Sedam je knjiga o ljubavi, strahu, strasti i pomicanju granica.
Planinar i alpinist, poduzetnik, avanturist, čovjek koji probija granice, Mario Celinić promovirao je svoju prvu knjigu “Sedam” u kojoj sasvim osobno opisuje svoje osjećaje i doživljaje penjući najviše vrhove svih sedam kontinenata.
Planinariti je počeo relativno kasno, nakon niza ekstremnih sportova. Njegov prvi odlazak na neki vrh bio je 2017. i od tada je zaljubljen u prirodu, planine i mir koji jedino tamo gore možete doživjeti. Danas je iza njega Velikih sedam, ali i knjiga Sedam koju nećete moći ispustiti iz ruku dok ne upijete i zadnji redak.
– Ideja za pisanje knjige stigla je spontano. Uvijek sam nešto zapisivao, kud god bih išao. Potom sam to počeo objavljivati na Facebooku, prvo te neke kratke priče, a onda su počeli stizati lijepi komentari poput “Mario, predivno si to napisao, jedva čekam novu objavu” i tome slično. I tu sam shvatio da ipak nešto dobro ispada iz svega što napišem, da pozitivno utječem na ljude i motiviram ih, objašnjava Mario Celinić.
U međuvremenu se nakupilo dosta tog teksta, ali posvuda ga je bilo. Na papirićima, u mobitelu, pa kad nisam mogao tipkati zbog hladnoće, snimio bih neke svoje misli. Na kraju se puno toga izgubilo i sad mi je žao, jer te u nekom trenutku “opali” neka dobra misao koju snimim, a onda to izgubim.
Kad ste odlučili sve staviti na papri?
Ne znam, možda nakon Everesta. Tada je stizalo najviše poruka i nagovaranja okoline da sve objavim u knjizi. I stvarno, kad sam stavio sve tekstove na jedno mjesto, kako ja kažem “skupusario” ih, shvatio sam da imam sve. Nije bilo lako, danas kad pogledam, teže mi je bilo napisati knjigu nego popeti Everest.
No, voli Mario teško. U jednom dijelu knjige napisao je:
“Za novac koji sam potrošio na penjanje po planinama, spavanje u šatoru na -30, na patnju, nekoliko sam godina mogao boraviti na Maldivima s all inclusive tretmanom. Ili kupiti stan ili brod. Ali ne ja! Ja sam izabrao mnogo skuplji i znatno teži put. Da bih zadovoljio svoju narav, morao sam otići u nepoznato i opasno. Kad lomi, ili neka slomi, ili će u konačnici biti dobro.”
A kad su svi “lomovi” završili, stigao je red na pisanje knjige. Mario je iznajmio kuću na samoj obali u Stobreču, u Splitu.
– Morao sam naći neki mir, a ta kuća s pogledom na more je bila upravo to. I tu sam uspio završiti knjigu. Mora biti neki doticaj s prirodom, svejedno more ili planine, bez toga ne vidim svoj život. U svom se poslu konstantno borim sa stresom i priroda je ta koje me iscjeljuje. Čim odem pa i tu na Sljeme, već je bolje.
Mario Celinić sportaš je cijeli život, a planinarenje je došlo relativno kasno, nakon niza ekstremnih sportova.
– To sam baš napisao u knjizi. 2017. sam prvi put otišao na planinu. Prije toga bavio sam se ultimate fightom, boksom i još mnogočime, pa nisam ni imao vremena ići u planine. No, kako sam pred kraj karijere sve manje boravio u kavezu, a s druge strane je posao stiskao, skupilo se dosta tereta na leđima. Prije sam već pričao s bratom i bratićem kako bi bilo fora otići na Velebit, prošetati, vidjeti nešto novo. I sjetim se ja jednog dana tog Velebita, nazovem njih dvojicu, oni zaposleni, nitko nikud ne može. U trenu sam se spakirao, uzeo neke tenisice i ruksak i sam otišao na Velebit. Tada sam se zaljubio u planine.
