Prof. dr. sc. Sunčica Bartoluci, sociologinja sporta s Kineziološkog fakulteta i jedna od vodećih stručnjakinja u području društvenih znanosti, u emisiji Put pobjednice na SPTV-u govorila je o fenomenu Hrvatske koja s ponosom nosi epitet sportske nacije, iako većina građana sport prati s kauča. U razgovoru je komentirala i podatke koji pokazuju zabrinjavajuće niske stope bavljenja sportom među djecom te istovremeno rastuću pretilost.
U javnosti volimo ponavljati da smo sportska nacija, da smo iznimno talentirani, a istodobno djeca sve manje sudjeluju u sportu. Gdje je zapravo zapelo, kako smo stigli do toga?
– Zapelo je, nažalost, na svim razinama. Današnje generacije odrastaju u potpuno drugačijem okruženju nego njihovi roditelji, okružene ekranima, tehnologijom i sjedilačkim navikama, a svakodnevica im izgleda bitno drukčije nego prije dvadeset ili trideset godina. Roditelji, pa i oni koji sami nisu bili tjelesno aktivni, uglavnom imaju svijest da je kretanje važno za zdravlje njihove djece. No tu se otvaraju različite situacije i profili roditelja: jedni kroz djecu pokušavaju ostvariti vlastite neostvarene sportske ambicije i žele „novog Luku Modrića“, dijete koje će biti uspješno, vidljivo i materijalno situirano, dok drugi djecu upisuju u sport kako bi ih maknuli s ekrana, osigurali im društvo vršnjaka i razvili socijalne vještine. Ni jedan ni drugi pristup sam po sebi nije dovoljan.
– Današnje društvo zahtijeva ogroman angažman cijelog socijalizacijskog lanca. Škola sama po sebi nije dovoljna. Roditelji moraju imati i vremena i znanja da dijete redovito vode na treninge, podržavaju ga i prate njegov razvoj, jer nije dovoljno samo upisati dijete u klub. Potrebni su stručnjaci koji će dalje usmjeravati djecu, prepoznati njihove mogućnosti i granice te koristiti puni potencijal sporta za njihov razvoj. Problem nastaje kada su roditelji preambiciozni, a nemaju dovoljno znanja: tada se ne stvara samo dijete koje će vjerojatno odustati od sporta, nego i dijete koje može imati ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje. S druge strane, bez uključenosti roditelja u cijeli proces – od logistike do podrške – opet se može učiniti vrlo malo.
– Svjesni tog problema, u struci se već godinama zalažemo za uvođenje trećeg sata tjelesne i zdravstvene kulture u osnovne škole, i to uz uvjet da taj dodatni sat vode kineziolozi. Njihova je uloga upravo u tome da koriste sport kao sredstvo socijalizacije, a ne samo kao razvoj motoričkih sposobnosti. Mladi danas teško ostaju u sportu. Nije poanta samo zadržati ih u sustavu natjecanja, nego razviti navike kretanja koje će ih pratiti cijeli život. Djeca koja su tjelesno aktivna kroz sport uče pobjeđivati i gubiti, nositi se s emocijama, komunicirati s ljudima izvan najuže obitelji, putovati, funkcionirati u različitim društvenim okruženjima koja ih pripremaju za život.
Kad je nogomet u pitanju, a posebice europska ili svjetska prvenstva, cijela je zemlja „pred ekranima“, kafići su puni, trgovi organiziraju gledanja utakmica. Kod rukometa je taj efekt već malo slabiji, a ako pogledamo košarku ili vaterpolo, vidimo da masovno, organizirano praćenje sporta naglo opada. U ženskom sportu situacija je još gora. Jesu li mediji za to odgovorni?
– Svi smo odgovorni. U javnom prostoru uvriježila se podjela na „velike“ i „male“ sportove: nogomet i dijelom rukomet imaju status velikih, dok brojni olimpijski sportovi, unatoč tradiciji i uspjesima, ostaju gotovo nevidljivi. Jednaki trud ulaže sportaš u umjetničkom klizanju, veslanju ili bilo kojem manje eksponiranom sportu, ali on neće imati jednaku medijsku vidljivost i popularnost kao nogometaš. Imala sam studente paraolimpijce poput Branimira Budetića, koji je osvajao medalje na najvećim svjetskim natjecanjima i Paraolimpijskim igrama, a njihovi kolege nisu ni znali da pokraj sebe imaju vrhunskog sportaša. To pokazuje koliko je pitanje vidljivosti i priznanja važno, ali i koliko je društvo, uz medije, odgovorno za to tko dobiva status uzora.
Upravo ti uzori danas više nego ikad komuniciraju preko društvenih mreža. Koliku društvenu odgovornost tu imaju sportaši?
