U emisiji Put pobjednice na SPTV gostovala je šesterostruka državna prvakinja u umjetničkom klizanju, Hana Cvijanović. Odlična studentica Fakulteta političkih znanosti, dobitnica dekanove nagrade čak tri puta uspješna je na ledu i još uspješnija na akademskom polju. Klizanje je njezina sportska ljubav, a na led je prvi put stala s nepunih šest godina.
– Klizanje je sport u kojem se s treninzima kreće jako rano, tako da je ovaj moj početak zapravo bio već dosta kasno. Krenula sam na školicu klizanja, to je onako, ne treniraš u klubu, nego si tamo dva, tri puta tjedno na ledu da naučiš klizati. A onda me tamo zapravo primijetila moja trenerica Ivana Jakupčević Marinković koja me i danas trenira, kaže nam o svojim počecima Hana Cvijanović.
U početku je bilo vrlo nezgodno jer su termini treninga bili u nezgodno vrijeme i moji me roditelji tada nisu mogli voditi zbog posla.No, jednom se poklopilo da me baš na tu školicu dovela mamina prijateljica, obiteljska prijateljica, koja mi je stvarno kao obitelj, a kako nije radila, rekla je da će me ona voditi na treninge. I tako je sve počelo. Ona je zapravo zaslužna za taj neki moj početak treniranja u klubu.
Jeste li već kao djevojčica osjećali da je klizanje vaš sport?
Ne znam. Ne mogu reći koji je točno bi trenutak kada sam shvatila da je klizanje to što želim. Naprimjer, pokušavala sam ja nekoliko puta prije toga i s gimnastikom i još nekim drugim sportovima. No, uvijek sam nalazila izgovore zašto mi se nešto ne sviđa.S klizanjem nikad nisam imala potrebu nalaziti izgovore, iako je u mojoj okolini bilo ljudi koji su govorili da će me “do Božića proći želja za klizanjem”. Nije me pustilo ni do Božića 15 godina kasnije, priča Hana Cvijanović.
Ali sjećam se, mama mi uvijek priča, bilo je jedno onako lošije natjecanje, tako negdje možda moja druga natjecateljska sezona. Počele neke prve medalje, osvojila sam broncu, tako nešto. I na državnom sam ja sama sebi postavila ciljeve, idem opet do postolja. Na kraju sam završila šesta i bila strašno razočarana. Mislim da je mama očekivala da ću istog trena odustati od klizanja. A ja sam samo uzela klizaljke i rekla: “Ja od sutra idem dva puta dnevno na trening!” Tu je očito krenulo ambicioznije s moje strane. Shvatila sam da ja stvarno želim u tome nešto napraviti.
I dan danas je ta ljubav tu? Ili polako stagnira?
Ovisi od dana do dana. Jedan dan ti je super, uživaš na ledu, onda drugi dan ne ide ništa i pitaš se zašto sve to. Ali opet, to je trenutačno i nakon lošeg natjecanja kažeš si ajmo sad idemo zagristi, idemo dalje, više, bolje. Sport je ovisnost i što si više u tome, to više želiš i više grizeš i osjećaš ljubav i želju za tim da postigneš više.
Osim rezultata tu su i prijatelji koje stječeš kroz sport?
Da, koliko god bude teško na treninzima i natjecanjima i koliko puta treba pasti da bi se nešto isplatilo, ipak nekako vidiš da se kroz život to isplati. Imam prijatelje iz cijelog svijeta i lijepo se čuti s njima. Danas je uz društvene mreže puno lakše održavati kontakt. Vidiš kako sve izgleda u drugim zemljama, kako izgledaju njihovi treninzi, škole, fakulteti.
Nedavno sam bila na Univerzijadi u Torinu, vidjela tamo stare prijatelje, upoznala sam nove ljude tako da je to stvarno lijepo iskustvo. Izborila sam dugi program, bilo je u redu. Ne mogu reći da sam programe izvela najbolje što mogu, ali nije bilo niti najgore. Idemo dalje, radimo dalje. Cijelo to iskustvo me se posebno dojmilo, zabavili smo se, baš je bila lijepa atmosfera. Klizalo se u olimpijskoj dvorani Palavela u Torinu, predivan ambijent, bilo je puno ljudi na tribinama.
Što vam je kod tih natjecanja, putovanja van Hrvatske najljepše?
Uvijek mi je drago da na svim tim natjecanjima vidimo još nešto u gradu osim samog klizališta. Predivno je bilo na mojem prvom svjetskom juniorskom prvenstvu. Održalo se u Taipeiju gdje smo ostali još tri dana nakon natjecanja. Tada smo obišli svašta, vidjeli puno toga i to mi je baš jedno predivno iskustvo.
Ima mjesta koja sigurno ne bih sama obišla da se ne bavim klizanjem. Vidiš druge kulture i naučiš nove jezike. Prije nekoliko sezona trenirala sam dosta u Rusiji, prije svih ovih događanja, tako da sam tu i jezik savladala. Bili smo na pripremama i u Americi, u Chicagu i to mi je bilo vrijedno iskustvo. Takve prilike treba iskoristiti.
Kakav je režim rada u Rusiji u odnosu na naš?