Sedam
– U knjizi sam pokušao dočarati da život može stvarno krenuti u nekom smjeru kojem si se najmanje nadao. Doneseš neku odluku spontano i ona ti promijeni život. Naravno, opisao sam i uspon na svih sedam vrhova i još neke druge. Ima tu dosta osobnih stvari. Pokušao sam pisati ne klasično o usponima na planine, iako ima i tehničkih detalja. VIše sam opisivao svoje osjećaje u nekim trenucima na Everestu na minus četrdeset. Kad ti nije dobro, kad si u strahu nekakvom za svoj život i tak dalje, govori Celinić i dodaje:
– Evo, na samom Hillary Stepu doslovce moraš prekoračiti preko jednog mrtvog alpiniste koji je još 2019. umro i tu je vezan još uvijek. Pričali su mi poslije Den Eror i Antonio Jelčić, naši alpinisti koji su poslije mene popeli Everest, da je još uvijek tamo. Doslovce ga moraš prekoračiti, a do njega imaš još vidjeti tih nesretnih ljudi.
Pukotina na putu do vrha Everetsa. Između prvog i drugog visinskog logora / foto: Mario Celinić
Koliko to sve utječe na tebe?
– To samo potpiruje strah, ali nekako kasnije si pomiriš s tim. Ne znam, moram priznati da sam bio konstantno u nekom strahu kad sam krenuo iz onog južnog sedla prema vrhu. K’o da ti neki vražićak ili duh sjedi tu na ramenu i podsjeća te cijelo vrijeme da si u zoni smrti, da svako malo možeš ostati tu. Nenajavljeno, evo baš kad sam bio na vrhu Everesta, jedan se šerpa spustio na 8000 metara i samo se srušio mrtav. Bez ikakve najave, naznake, ničega. Mene je primjerice uhvatila korona prije uspona. Kasnije sam dobio i upalu srčane ovojnice, pa sam tu mislio da imam infarkt. Tisuću je nepredvidivih situacija svakodnevno, pisao sam u knjizi i o tome.
Otapanje ega na najvišim vrhovima svih kontinenta, stoji na naslovnici knjige Sedam Marija Celinića.
– Otapanje ega. Da, to je točno tako. Znaš, kad dođeš gore, onda vidiš u stvari koliko si mali, sitan prema prirodi.
Stipe Božić sjedi pokraj Marija. Sluša njegove odgovore, tek povremeno kimne glavom, upija svaku riječ znajući točno što znači svaka minuta tamo gore, svaki uzdah, svaki korak. Uzor i mentor svim štovateljima planine i ljubiteljima prirode i planinarenja. Legenda Hrvatske gorske službe spašavanja, alpinist, putopisac, redatelj, čovjek koji je spasio tisuće života, snimio stotine filmova stajao na najvišim vrhovima svih 7 kontinenata i čak dvaput bio na Mt. Everestu. A drži i svjetski visinski rekord, uz spomenuti Everest na 8848 m, spustio se i 1395 metara duboku Lukinu jamu na Velebitu.
– Stipe Božić je moj prijatelj iznad svega. Znaš, čovjek kojeg nisam poznao prije Everesta, a koji ti pokloni svu pažnju i vrijeme da ti uspiješ u svom naumu, je prije svega čovjek. To ne doživiš često. Ljudi su često ljubomorni i govore kud bi sad ti išao penjati i samo čekaju da javiš da nisi uspio, pa budu sretni, jer eto nisi uspio. Stipe mi je dao nešto što nema cijenu: svoje vrijeme, pažnju i trud da uspijem u svom naumu.
Stipe, vi ste prošli sve ovo o čemu smo pričali. I više.
– Ne, nisam sve. Recimo, nisam prošao koronu, nisam se borio u kavezu, niti sam vozio bijesne motore. Ali, alpinizmom sam se davno počeo baviti, još u srednjoj školi i na svoju sreću popeo sam se na najviše vrhove svijeta. Bio sam na najvišim vrhovima svih sedam kontinenata, u Himalajima na tri najviša vrha i to je ono najpoznatije. A između toga, tko zna koliko je južnih, sjevernih stijena, skijanja s vrhova itd. Eto, mogu kazati da je to bio jedan sretan život, bar što se sporta tiče.
