam bila na svega tri probe. Vježbala sam pretrčavanje stepenica, nisam smjela biti ni prebrza, ali ni prespora. To je bilo važno, jer je za mnom išla zastava koja je imala točno namještenu brzinu i morala me pratiti. Odnosno, ja sam se morala kretati jednakom brzinom kao i ona.
Probe su se tamo svakodnevno odvijale, a moj zadatak je bio vrlo jednostavan, nije to bila nikakva mudrost. Cijeli scenarij je bio da stojim na jednom mjestu, na sredini stadiona, skijaški trkač Čarman mi donese baklju, uzmem baklju i s njom trčim preko stadiona i onda po stepenicama te na pijedestalu upalim plamen. To je bilo to. Imali smo probe i sve uvježbali.
Međutim, sve je palo u vodu kad se na sam dan otvaranja scenarist predomislio, pa nisam smjela upaliti plamen na dogovoreni takt, nego na neki drugi. Tako da sam uz sve morala slušati glazbu i čekati točno taj određeni takt. Sarajevo su po meni, zadnje ljudski napravljene Igre, ističe Sanda Dubravčić-Šimunjak.
Je li bilo straha?
– Ne, to je bilo ushićenje i čast. Stadion je bio pun, vidjela sam svoje prijateljice, mahala sam sportašima, osjećala sam se predivno. Apsolutno rasterećeno.
Nakon toga je uslijedio kaos. Trebala sam se vratiti u Zagreb, ali mi nisu dozvolili. Novinari su stalno bili oko mene, davala sam silne intervjue. Svaki dan sam morala biti dostupna svima, umjesto da sam se u miru spremala za nastup na Igrama. Da sam se vratila u Zagreb i trenirala u miru, daleko od svih, vjerojatno bih danas imala i olimpijsku medalju! Pa nije Ante Kostelić idiot. Zašto su Janica i Ivica uvijek bili u posebnom hotelu i zašto su dolazili posebno od svih na Olimpijske Igre? Zato što postoji režim kojega se sportaš mora držati prije velikih natjecanja. Ja to nisam napravila.
Umjesto toga sam dva tjedna uživala u Sarajevu. Priznajem, uživala sam u svemu tome. Izlazila, družila se u olimpijskom selu, slavili smo Frankovu medalju. Nisam imala cimericu u Selu, što me osobno nije smetalo, jer je društvo bilo veliko i veselo.
Što se tiče samog natjecanja, još sam te obavezne likove odradila kako treba, ali nedostatak koncentracije uslijedio je u kratkom programu. Da me sada pitate zašto sam se usred trostrukog skoka otvorila, ne bih vam znala reći. Sve se dogodilo u jednoj sekundi. Ali, očito je bilo previše lagodnog života. I tu je onda sve palo u vodu i osvojila sam deseto mjesto.
Kakav je bio osjećaj upaliti olimpijski plamen?
– Kad gledam snimke paljenja plamena u Sarajevu, to me uvijek dirne. Bio je to poseban događaj za mene. Za desetu godišnjicu ZOI u Sarajevu, 1994. u Lillehammeru je Bosanski olimpijski komitet napravio film “Sarajevo nekad, Sarajevo danas”. Tada su mi suze potekle, jer je to bilo u jeku ratnih razaranja. Bile su ratne godine i sve nam je bilo vrlo potresno. Tu sam svečanost povodom obilježavanja desete godišnjice Igara doživjela emotivnije nego samo otvaranje i nastup 1984. godine.
Sarajevo Vam nisu bile prve Olimpijske Igre?
– Ne, bile su moje druge. Prvi put sam nastupila u Lake Placidu 1980. kada smo spavali u budućem zatvoru. Poslije Igara Amerikanci su ga prenamijenili u te svrhe. Bila sam dijete, baš dijete. Najveći osjećaj sam imala na Olimpijskim igrama 1992. u Albertvilleu, na kojima sam kao šef misije predvodila malu hrvatsku delegaciju. Tada smo prvi put na scenu izašli kao Hrvatska. Kad je stadionom zaorilo “Croatie – Croatia” to je bio najveći osjećaj. I danas se naježim kad se sjetim.
– Bila sam u Sarajevu prije deset godina. Obilježavala se trideseta godišnjica Zimskih olimpijskih igara, ali ne u takvim razmjerima kao ove godine. Bit ću opet tamo i veselim se tome. Puno je 40 godina, ali ja se osjećam mladom. Stalno sam u pokretu i jednostavno mi vrijeme leti. I moji roditelji su bili takvi, pa mi se čini da je genetika tu napravila svoje.