– Sportaši su javne osobe, sviđalo im se to ili ne, i njihova je poruka u javnom prostoru često snažnija od poruke brojnih drugih društvenih aktera. Kroz društvene mreže imaju mogućnost pokazati privatnu stranu, što je sasvim legitimno, ali granica između privatnog i javnog vrlo je tanka. Zabilježeni su primjeri gdje je jedna rečenica izrečena „privatno“ kasnije postala javna tema koja je gotovo stajala sportaša karijere. Kad se izjava izvuče iz konteksta, nastaje dodatni problem – sportaša se počinje etiketirati kao nekoga tko nema dovoljno znanja, ne zna govoriti ili ne razumije svoju društvenu ulogu. Dio toga možda i jest rezultat nedostatka komunikacijskih vještina, ali zato je ključno da oni koji rade sa sportašima osvijeste ovaj segment: sportaš nije samo privatna osoba, već javna figura koja ima društvenu odgovornost prema svima pred kojima nastupa, bilo uživo, bilo na ekranu ili u digitalnom prostoru.
Djeca danas ulaze na platforme koje nisu stvarno kontrolirane, a vrlo često ih nitko sustavno ne educira o tome što ondje rade. Djevojčica od deset godina gleda odrasle sportašice, influencerice i druge javne osobe, stvara idole i želi biti poput njih, a da pritom ne razumije sve poruke koje dobiva. Kako to komentirate?
– Kada ste dijete, ne možete filtrirati informacije – pratite ono što vam je privlačno, a algoritmi vam gurnu još više sličnog sadržaja. Zato u okviru kineziološkog obrazovanja, kroz različite komunikacijske predmete, pokušavamo osvijestiti buduće kineziologe da su oni akteri socijalizacije: njihovi sportaši i učenici trebaju naučiti što znači biti u javnom prostoru, što smiju i trebaju objavljivati, kako oblikovati objavu i zašto je važno razmišljati o posljedicama. Ono što napišete s trinaest godina, u trenutku ljutnje na suigrača, može ostati zabilježeno i kasnije vam otežati put, bez obzira na promjenu stava. Djeci je teško objasniti taj rizik jer na nas gledaju kao na „generaciju koja ne razumije mreže“, ali to ne znači da ne trebamo s njima o tome razgovarati.
– Kako odrastaju, djeca polako otkrivaju tko su im istinski uzori. U početku su to često oni koji su najglasniji, najvidljiviji, lijepo izgledaju ili pobjeđuju, no kroz vrijeme mnogi shvate da je važan i karakter, način na koji se netko odnosi prema pobjedama i porazima, prema drugim ljudima i prema društvu. Sport može biti sjajno sredstvo da se o svemu tome razgovara – tko su naši idoli, zašto ih idealiziramo, jesu li to ljudi koji doista znaju svoj posao ili netko tko je skupio „dva i pol savjeta“ i dobro ih zapakirao na mrežama. Roditelji katkad misle da dijete nema profil na određenoj mreži, ali iskustvo pokazuje da djeca često imaju račune za koje odrasli ni ne znaju, a ni roditelji ni nastavnici nemaju uvijek dovoljno znanja da bi sve to mogli pratiti. Zato je potrebna kontinuirana edukacija svih aktera, djece, roditelja, nastavnika i sportaša – jer socijalizacija ne ide jednim smjerom, nego djeca i mladi svojim iskustvima itekako uče i nas.
Prof. dr. sc. Sunčica Bartoluci doktorirala je 2013. s temom: Uloga vrhunskog sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta Republike Hrvatske – usporedba devedesetih i dvijetisućitih. Zanimljivo je da je u svijet sporta ušla kao potpuna autsajderica, koja je danas jedna od vodećih stručnjakinja sociologije sporta.
– Oduvijek sam znala da je sport dio društva, ali sam se njime bavila isključivo rekreativno. Kao studentica treće godine sociologije i filozofije, 1997. sam došla na Kineziološki fakultet slušati predmet Sociologija sporta kod prof. Zorana Žugića, čovjeka iznimnog znanja, humanista i erudita.
– Tada sam shvatila da sociologija o sportu govori puno šire nego što smo naučeni: sport je svaka rekreativna aktivnost, činjenica da možete nedjeljom ići u kladionicu, ali ne kupiti kruh baš na svakom mjestu. Hrvati rado kažu da su sportska nacija, a pritom sjede i gledaju Ligu prvaka uz gajbu piva, ne doći pješice u kafić, nego autom i parkirati ispred.
– Ja sam tada vidjela da je sport sve ono što nas okružuje i da ga ne možete izolirati iz društva. Čak i kad niste zainteresirani za vrhunske rezultate, svjesni ste da su sportske aktivnosti stalno prisutne. U sociološkom smislu, od te nastave na Kineziološkom fakultetu postala sam svjesna da je sport izuzetno zanimljiv društveni fenomen koji nam puno govori o društvu kao takvom. Od tada počinje moja želja da se bavim ovim područjem.
Gdje se vi osobno smještate u tom svijetu sporta kad niste na fakultetu?
– Moja uloga koja mi je iznimno važna jest uloga mame, iako će sin vjerojatno kolutati očima kad to kažem. Volim ići na koncerte i u kazalište, redovito vježbam, a joga je važan dio mog identiteta. Imam mnogo različitih interesa, ali se oni uvijek na neki način naslanjaju na moj posao, tako da i kad formalno „ne radim“, sport i njegov utjecaj na svakodnevni život ostaju prisutni. – zaključuje Sunčica Bartoluci.
Foto: Sunčica Bartoluci, KIF