Susret Božića i Celinića
– Negdje sam ovlaš čuo da se neki sprema negdje, a ubrzo nakon toga me zvao jedan kolega, da ima jednoga koji se priprema za Everest i pita me može li mu dati moj broj.
Govorim, pa daj mu broj, nije nikakav problem.
Mario me nazvao, a ja sam mu rekao: “Slušaj, tako ozbiljni razgovori se ne događaju ovako na daljinu. Moraš doći u Split, na rivu, na kavu i onda ćemo sve to lijepo raščistiti.”
I on dođe u Split, raščistimo sve i on napravi to što je napravio. I ne samo to! On se oženi dolje u Dalmaciji i odvede nam jednu ljepoticu odozdo, tu, u Popovec. Mario već ima dvije kćeri, starija ima 18, mlađa jednu godinu, a sad je na putu i sin. I onda on kaže: “Ti si za sve kriv.” Pa, drago mi je ako jesam, govori Stipe Božić.
Mario se meškolji na stolcu, kao dječak u školskoj klupi, jedva čekajući da Stipe završi rečenicu dodaje:
– Pa čak mogu reći da je kriv i za knjigu što sam napisao. Jer, ja bih otišao na Everest možda malo i pritajeno, popeo bi to sam. A Stipe mi je s druge strane rekao: “Daj, piši, objavljuj! Motivirat ćeš nekog, to će ti biti najveća nagrada!”
– I stvarno se to i dogodilo. Motivirao sam hrpu ljudi, dobio hrpu poruka i to mi je velika nagrada. Evo, i za to je on kriv. A da bih motivirao te ljude, morao sam početi pisati. I za to je kriv, kroz smijeh govori Celinić te gledajući Božića dodaje: “Znaš, nisam baš tu sretno prošao. Pa, došao sam po savjet, a oni me oženili dolje! Sad sam vezan za Dalmaciju, hoću neću.”
Mario Celinić sada je jedan od onih na koje će se ugledati mlađe generacije, mnogima je uzor i to je važno, ističe Stipe Božić i dodaje:
– Sjećam se svojih početaka kad su mene, moji mentori, među kojima je bio pokojni akademik Tonko Marojević, učili govoreći: “Nije važno samo da se negdje popneš, nego je važno da kad si već otišao tamo, to nekako oplemeniš, da zapišeš, fotografiraš ili doneseš neku priču, da ponudiš to drugima, jer ćeš možda tako i druge motivirati da i oni odu.”
– To je bio moj osnovni motiv da i ja pišem, a kasnije i kamerom bilježim sve. Meni je alpinizam odredio život, tako da sam se nakon nekog vremena rada kao vanjski, zaposlio na HRT-u i tamo proveo 26 godina, napravio 100 filmova za HTV, još 20-ak za druge i možda je to najveća ostavština. To što sam mogao ispričati i prikazati svoju priču, a da ne govorim kako je meni bilo lijepo putovati okolo, to je san snova. Pa kad poslije staneš ispred hrpe ljudi koji su došli vidjeti što si snimio, slušajući što ćeš reći, to je nešto što nijedan političar, nijedan govornik ne može postići, jer ta priča svakoga dira. Mi smo tamo pošli iz nesebičnih razloga, idemo u velike opasnosti, često pogibeljne i to ljude zanima, inspirira. Svi te pitaju zašto, zašto? A ti odgovaraš fotografijama i pričom. Fotografiram ljude, planine, prirodu, inspirira me susret s ljudima, susret sa samim sobom, pa na kraju euforija stajanja na nekom vrhu, zatim spoznaja koliko si ti mali, a te planine visoke, onda ona pitanja o tome kako je to sve skupa nastalo, ima li u tome neke svetosti tu i tako dalje. I to su sve odgovori zašto, jer što se čovjek više penje, zaista je nekako bliže nebu, bar onom našem zamišljenom nebu i to inspirira, svi tome težimo.