– Oboje su bili liječnici i sportaši. Otac Dragutin je bio traumatolog kirurg i u mladosti se bavio nogometom, a majka Zora je bila odbojkašica koja je nakon studija medicine radila kao liječnica Zavoda za hitnu medicinu grada Zagreba. Ona, za razliku od tate, nikada nije nastavila s napretkom liječničke karijere, a ostala je raditi u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć zbog radnog vremena koje joj je omogućavalo da se posveti meni i mojem klizanju. Bili smo puni entuzijazma. Tata bi me odveo ujutro na trening u sedam sati, ostavio mami auto i pješice otišao na posao. Ona bi potom iz Hitne pješice došla po mene, sjele bismo u auto i vozila me u školu. U autu sam jela i presvlačila se za školu.
Živjeli smo u centru grada, išla sam u OŠ Izidor Kršnjavi pa je to bila olakotna okolnost, jer se nismo baš dugo morale voziti iz Doma sportova. Jednog jedinog dana iz škole nisam izostala kad nisam trebala. Čak su me po povratku s natjecanja pokupili na aerodromu i vozili direktno u školu (osnovnu, 2 godine u Klasičnu gimnaziju i 2 godine u V gimnaziju). Uvijek sam bila odlična učenica i škola mi nikada nije bila problem.
Kakvi su bili vaši roditelji? S jedne strane njihove liječničke karijere, a s druge vaša klizačka koja je svima također bila važna.
– Kad su moje roditelje pitali imaju li vikendicu, oni su znali reći: – “Ne, mi imamo Sandu.” Apsolutno su sve ulagali u mene, financijski i vremenski. Tada nije bilo sponzorstva za razliku od danas kad od klizanja možeš živjeti. Možeš nastupati na revijama za koje si plaćen, imati sponzore, snimati reklame, a ako si među najboljima dobit ćeš određenu novčanu naknadu i od strane Hrvatskog olimpijskog odbora i Međunarodne klizačke federacije (ISU). Sva velika natjecanja poput svjetskih i europskih prvenstava te svjetskih kupova financijski nagrađuju klizače, možeš imati sponzora i njegov logo u određenoj veličini i mjestu istaknut na sportskoj odjeći. Mi to nismo mogli imati. U Sarajevu sam klizala na klizaljkama koje su kupili moji roditelji. Ne jedan par, nego dva para. Kupovali smo ih u Austriji, a cijena je bila otprilike današnjih tisuću eura po paru.
– A haljine? Tu sam možda isto bila malo ispred svog vremena, jer sam u trikou nastupala nekoliko puta tijekom karijere, što je danas redovni modni detalj klizačica. Tako sam 1985. na Europskom prvenstvu u Budimpešti nastupala u trikou, ali tada to nitko nije šivao. Moja majka se dosjetila tekstilne industrije Beti iz Metlike, koji su tada šivali kupaće kostime (od lycre koja je rastezljiva baš kao što je
morala biti i klizačka haljina). Oni su izrađivali i šivali po mjeri sve moje klizačke haljine i trikoe, a nakon uspjeha u Zagrebu na Europskom prvenstvu 1979. uključio se i pokojni gospodin Rikard Gumzej, hrvatski modni dizajner, koji je izrađene haljine ukrašavao hrvatskim vezovima. Danas je nepojmljivo da nemate gdje kupiti klizačku haljinu ili triko.
Kad govorimo o haljinama najljepše ih je opisivala pokojna Milka Babović. U kakvim ste odnosima bile?
– Nikakvim određenim. Bile smo na – „Dobar dan teta Milka“. Svi misle da smo si bili kućni prijatelji. Viđale smo se na natjecanjima i to je to. Gospođa Milka Babović je bila generacija moje majke, čak i dvije godine starija. Ona je bila legenda i uvijek će to biti. Nitko od novinara tako dobro nije poznavao sport, niti je tako dobro komentirao, niti je imao tolike zabilješke kao ona. Znala je više od mene, bila je fenomen. Ali nismo imale nikakav poseban odnos. Poslije kad je bila u žiriju “Plesa sa zvijezdama“, u kojem sam se natjecala, imale smo daleko prisniji i veći odnos.
Kakav je bio osjećaj nakon dugo dugo godina ponovno stati na led, na otvaranju Europskog prvenstva 2008. godine i kako je bilo glumiti u klizačkoj predstavi Šegrt Hlapić?
