Direktorica Hrvatskog odbojkaškog saveza Valentina Bifflin gostovala je u emisiji Put pobjednice na Sportskoj televiziji i sasvim iskreno govorila o svojim počecima u sportu koji nisu bili vezani za teren i igračku karijeru. Izazovi koje je prolazila u odbojci bili su sve samo ne jednostavni, no od samih početaka uz znanje i upornost, imala je potporu i povjerenje ljudi s kojima je blisko surađivala.
Iako se Valentina Bifflin nikada nije bavila odbojkom u igračkom smislu, ovaj sport inficirao ju je toliko da povratka više nema. Njezine sposobnosti vođenja i organizacije prepoznate su i izvan granica Lijepe naše, pa je tako postala predsjednicom Srednjoeuropske odbojkaške federacije, članica je financijske komisije CEV-a i FIVB-a, predsjednica Savjeta za sport djece i mladih RH, članica Skupštine HOO-a, članica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu, a tu je još cijeli niz funkcija koje potvrđuju o kakvoj se kvalitetnoj sportskoj djelatnici radi.
Valentina Bifflin svoj put u odbojci počinje 1997.
– Sve je krenulo 1997. na jednom turniru odbojke na pijesku na kojem sam radila kao hostesa. Pomagala sam svojim kolegama u organizaciji, dočeku klubova i komunikaciji s međunarodnim delegatima. Ljudi koji su tamo radili sa mnom, koji su vodili organizaciju, prepoznali su i vidjeli nešto u meni, uključili me u odbojkaške strukture i od tada pa do danas sam tu. Naš pokojni predsjednik Ante Baković uvijek je znao reći da odbojka čovjeka inficira, jednom kad ti uđe pod kožu više je se ne možeš riješiti i da sam ja bila inficirana od početka. I kod mene je isto, ističe Valentina Bifflin.
– Jedno vrijeme sam radila u organizaciji u odbojci na pijesku koji se se tada zvalo Hrvatski odbor za odbojku na pijesku. S kolegom Damirom Radeljićem sam organizirala turnire u odbojci na pijesku u Hrvatskoj. U inozemstvu je to već tada bilo jako razvijeno, međutim mi smo tad tek počinjali, pa se iz toga svega prvo razvio Open Magic Cup, pa Vip turnir i tako je to sve išlo nekim svojim tijekom. Nakon završetka fakulteta počela sam raditi u realnom sektoru međutim već 2004. godine sam dobila poziv da se vratim u odbojku, taj put na mjesto glavnog tajnika i to je bio prvi mandat s pokojnim predsjednikom Antom Bakovićem. Zadržala sam se do 2008. Za vrijeme mog drugog porodiljnog Savez je završio u stečaju, svi smo dobili otkaze i to je bio moj sljedeći izlet u realnom sektoru. Međutim, predsjednik Baković je ponovno preuzeo kormilo 2017. i opet me zvao da mu se pridružim i od tada sam tu.
Ante Baković bio je istinski zaljubljenik u odbojku. Zajedno ste ovaj sport podigli na jedan visoki nivo na kojem je i danas. Kakav ste odnos imali?
– Ispočetka je to bio potpuno profesionalan odnos. Ja sam došla kao osoba koju on nije ni poznavao nego na preporuku Damira Radeljića 2004. u godini kada je Savez bio pred organizacijom Europskog prvenstva za seniorke. To smo uspješno organizirali 2005. godine. Međutim, onda je uslijedio niz nekakvih nesretnih dugova iz prošlosti koji su se gomilali i Savez jednostavno više nije imao izlaze i završio je u stečaju. Kroz sve te godine i kroz sve te izazove i probleme s kojima smo se suočavali mi smo postali ne samo prijatelji već smo njegovali gotovo obiteljski odnos. Nama u nekoj komunikaciji i na sastancima riječi više nisu bile ni potrebne nego je bilo dovoljno samo da se ponekad pogledamo i znali smo o čemu je riječ. Teško mi je o njemu pričati, on je bio čovjek koji nam svima skupa jako nedostaje, ali to je život.
Zahvaljujući toj svojoj ljubavi i ogromnom entuzijazmu koji je prenio na veliki dio ljudi s kojima je radio, Savez danas funkcionira besprijekorno, igrački kadar i rezultati samo rastu. Velika međunarodna natjecanja i dobri rezultati više nisu nedostižni.