– Nije za ludu da su vladari negdje na vrhu neke piramide. Znamo da je Zeus stolovao na vrhu Olimpa, da su svi himalajski vrhovi zauzeti s raznim božanstvima. Na kraju, sve velike stvari u povijesti su se događale na vrhovima planina, objašnjava Božić.
Mario Celinić baš poput Stipe Božića, popeo je svih sedam najviših vrhova kontinenata. Knjiga Sedam opisuje taj period života, uspone, dojmove, osjećaje, strahove i sreću. Danas je sve tu, na jednom mjestu, među koricama na 230 stranica.
– Do svoje četrdesete godine nisam otišao na Velebit. Ono, koji propust u mom životu?! Vidjevši to gore, nisam mogao vjerovati da je to stvarnost. Sjedim kod Marija Ramića na onom njegovom trijemu i gledam u daljinu, onu kotlinu i ne mogu vjerovati gdje sam. Koji mir! A da ne govorim o ljudima koje sam sretao, drugačija je to ekipa, pozitivna. Iako, moram primijetiti da su se neki počeli natjecati među sobom. Ali nije planina za natjecanje, tu nema pobjednika. Ne možeš ti pobijediti u tom meču. U knjizi sam to opisao kao da odeš u taj meč i samo moliš Boga da živ izađeš. A pobjednika nema. Ne možeš pobijediti planinu, samog sebe možeš.
Prva knjiga Marija Celinića Sedam, je vani, no njegovo planinarenje tu ne staje. Kakvi su planovi za dalje?
– Idem sada na Papuu, odnosno sjeverni dio Papua Nova Gvineje. Tamo je Carstensz pyramid, najviši vrh svih otoka na svijetu i po jednoj verziji Sedam vrhova je to najviši vrh Oceanije, u koji spada i Australija. Tako da imamo dvije verzije tih Sedam vrhova, a ja idem za dva tjedna tamo popeti i tu drugu opciju od Sedam vrhova.
– Ali moram potiho reći (govori Celinić smijući se i gledajući Božića), možda tu ipak malo više napravim od Stipe Božića. Mislim si, postoji li više išta na ovom svijetu da popne čovjek, a da nije već Stipe popeo? I onda mi on kaže, hajde neka ti to bude. Uglavnom, idem sam, pa ću imati dvije opcije, neki ga nazivaju Grand Slam, odnosno devet vrhova u koji spada i Mont Blanc, najviši vrh Europe. Neki smatraju da je ipak to Elbrus, na granici Azije i Europe. Ja sam popeo i Elbrus i Mont Blanc, tako da sad preostaje Kosciuszko i Carstens pyramid, pa nek bude kolekcija tih devet vrhova, najavio je Celinić.
Stipe, Vi i dalje snimate?
– Snimam, zapravo sada sam pri završetku jednog dokumentarnog filma koji se zove Alpski ratnici. Radim to po knjizi kanadske spisateljice Bernadette McDonald. Napisala je izvrsno štivo o penjačima iz Slovenije i meni iz Hrvatske, našoj generaciji koja je radila čuda u to vrijeme, od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa do danas. O tim uspjesima koji su fantastični, a po njezinim riječima, vrlo se malo u svijetu znalo.
– Ja sam na sreću kameru nosio na gotovo sve ekspedicije i ove sve vrhove sam snimao. Sva arhivska građa je kod mene. Onda sam snimio, naravno po knjizi i intervjue s preživljenim alpinistima. 50 % ih nažalost nije proživjelo, među njima i pokojni Hillary koji je umro prirodno u smrću. Mislim da će taj film biti jedna dobra priča, da će imati uspjeh skoro koliko knjiga, jer knjiga je prevedena na 14 svjetskih jezika, postala je bestseller. Premijera filma će biti ovoga ljeta na Cinehillu u u Fužinama od 22. – 27. 7. najavio je Stipe Božić.
Naslovna fotografija: Mario Celinić