Pa, puno se radi što se vidi na njihovim rezultatima, Infrastruktura je skroz drugačija. Dok mi u Zagrebu imamo jedno klizalište koje malo radi, malo ne radi, tamo imaju jedno klizalište na unutar dva kilometra. Postoji led gdje god želiš, djeca kližu na svakom koraku.
Ima jako puno raznih škola, neke su bolje, neke lošije, ali radi se puno i to je jednostavno cijeli ključ, nema tu nekakve posebne tajne. S druge strane, u Americi će se više isplatiti onome tko više ulaže, jer se svaki trening s trenerom mora platiti. Na primjer, kako bi se dobili privatni sati ili tako nešto, sve treba platiti. Led isto jako puno košta, dok u Rusiji to nije tako. Svi su na ledu u isto vrijeme, s istim trenerom i tko radi najviše, taj profitira. U Rusiji je nekako sličan princip rada našemu.
Amerika, Rusija, Hrvatska i na kraju ste ostali ovdje.
Jesam, naravno, ostala sam tu. Važna mi je jako i akademska karijera, jer klizanje nije sport od kojeg se može živjeti. To je sport, uvijek se može dogoditi neka ozljeda, nikad ne znam što me čeka. Taj put može jako naglo završiti i može meni klizanje biti najvažnije, ali mora postojati još nešto uz to. Nekakav plan B ili što će naravno jednom nakon karijere biti i plan A.
Studirate na Fakultetu političkih znanosti, odlična ste studentica, tri dekanove nagrade do sada.
Da, od malena znam da je škola na prvom mjestu i znalo se, ako ne ideš u školu, ne ideš ni na trening. Ako si bolestan za školu, onda ne smiješ ići ni na trening. Tu se odmah vidjelo jesam li stvarno bolesna ili mi se ne da u školu, prisjeća se Hana.
Oduvijek sam bila puno po natjecanjima, pripremama i sve sam morala nadoknađivati. Večer nakon natjecanja išla kod prijateljice po bilježnicu da prepišem sve što se taj dan radilo u školi i takve stvari. U srednji školi, išla sam u Sportsku gimnaziju, i taj period je bio dosta turbulentan i zbog korone i svih onih štrajkova. Treći i četvrti razred moje srednje škole, nekako više i nismo imali školu nego što smo imali. Više je bilo online, ali stvarno su mi profesori izlazili u susret. Trenirala sam kad god sam htjela, dosta vremena provela sam u Italiji, u Rusiji, na kampovima, ali u školi sam sve nadoknadila. Unaprijed bih pisala testove, nikad si nisam dopustila da zaostajem. Volim riješiti sve svoje obaveze unaprijed i biti nekako u toku s tim.
Nakon srednje upisala sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i sad sam četvrta godina, odnosno prva godina diplomskog studija. Preddiplomski sam prošle godine završila i eto, super mi je i tu.
Jeste li novinarstvo odabrali zbog sporta?
U srednjoj školi nisam još zapravo znala uopće što želim studirati. Razmišljala sam o psihologiji ili tako nešto. Međutim, novinarstvo mi se činilo savršeno za mene jer sam komunikativna i svakako želim ostati u sportu cijeli život. To kroz novinarstvo mogu.
Sport me puno toga naučio. Znam da nikad ne znam koliko ću imati vremena, kada će uletjeti neka obaveza ili trening, tako da stvarno volim sve odraditi u roku i prije vremena, ali i sama po sebi sam dosta onako perfekcionist. No, klizanje je svakako doprinijelo toj organizaciji i posloženosti, jer ako nisi organiziran, ako nemaš plan, mislim da ne ne možeš uskladiti sve obaveze.
A uz sve obaveze tu je još i emisija na jednoj našoj televiziji.
Radi se o intervjuima sa sportašima i u toma stvarno uživam. Odjednom sam s jedne strane prešla na drugu, zabavno je biti malo u ulozi sportaša, pa onda voditelja.
Koliko su roditelji bili potpora u onim najmlađim sportskim danima?
Uglavnom je mama vozila na jutarnje treninge, ustajali smo stvarno rano, prije 6. Ja sam sama postavila da sam navečer u 9.15 u krevetu i nema, to je to. Jutarnji trening, škola, pa poslije još jedan trening i držala sam se rasporeda. Kako je mama radila u ljekarni izvan Zagreba, u Zaprešiću, tako bi me u principu tata skupio iz škole iz koje bih izašla nešto ranije i vozio me na trening. Sve se prilagođavalo meni i klizanju. No, kroz osnovnu školu je bila tu još i dramska i ples i španjolski vikendom, tako da im danas zahvaljujem na razvažanju. Sve je bilo onako koliko sam ja htjela i nikad im nije bio problem ustati u šest ujutro, da bih išla na trening.
Što volite raditi u slobodno vrijeme, kako vam uopće uz sve ove obaveze izgleda dan?
Jedino što je stalno jesu treninzi koji su ujutro i poslijepodne, uvijek u isto vrijeme. Između toga ima svega i svačega. Bitno mi je u danu da barem na pola sata mogu malo odmoriti da dođem k sebi, jer predavanja na fakultetu su u raznim terminima. Ali nađe se vremena za sve, čak i za dobar film u kinu i za druženja s prijateljima, zaključila je Hana Cvijanović.
Naslovna fotografija: Renato Branđolica