– Mi smo i sa seniorima i sa seniorkama već godina na vrhu Europske lige. Od 2017. godine igramo svako Europsko prvenstvo. Seniorke su čak zaigrale i Svjetsku ligu i Svjetsko prvenstvo, dečkima je to ove godine kroz ušicu igle promaklo. U jednom trenutku u ovoj sezoni se činilo kao da ćemo ih 2025. gledati kao Filipinima međutim sport je pun izazova, okrutan i kao što Luka Modrić kaže ,,lopta je okrugla” i nekad netko mora pobijediti, a netko mora izgubiti. Svjetsko nije nam izgledno međutim, Europsko prvenstvo itekako je i još se borimo, ne damo se. Trudimo se osigurati i organizirati najbolje moguće uvjete, igrači to prepoznaju i mislim da smo na jednoj uzlaznoj putanji s obje ekipe.
Decentralizirali ste odbojku, nisu sva natjecanja više u Zagrebu. Puno toga odvija se u Zadru i Osijeku. Zašto baš ta dva grada?
– Da biste organizirali jedno međunarodno natjecanje treba slijediti kriterije koje propisuju Europska ili Svjetska odbojkaška federacija. Za početak krećemo od predispozicija i kriterija koji moraju zadovoljavati voditelji. Dakle, nama za neko ozbiljno natjecanje, u odbojkaškom smislu, igraju isključivo bivše arene, pa onda uz dvoranu morate imati adekvatan smještaj i blizinu aerodroma da bi osigurali sve potrebne uvjete za ekipe koje dolaze iz inozemstva. Puno je kriterija koje moramo ispuniti da bismo zadovoljili kriterije koji se propisuju i tu nam se sužava izbor. Arena Zagreb je apsolutni favorit svima i mislim da bi svi voljeli danas sutra zaigrati u Areni Zagreb, međutim još uvijek nismo na nivou da možemo staviti 25 000 ljudi u dvoranu. S druge strane ograničavajući faktori nam često budu hoteli koje je u ljetnom periodu teško pronaći i ono što smo uspjeli pronaći nakon nekoliko godina traganja su dvije lokacije koje su nam se pokazale kao savršene destinacije, to su Zadar i Osijek.
Hrvatski odbojkaški savez danas je jedan od najstabilnijih zahvaljujući svim promjenama koje je uveo tim na čelu s Antom Bakovićem, a danas ga nastavlja Frane Žanić sa svojim timom u kojem je i dalje Valentina Bifflin
– Mi smo zadnjih 7 godina organizirali više od 30 međunarodnih natjecanja. To je ozbiljna brojka čak i za puno veće saveze nego što smo mi. Međutim, to je nekako bila naša strateška odrednica, jer nemojmo zaboraviti trenutak kada je gospodin Baković ušao u Savez 2017. godine, proračun je tada bio nekih 500 000 eura, a dugovi su bili preko 700 000. Morali smo odabrati put kojim ćemo ići da bi za početak prvo sanirali dugove. Organizacija međunarodnih natjecanja nam se pokazala kao najbolji put da omogućimo reprezentacijama relativno povoljne nastupe na međunarodnim natjecanjima i da počnu stjecati nekakvo iskustvo igre u međunarodnom okruženju. Svako to natjecanje nam daje platformu za sklapanje novih ugovora sa sponzorima, pa nova partnerstva. Nama su ta međunarodna natjecanja zaista služila kao vjetar u leđa i puno toga su nam dobrog donijela.
– Ante je bio veliki vizionar, pozitivac. On je ulijevao optimizam svima nama, čak i kad je bilo najteže. Nikad nije odustajao, uvijek ga je krasio jedan osmijeh na licu i uvijek smo imali osjećaj da nam se ništa ne može dogoditi, da uvijek idemo samo naprijed. Tim se malo promijenio, naš stručni tajnik iz tog doba Frane Žanić danas je predsjednik, međutim nismo nas dvoje sami. U cijelu priču uključio se i bivši reprezentativac Ivan Donald Marić koji je danas stručni tajnik, tu je i Iva Bule koja vodi mlade reprezentacije i PR. Širimo ekipu ljudi i okružujemo se s bivšim sportašima i mladim snagama.
Valentina Bifflin rodom je iz Petrinje. U doba dvaju razornih potresa koja su zadesila Zagreb, a onda i Petrinju doživjela je mnoge emotivne i stresne trenutke. Zagrebački potres potpuno je uništio prostore Hrvatskog odbojkaškog saveza u Haulikovoj ulici, a potom nakon potresa u Petrinji ostaje bez doma.