– Jako lijepo je bilo vratiti se na led. Postoji izreka Kurta Browninga, kanadskog klizača koji je rekao: “Nemoj podcijeniti povezanost klizača sa svojom klizačkom cipelom.” To je sjajna rečenica. Ti klizaljku osjetiš, lomiš ju i s njom dišeš. Kad sam te 2008. ponovno stala na led osjećala sam da mogu, ali istovremeno da ne mogu. Da možda nisam bacila klizaljke za slobodno klizanje, a klizala sam tada u klizaljkama moje kćeri, vjerojatno bih bila i bolja. Ali bilo je zabavno, uživala sam.
U Vaše vrijeme kao dio programa postojali su obavezni likovi koji su se na natjecanjima uvijek klizali u ranim jutarnjim satima.
– Da, u moje vrijeme klizali su se obavezni likovi i mi smo jako puno vremena trošili na njihovo usavršavanje. Danas toga više nema i zato je klizanje otišlo u potpuno drugom, uzlaznom smjeru. Postignut je veliki napredak kada su ukinuti obavezni likovi, jer su treninzi klizača sada usmjereni isključivo na slobodno klizanje te je došlo do ekspanzije broja izvedenih trostrukih i sve većeg broja četverostrukih skokova u muškoj i ženskoj konkurenciji, a veliki napredak je viđen i u izvođenju koraka, spirala i različitih pirueta. Međutim, tada su obavezni likovi bili dio koji je ulazio u kompletnu ocjenu. Meni baš nisu išli, nikad baš nisam bila najbolja u tome. Na mom prvom Europskom prvenstvu 1977. u Helsinkiju suci su još dizali ocjene koje je spiker čitao: kak si, kak si, kak si, kak si…. “Kak si” je ocjena dva na finskom jeziku, a ocjene su bile do šest. Znači sve dvojke, pa smo se zafrkavali među sobom s kak si, kak si? Ali bila sam dijete tada, danas s tim godinama ne biste smjeli niti nastupiti u seniorskoj konkurenciji.
Vaša klizačka karijera krenula je kad ste imali svega pet godina?
– Majka je na Dolcu srela svog odbojkaškog prijatelja gospodina Katića i tako kroz razgovor spomene on da jedna njegova kćer trenira klizanje na Šalati. Kako sam bila malo punija, tako je mama rekla da bih i ja mogla na klizanje. Roditelji su me odvezli na Šalatu i bilo je zabavno igrati se s djecom u školi klizanja. No, pred kraj te prve sezone treneri su spomenuli mojim roditeljima da se preko ljeta organizira koturaljkanje, jer u Zagrebu ljeti leda nije bilo. I ja sam zapravo tada intenzivnije krenula s treninzima koturaljkanja, jer ljeti nije bilo škole, pa se moglo trenirati više. Bila sam kadetska, juniorska i seniorska prvakinja u umjetničkom koturaljkanju. Ljeti se koturalo, a zimi klizalo i zapravo je tako sve počelo.
Prvi veći uspjeh u klizanju dogodio je 1976. na Svjetskom juniorskom prvenstvu?
– Imala sam 11 godina. Do tada sam već bila kadetska, juniorska i seniorska prvakinja Hrvatske i Jugoslavije. S 10 godina moje prvo juniorsko međunarodno natjecanje bilo je u Banskoj Bystrici i tamo me vidjela jedna belgijska trenerica (Christina Hartwig) koja je moje roditelje pitala da preko ljeta dođem trenirati s njom i njezinim klizačima u ljetni kamp u Innsbruck, olimpijski grad. E sad, kod nas u obitelji je uvijek vrijedilo pravilo da je škola na prvom mjestu. Ako popustim u školi, gotovo je sa sportom. Na drugom mjestu su bili jezici, a kako moja majka nije govorila niti jedan strani jezik, želja joj je bila da ga ja naučim. I to je zapravo bila crta vodilja. Preko ljeta sam u klizačkom kampu, usavršavam klizanje i učim francuski. Idealno. Sve su to financirali moji roditelji. Odvezli su me automobilom do granice, obitelj Hartwig me tamo pokupila i odvela u ljetni klizački kamp. Meni je bilo predivno – druženje, klizanje, igranje, jezici. I tu sam se ja dosta osamostalila. Nikad nisam imala problem putovati, sama, avionom, bilo kako. Baš sam uživala.
Treneri?
