Tena Hadžić najbolja je hrvatska predstavnica u skijaškom trčanju. Ovo joj je prva seniorska sezona.
Sezonu je počela sjajno, drugim mjestom na Svjetskom kupu u latvijskom gradu Madoni, ali u disciplini ski roleri. Osvojila je drugo mjesto u utrci sprinta i zauzela treće mjesto ukupnog redoslijedu u Svjetskom kupu.
– Od malena uz skijaško trčanje dobro se snalazim i na ski rolerima. Mogla sam u Latviji do zlata, vodila sam 50 metara prije cilja, ali sam se na kraju spetljala. Ski rolanje meni je sjajan nadomjestak za skijaško trčanje, pogotovo kada nema snijega. Kako kod nas nema baš puno snijega uglavnom treniram na ski rolama, vozim krugove oko Jaruna ili idem trenirati na sljemensku cestu. Uglavnom se ski rolanje trenira na podlozi od betona. Kao u skijaškom trčanju i u ski rolanju postoje iste discipline. Oprema je više manje ista, samo što skije imaju rolke. Za razliku od skija, moraju se podmazivati lageri i kotačići. Time se bavi trener Goran Mlinarić. Na svjetskom prvenstvu u ski rolanju bila sam bila četvrta.
Koji je glavni cilj ove sezone, ali u skijaškom trčanju?
– Svjetsko seniorsko prvenstvo, početkom ožujka u Norveškoj. Nisam baš zadovoljna početkom sezone, bila sam često bolesna pa sam puno izostala s treninga. Problem je što nema snijega kod nas, moram odlaziti na treninge u Sloveniju, u Kranjsku Goru ili Planicu.
Fakultet?
– Upisala sam Ekonomiju, izvanredno, nekako uspijem sve pohvatati, ali da je lako nije.
Niste razmišljali o biatlonu?
– Nikako. Jednostavno nemam strpljenje da se smirim nakon skijanja kada treba puškom pogoditi pet meta. Meni bi bilo bolje da te metke ispalim u pod i da trčim kaznene krugove.
Kako je počelo sa skijaškim trčanjem?
– Mama je našla obavijest o upisu u školu skijaškog trčanja. Mislim da je to našla na Facebooku. Kako imam problema s astmom tražila je neki sport koji mogu trenirati na otvorenome. Prvi trening sam odradila na Jarunu, na rolerima i bilo mi je super. Inače, trenirala sam dva tjedna skokove u vodu. No, dobila sam upalu uha i ubrzo odustala. Uopće se ne sjećam tih treninga skokova u vodu, to mi je u magli. Ali pamtim da sam išla na balet i to tri godine. Mama me upisala na balet jer se kao mala nisam držala ravno. Uglavnom dan danas imam problema s leđima, zbog krivog držanja. Kao mala znala sam gledati s mamom baletne predstave poput Labuđeg jezera i Orašara, a danas me to uopće ne privlači. Od baleta su mi možda ostali nekakvi trikoi za uspomenu, ništa drugo.
Kako se borite s astmom?
– Borim se. Dolazi u nekim razdobljima. Od malena sam stalno po bolnicama. Kad sam bila mala često sam koristila pumpicu. U srednjoj školi nisam imala problema, ali sad se opet pojavila bolest. Teško dišem i to disanje moram držati pod kontrolom, posebno u utrkama. Zanimljivo je da su mi roditelji također astmatičari. Brat i sestra nemaju tih problema. Brat se također bavi skijaškim trčanjem, dok se sestra “pokušava” baviti sportom.
Rano ustajete?
– Svaki dan u šest ujutro. U 22 sata idem spavati. Izlasci nula bodova.
Slobodno vrijeme?
– Volim čitate knjige i ljubavne romane. I da, sviram obou. Završila sam glazbenu školu, svirala sam obou u orkestru, čak sam išla i na natjecanja. Osvojila sam prvu nagradu na državnom natjecanju. Kad sam došla doma iz glazbene škole i rekla mami da želim svirati obou ostala je u čudu. Rekla je – dijete moje, zar ne možeš svirati flautu ili gitaru, kud baš obou? Inače, možemo doma osnovati orkestar, brat svira trombon, a sestra violinu. Susjedi se za sada ne bune, ha ha. Kada sam ozbiljno svirala imala sam doista naporan dan. Rano dizanje, trening, škola, glazbena škola pa trening. Najčešće sam ručala u autu, ono što mi je mama donijela. Čudno kako nikad nisam bila umorna, ističe Tena Hadžić.
Svi zajedno živite?
– Da, svi smo jedna velika sretna obitelj. Dijelim sobu sa sestrom, no kako me često nema doma ona uživa. Pitala sam je jednom da li joj nedostajem a ona mi odgovori – ne baš. Kada idem na pripreme ili na natjecanja uvijek je sretna jer onda može pozvati prijateljicu koja prespava.
Kako su u školi reagirali na sport kojim se bavite?
– Nije im bilo poznato. Zezali su me što trčim na skijama. Baš smiješno, zar ne? Nije im imalo smisla objašnjavati. Profesori su nešto malo bili upoznati sa sportom premda su često to miješali s biatlonom. Uporno sam im ponavljala da ne nosim pušku.
Alpsko skijanje?
– Znam skijati, ali nemam često prilike. Natjecanja u skijaškom trčanju su uglavnom u nizinama. Naši gradići nisu tako razvikani kao oni u alpskom skijanju. Kod nas nema tako puno navijača, nema turista, katkad nema ni dućana u mjestu gdje nastupamo, a kamoli kafića ili restorana. Daleko smo mi od St. Moritza.
Je li popularniji biatlon ili skijaško trčanje?
– Biatlon. Pa ja prva ne bih gledala skijaško trčanje 20 kilometara jedno te isto. U biatlonu se uvijek nešto događa. Sprint je možda jedina disciplina skijaškog trčanja koja može biti zanimljiva.
Je li bilo susreta sa životinjama za vrijeme natjecanja s obzirom na to da se Vaše natjecanje održava u šumama?
– Srećom ne. Jednom sam vidjela medvjeda u daljini. Preporučeno je da se ne nosi sa sobom hrana koja privlači divlje životinje, priča Tena Hadžić.
U Zagrebu nema staza za skijaško trčanje?
– Ima jedna na Sljemenu, dugačka 34,5 kilometara. Ali nema snijega, pa moram stalno u Sloveniju.
Kako stojite s financijama?
– Savez i manji sponzori sve pokrivaju, od priprema do natjecanje, opremu, baš sve. Nažalost, u mom sportu nema novčanih nagrada.
Uskoro će i Zimske olimpijske igre u Milanu?
– Nemam još normu. Bila sam prije četiri godine u Pekingu. Ne mogu reći da sam nešto vidjela od Pekinga, bila je korona. Imala sam kretanje olimpijsko selo – trening i natjecanje. Dvaput dnevno sam se testirala. Prije Pekinga u Zagrebu nigdje nisam izlazila, a i svojima sam zabranila da idu samo da se ne zarazim i ne daj Bože, ne odem na Igre, zaključila je Tena Hadžić.
Članak u suradnji s HOO-om.