– Prvi potres se dogodio taman kad smo se uselili u naš novi ured kod predsjednika Bakovića u njegovoj firmi u Zagrebu. Petrinjski je bio grozan, djeca su doma sama, ja sam na poslu u Zagrbeu. U to vrijeme već smo svi imali aplikacije na kojima smo pratili gdje je potres, koja jačina i kada je bio. Dan prije potresa u Petrinji bio je jedan, no kako moje kćeri nisu bile doma i nisu ga doživjele, a svi prijatelji iz razreda jesu, tako su htjele ostati doma. Morale su biti u centru događanja. I to se i dogodilo. Ja sam bila u Zagrebu, krenuo je potres…. Odmah sam zvala doma, no mobiteli nisu radili. Sjela sam u auto i odjurila u Petrinju. Bogu hvala svi su bili u redu, živi i zdravi, ali taj strah i neizvjesnost. No, Petrinja je mali grad, ima dobrih ljudi. Moje su kćeri, kad sam stigla bile na sigurnom kod mojih roditelja. Ta nas je situacija zbližila i ojačala. Nakon toga smo se preselile u Zagreb.
Ljubav prema odbojci Valentina Bifflin prenijela je i na svoju djecu
– Moram prvo reći da sam se rodila s “dvije lijeve” i kao mala pokušala sam svašta nešto trenirati. Ali kad netko nije za sport nije. Evo, to je jedan dokaz da ne mora svatko biti profesionalni sportaš da bi se danas sutra afirmirao kroz sport. Govorim to zbog toga što sport pruža toliko lijepo okruženje i puno mogućnosti ljudima koji se žele afirmirati u nekoj od grana sporta. Naš sport je danas kao nebrušeni dijamant, toliko puno pruža mladim ljudima i nije pritom nužno da svi budu vrhunski sportaši. Ali svakako trebaju biti vezani uz sport. Tu su zdravstvenih učinci, mentalni i psihofizički razvoj.
– Tako da je sport oduvijek prisutan kod mojih kćeri. Nisam ja baš tu morala posebno gurati, oduvijek su imale afiniteta trenirati. Krenule su s gimnastikom, pa odbojkom, mlađa i dalje trenira, starija sada kreće malo u neke druge vode, ima želju uključiti se u odbojku na pijesku. Samo neka budu u sportu.
Hrvatski odbojkaški savez nedavno je s Prvom ekonomskom i sportskom gimnazijom napravio povijesni iskorak za hrvatski sport i naše školstvo. Ove godine krenuli ste s projektom CRO team u cilju stvaranja novog kvalitetnog igračkog kadra. 12 najboljih mladih odbojkašica sljedeće će četiri godine zajedno trenirati, živjeti, ići u školu, na pripreme i natjecanja. Otkud ideja i što očekujete od svega?
– U cilju stvaranja sustava razvoja igrača za reprezentativni igrački kadar, zadnjih nekoliko godina putovali smo po Europi i pokušavali analizirati primjere dobre prakse u savezima koji imaju dobre uspjehe u odbojci. Analizirali smo na koji način se razvija igrački kadar i to nije nešto što u svijetu nije poznato. Radi se o kampovima za igrače od najmlađe igračke dobi koji su u kompletnom sustavu razvoja nacionalnih saveza. Imaju svoju dvoranu, trenere, kampuse, suradnje sa školama. Igrači su pod budnom kontrolom ljudi koji odgovaraju za njihov razvoj.
– Turska, Italija i Poljska začetnice su takvih sustava i tamo je to već uvelike razvijeno. Mi smo mala zemlja, pa je takvo što teže napraviti i pokrenuti. No, ove godine uspjeli smo posložiti sve, raspisali smo projekt do detalja, predali ga na analizu Svjetskoj odbojkaškoj federaciji, njima se to dopalo i odobrili su nam djelomično sufinanciranje projekta za iduće četiri godine. Također, pronašli smo velikog partnera u Hrvatskom olimpijskom odboru koji je isto prepoznao kao pilot projekt i za druge loptačke sportove u budućnosti.
– Naravno da bi se sve to ostvarilo potrebna je i suradnja s odgojno-obrazovnom ustanovom koja zaista sportašima omogućava treninge ujutro i poslijepodne te im omogućava neometano školovanje kada nisu u mogućnosti dolaziti na nastavu, odnosno kada su na natjecanjima i pripremama. To je Privatna ekonomska i sportska gimnazija (PESG) u Zagrebu koja već dugo imaj prilagođen program školovanja za sportaše i njihov ritam života. Uz to, sklopili smo ugovor s vrhunskom trenericom Svetlanom Ilić koja je dugo godina vodila razvojnu akademiju u Švicarskoj. Svi preduvjeti su ispunjeni. Igračice, njihovi klubovi i roditelji prepoznali su važnost ovog projekta, tako da ćemo sljedeće četiri godine imati kontinuitet razvoja koji će zasigurno u budućnosti donijeti dobre rezultate, zaključila je Valentina Bifflin.
Fotografije: HOS, Tomislav Franić