– Imala sam puno trenera tijekom karijere koji su se u Zagrebu izmjenjivali – od Zorana Matasa, Romane Gačnik do Mladena Mumelaša, a zadnje godine u Zagrebu je bila i gospođa Hilda Mudra, Slovakinja koju je angažirao klizački savez da trenira sve zagrebačke klizače. Kasnije, kada se obitelj Hartwig preselila u Ameriku, imala sam prilike ljeti trenirati u Santa Monici. Puno sam naučila i bilo mi je predivno, a bila sam primjerice i 14 puta u Disneylandu, s obzirom na to da bi se svaki rođendan nekog klizača tamo slavio. Stekla sam baš puno prijatelja tijekom klizačke karijere. Doduše, s 19 godina sam prekinula s klizanjem zbog fakulteta i malo smo se udaljili, ali povremeno se s nekima još uvijek čujem i vidim.
Najdraže medalje?
– Srebro s Europskog prvenstva 1981. godine u Innsbrucku te pet zlatnih medalja, dvije bronce i jedno srebro sa Zlatne piruete Zagreba, u svojih 8 nastupa.
Je li bilo ozljeda?
– Imala sam stres frakturu na odskočnom stopalu, a koja spada u sindrom prenaprezanja. To su mikrotraume koje nadvladaju sposobnost reparacije tkiva. Tada se o tome u Hrvatskoj jako malo znalo i bilo je puno rjeđe, a pogotovo među klizačima.
Požalim se ja svome tati, koji je bio traumatolog, da me boli stopalo. On kaže: “Ništa ti nije! Boli li te sad dok hodaš?”
Ne, samo na početku i kraju treninga – odgovaram. I to je tipično za stres frakturu. Međutim, on i dalje tvrdi da mi nije ništa, a trebamo ići u Strasbourg na Europsko prvenstvo. Odemo prije toga na rendgen koji naravno ništa ne pokaže, jer se stres fraktura tu ne vidi.
I tako, evo nas na Europskom, stopalo i dalje boli. Tada je tamo bio tatin kolega koji je bio glavni liječnik Klizačkog saveza Njemačke i on je konačno prepoznao stres frakturu. Ja sam na kraju s bolovima ipak nastupila, stavili su mi zavoj ispod donjeg svoda stopala, stisnuli stopalo i odradila sam sve. Malo sam bila usporena, ali je bilo dobro. Poslije sam odmirovala, riješila ozljedu i nikad više nisam imala problema s tim stopalom.
Druga moja ozljeda je bio prijelom palčane kosti u području lakta. Prijateljica Nataša Katić mi je podletjela, kada sam izvodila dvostruki skok tijekom treninga programa i iz zraka sam direktno pala na lakat. Dobila sam nadlaktičnu longetu, potom gips, ali sam obavezne likove morala vježbati. Ne možeš ne trenirati, pogotovo obavezne likove, ali i slobodne programe jer je Zlatna pirueta Zagreba bila pred vratima. I na toj sam Zlatnoj pirueti osvojila svoju prvu broncu.
Kako to da ste završili u medicini?
– Od sedmog razreda osnovne škole znala sam da ću biti liječnica. Medicinski fakultet u Zagrebu upisala sam 1983. godine i odlučila da ću poslije Zimskih olimpijskih igara prestati aktivno trenirati umjetničko klizanje. Jednostavno mi je bilo dosta i treninga i leda. Tijekom studija, još sam se u dva navrata aktivirala za nastupe na dvije Univerzijade tijekom zimskih ispitnih rokova. Nisam htjela biti najbolji liječnik među klizačima, niti najbolja klizačica među liječnicima. Da je bilo financijske potpore možda bih ostala još u sportu, ali sve mi je to bila tlaka. Nisam više mogla, i jednostavno sam bacila jedan par klizaljki.
Dakle, ja svoje klizaljke trenutno nemam. Kada je majka preminula, u roditeljskom sam stanu našla klizaljke u kojima sam klizala obavezne likove. Poklonila sam ih Hrvatskom športskom muzeju, zajedno s nekoliko natjecateljskih haljina i bijelom trenirkom u kojoj sam upalila olimpijski plamen u Sarajevu. Doma se pričalo puno o medicini, upis Medicinskog fakulteta me oduvijek privlačio i o drugim fakultetima nisam nikada mislila. Upisala sam fakultet bez problema i to kao šesta na listi. Čula sam kasnije da su neki roditelji tražili uvid u moj test, jer nisu vjerovali da jedna klizačica može biti toliko uspješna na prijemnom ispitu Medicinskog fakulteta u Zagrebu.
