Dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora Barbara Matić posjetila je zagrebačko Sportsko učilište PESG (Privatna ekonomska i sportska gimnazija) koje provodi srednjoškolske programe te u jednosatnom druženju odgovarala na pitanja polaznika, sportaša od kojih se mnogi nadaju karijeri baš kakvu ima olimpijska pobjednica u judu.
Najviše zanimanja bilo je oko finalne borbe na Olimpijskim igrama u Parizu, koju je Barbara na inzistiranje mladih judaša polaznika PESG-a opisala do najsitnijeg detalja. Od zahvata, do osjećaja koji su ju pratili prije borbe te nakon pobjede i osvajanja olimpijskog zlata. Isto tako, istaknula je važnost usklađivanja obaveza, kako školskih, tako i sportskih, jer to je ključ uspjeha.
Barbara Matić jedna je od rijetkih vrhunskih sportaša sa završenim fakultetom. Uz sve medalje i sportske uspjehe istovremeno je gurala i znanstvenu karijeru te završila Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, što je polaznicima bilo posebno motivirajuće znajući s kime razgovaraju i koliko vremena odnosi vrhunski sport.
– Nije bilo lako uskladiti sve obaveze, ali uvijek sam nalazila načina da si posložim dan i sve stignem. Nije bilo lako, puno je tu odricanja, no na fakultetu je srećom bilo profesora koji su dozvoljavali izostanak s nekih predavanja, pa bih u to vrijeme mogla trenirati, a svaki izostanak s predavanja nadoknadila sam naknadno. Kod mene je bilo sjajno što sam ja mogla odrađivati treninge i mimo redovnih termina. Moj trener je uvijek bio tu za mene, i kad bih mu javila da imam rupu u rasporedu od 2-3 sata, on bi navukao kimono i odradili bismo trening. To mi je puno značilo. Ustrajnost je bitna u svemu, istaknula je Matić.
Na pitanje je li ikada došlo do zasićenja od treninga i je li razmišljala o prestanku treniranja Barbarin je odgovor bio negativan.
– Nikada nisam imala krizne situacije. Bilo je trenutaka kad mi se nije dalo ići na trening, ali baš krize da bih bacila kimono i prestala trenirati, nikada. Mene je oduvijek judo zanimao, to je moj prvi i jedini sport i uživam u svakom trenutku.
– Nikada me judo nije sputavao ni u čemu i kroz sve ove godine ja sam i izlazila i družila se i odlazila na rođendane. Čak sam dva tjedna prije odlaska na Olimpijske igre u Parizu bila na Ultri s prijateljima i moj trener je to znao. Nikada mi nije ništa branio, jer smo oduvijek imali potpuno iskren odnos. Uvijek sam mu sve govorila, ali istovremeno se odgovorno ponašala prema sebi i sportu. Tako sam na Ultri cijelu noć pila isključivo vodu, usprkos nagovaranju prijatelja. Drugi dan sam se probudila, otišla u dvoranu i odradila odličan trening. Nikada se nisam dovela u situaciju da mi nedostaje sna ili da nespremna dođem na trening zato što sam bila vani večer prije. Znala sam kad mogu izlaziti i kako se ponašati. Ne treba se napiti da bi izlazak bio super, dapače, sljedeće jutro je osjećaj fenomenalan. Odeš na trening i super ga odradiš, ima li boljeg osjećaja?!
– Danas kad sve zbrojim i oduzmem, uz judo sam definitivno puno više dobila, nego izgubila. Meni je trening bio odmor od knjige, a učenje odmor od treninga. Divim se ljudima koji su sto posto fokusirani samo na jednu stvar. Ja recimo funkcioniram tako da prije borbe ne volim razmišljati o tome, sve dok ne izađem na tatami. Razgovaram s trenerom ili fizioterapeutom o nekim sasvim drugim stvarima, samo da odvratim misli od borbe. Ali zato kad krene borba, onda sam tu, sto posto. Ok, Pariz je bio najveće natjecanje, Olimpijske igre i sve, ali meni je taj dan bio kao i svaki drugi kad imam turnir. Buđenje u isto vrijeme, doručak, kavica, chill, kao i inače.
Polaznike PESG-a zanimalo je i što Barbara planira nakon prestanka karijere.
– Voljela bih ostati u sportu, ali ne kao trener nego kao savjetnik ili nešto. Ne vidim se u trenerskom poslu kao što moj trener to radi. Veseli me rad s djecom, pa bih jednog dana možda voljela raditi u školi, predavati matematiku i fiziku, zaključila je Barbara Matić.
