Maida Arslanagić, proslavljena hrvatska rukometašica i kći legendarnog rukometnog vratara Abasa Arslanagića, ispisala je nesvakidašnju životnu priču. Njezin put od vrhunskih sportskih terena do predanog rada s djecom s teškoćama u razvoju svjedočanstvo je iznimne snage, empatije i posvećenosti.
Maida Arslanagić prve sportske korake napravila je u Portugalu, u kojem je njezin otac radio kao trener, i to trenirajući odbojku. Međutim, zov rukometne lopte bio je jači. Rukomet je počela igrati s 12 godina, a s 15 je imala prvi nastup za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. U Lokomotivi je igrala od 1997. do 2007. godine. Nakon deset godina u Zagrebu odlučila se za iskorak u inozemstvo, prvo je igrala u Španjolskoj, potom u Danskoj i Francuskoj. Između 1999. i 2012. godine ponosno je nosila dres hrvatske izabrane vrste više od stotinu puta.
Tijekom rukometne karijere magistrirala je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim logopedije, Maida se specijalizirala i za sportski marketing i odnose s javnošću te organizaciju i upravljanje sportskim događajima. 2016. godine aktivno se uključila u program “Moje pravo na igru i sport”, koji provodi Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce, a koji je namijenjen djeci s teškoćama u razvoju. Prepoznavši nedostatak sustavnih sportskih programa za djecu s teškoćama, Maida je pokrenula vlastitu inicijativu – osnovala je “HandbALL IN”, prvi rukometni program u Hrvatskoj specifično dizajniran za djecu s teškoćama u razvoju.
– Na jesen ide sedma školska godina projekta, krenuli smo u Zagrebu, ali preselila sam se u Makarsku, tako da sam povukla projekt sa sobom i sad djeluje u pet gradova. Imamo dosta međunarodnih suradnji, bili smo dio EU projekta pa smo bili na Islandu, gdje smo učili i educirali, tako da bi i oni uskoro trebali krenuti s projektom Handball In-om. U Turskoj također. S njima smo isto surađivali, trudimo se da ne ostanemo samo lokalno, nego da idemo i međunarodnim putem, a tijekom cijelog projekta shvatili smo, i ja kao idejna začetnica svega, da svim kineziolozima i trenerima nedostaje znanja kako pristupiti djeci s teškoćama u razvoju.
U kojem trenutku ste osjetili da možete spojiti svoje fakultetsko i sportsko znanje i iskustvo te pomoći djeci koja su u tom trenutku bila na nekakvoj klackalici između organiziranog sporta i rekreacije i toga da nitko ne zna kamo bi s njima?
– Počela sam volontirati u centru Sunce, kao volonterka bila sam u sportskom programu za djecu s teškoćama u razvoju na jednom projektu, gdje sam zapravo vidjela da je to ono što treba širiti. Kineziolozima treba znanje nas terapeuta, jer to je ono što nedostaje, oni svi imaju znanje kako posložiti trening, ali kako ga prilagoditi, to je ono što manjka. Onda sam počela s handbolinom (HANDBALL IN PROGRAMOM), naziv je krenuo kao handbolin (HANDBALL IN), rukomet, jer meni je bilo lakše probijati kroz svijet sporta taj novi projekt s imenom rukomet, međutim u međuvremenu smo 2020. godine verificirali program kao ALL IN Sports, što je univerzalna škola sporta prilagođena djeci s teškoćama u razvoju.
– Prošle godine dobili smo priliku ići na dva tjedna u Ameriku kao gosti Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj upravo na edukaciju iz dijela “adaptiv sports”. Mi u Hrvatskoj uopće nemamo naziv kako bismo taj sport za tu djecu nazvali. Moj naziv “prilagođene sportske aktivnosti” nešto je što je doslovce prevedeno s engleskog. Na engleskom taj naziv točno zvuči tako, kao sport koji je prilagođen nekome tko ima neke smetnje, bez obzira na to kakve su.
Kada povučete paralelu prije sedam godina i sada, koliko ste toga napravili, koliko je djece danas obuhvaćeno?
– Rekla bih sigurno više 200-300 je uključeno, a napravili smo puno. Sad smo već sa svojim programom prepoznati pogotovo među strukom. Svijest o ovakvim aktivnostima je sv eveća, pa tako i interes za pokretanjem programa All In Sports od strane raznih ustanova i klubova koji rade s djecom. Od ove godine krenuli smo i s pilot projektom u COO Juraj Bonači u Splitu, gdje želimo dda djeca koja su uključena u ranu razvojnu podršku u tom centru paralelno uz terapiju imaju priliku razvijati i svoje motoričke sposobnostikoje utječu na cjelokupni razvoj djeteta. Također, imamo svake godine “ALL In igre” na kojima sudjeluju svi naši članovi iz svih podružnica. To bude pravi festival sporta, zajedništva i inkluzije na terenu.
Što više ovakvih projekata
Koliko vas je sport potaknuo da možete raditi to što radite? Vjerujem da je mnogima lakše okrenuti glavu i reći “ma dobro ajde, to će netko drugi”. Je li to sport ili okruženje u smislu da ste igrali u drukčijim zemljama, da ste zahvaljujući tati živjeli po cijelom svijetu?
– Rekla bih da je to prije moja struka, zato što je biti logoped ili terapeut zapravo poziv, kao i trenerski poziv, jer ne može svatko biti terapeut niti svatko može biti trener. Taj poziv osjetila sam već jako mlada, znala sam već u srednjoj školi koji fakultet želim upisati i voljela sam to, već od 15. godine volontirala sam i znala da želim raditi s djecom s teškoćama i onda sam se paralelno s tim bavila sportom, živjela u različitim državama, imala široke vidike, poglede, iskustva i nekako sam našla najbolji način da te dvije stvari spojim. Ja uvijek promoviram zdrav život i bavljenje sportom. Radim i za EHF (Europsku rukometnu federaciju) kao stručni predavač na temu rada s djecom i marketing supervizor na utakmicama Lige prvaka. Možda ne bih nikad pokrenula ovo da nisam terapijske struke, da nisam osjetila taj poziv rada s djecom.
Planovi?
– Cilj nam je da se razvijaju mogućnosti, želimo ići naprijed, dizati program, ali ne samo program, želimo educirati, u ovom poslu nema konkurencije, bitno je da se sve pokreće u pozitivnom smjeru, da djeca s teškoćama u razvoju imaju što više mogućnosti, da budu ravnopravni u svojoj zajednici. Cilj mi je da u budućnosti bude što više takvih programa, kako god se oni zvali.
Fotografije: Maida Arslanagić, privatni album