Nakon pet godina Sanda Dubravčić-Šimunjak uspješno je diplomirala, odradila stažiranje, specijalizirala fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Poslije je magistrirala i doktorirala.
– Idealno za ženu, nema dežurstava niti hitnosti, pacijenti ne umiru, a svojim znanjem i vještinama zajedno s fizioterapeutima utječete na njihovu kvalitetu života. Sportašima pomažete i osposobljavate ih za kvalitetan povratak sportskim aktivnostima u što kraćem roku. Tako sam 1993. položila specijalistički ispit, a 1994. godine sam počela raditi na Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KB Sveti Duh, gdje sam danas Pročelnica Zavoda.
Položila sam ispit za međunarodnog klizačkog suca najvišeg ranga, a kako nisam istovremeno mogla biti sudac i medicinski savjetnik Međunarodne klizačke federacije, zamrznula sam taj status, kojeg sam prije dvije godine ponovno odmrznula. U međuvremenu sam postala docent, a potom i izvanredni profesor na Međunarodnom sveučilištu Libertas, na preddiplomskom studiju Fizioterapija.
Kroz predavanja i mentorstva studentima, kao nositelj kolegija, razvila se ideja za pisanjem udžbenika “Fizikalni čimbenici u fizioterapiji” koji je objavljen krajem 2023. Počela sam ga pisati u vrijeme pandemije i danas volim reći da je COVID donio dvije dobre stvari za mene i moju obitelj. Jedna je da sam bila kod kuće, pa sam počela pisati udžbenik, a druga je da sam počela kuhati.
Suprug Boris je otorinolaringolog, a njegovim stopama otišla je i kći Tena koja je u mladosti bila reprezentativka u sinkroniziranom klizanju. Tek tada, kad sam se našla u situaciji kao moja majka, shvatila sam koliko se žrtvovala za mene. Tena nije imala toliko treninga. Krenula je s 2-3 puta tjedno, pa se kasnije to povećavalo. Vozili smo je na trening, izmjenjivali se suprug i ja. U početku sam ju čekala da završi trening, međutim onda mi je to postalo dosadno. Ostavila bih je na treningu i otišla doma. Nisam ja bila prava klizačka mama.
Danas svi radite u KB Sveti Duh?
– Suprug Boris je pročelnik Klinike za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata, a ja sam pročelnica Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju. Tena je na specijalizaciji iz otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata. U vrijeme pandemije ja sam radila tjedan dana u bolnici, a tjedan od kuće, a njih su dvoje bili na prvim linijama borbe s oboljelima. Tako sam tada počela kuhati misleći da ih barem nakon izuzetno napornih sati provedenih s oboljelima, dočeka nešto toplo za pojesti, kada sam ja već kod kuće.
Inače, suprug i ja smo već 32 godine u braku, a upoznali smo se kod kolege kojemu je moj otac bio krsni kum. Bila sam na stažu kod njega u Dugavama, a Boris ga je došao posjetiti, jer su bili prijatelji iz vojske. I iz tog poznanstva rodila se ljubav koja traje već 32 godine, rekla je Sanda Dubravčić-Šimunjak.
Ova godina donosi Vam još jedan jubilej?
– Da, u kolovozu ću proslaviti 60. rođendan. Bit će sigurno proslava, jer i suprug tada slavi 65. Što si želim? Zdravlje.
Nastupali ste u popularnom TV showu Ples sa zvijezdama?
– Bilo je to prije 11 godina kada su me pozvali. Francuz Nicolas Quesnoit mi je bio plesni partner i mentor i dogurali smo do finala. Odmah sam pristala. Obožavam plesati.
Sanda Dubravčić-Šimunjak za sebe će reći da je skromna osoba koja se ne voli eksponirati.
– Kad sam bila na tim ljetnim kampovima u Americi trener Carlo Fassi mi je rekao da nisam rođena za pobjednicu. Ja sam voljela biti s ljudima, uklopiti se u cjelinu. Nikada nisam voljela biti zvijezda i ne znam se s tim nositi. Tek danas, kada me pacijenti prepoznaju kao bivšu klizačicu, postala sam svjesna što sam ljudima značila i kako su voljeli gledati klizanje upravo radi mene i Milke Babović. Bila su to vremena za sjećanje…
Fotografije: Sanda Dubravčić-Šimunjak, Renato Branđolica i Hrvatski klizački savez