Kad investitor planira gradnju, jedno pitanje gotovo uvijek dođe među prvima: “Koliko košta projekt?”
Financijski okvir je razumljivo važan, no stručnjaci iz prakse sve češće upozoravaju da cijena projektiranja često postane pogrešno početno polazište jer sama brojka ne govori ništa o tome što će se događati kasnije na gradilištu.
Projektiranje nije samo stavka troška na početku investicije, nego temelj cijelog procesa. Ako se krene od cijene bez jasnog cilja i bez razumijevanja što projekt mora obuhvatiti, vrlo često se dogodi da investitor kasnije plati mnogo više kroz pogreške, izmjene, kašnjenja i nepredviđene radove.
„Cijena projekta sama po sebi ne govori hoće li gradnja biti mirna ili kaotična, hoće li troškovi biti kontrolirani ili će ‘bježati’, niti hoće li investitor na kraju dobiti ono što je zamislio“, kaže Danijela Koren, inženjerka građevinarstva iz tvrtke DI plan, inženjersko-arhitektonskog ureda koji objedinjuje arhitekturu, statiku, stručni nadzor i energetsku učinkovitost.
Upravo zato, projekt se ne bi trebao gledati kao administrativna formalnost ili “papir koji se mora imati”. U stvarnosti, projekt je alat upravljanja investicijom.
Najskuplje odluke donose se prije gradnje
U građevini postoji jednostavno pravilo: što se kasnije mijenja, to je skuplje. Ono što se u fazi projektiranja može riješiti kroz koordinaciju i razradu, na gradilištu se pretvara u dopise, čekanja, izmjene, dodatne radove i produženje rokova.
„Projektiranje je faza u kojoj se građevina izgradi prvi put samo na papiru, kroz modele, nacrte i izračune. I tada se donose odluke koje kasnije određuju cijenu izvedbe, dinamiku gradilišta i ukupnu stabilnost investicije“, objašnjava Koren.
Zato je pogrešno projekt doživljavati kao jedinstvenu robu koja se može “kupiti” po najnižoj cijeni. Isti objekt može imati deset različitih rješenja s ogromnim razlikama u trošku gradnje, ali i u dugoročnim troškovima održavanja i korištenja.
Još jedna česta pogreška događa se upravo u toj ranoj fazi. Investitor se često ozbiljnije uključi tek kad projekt krene prema izvedbi, dok se idejno rješenje odradi “na brzinu”. A zapravo je suprotno, investitor bi se trebao najviše uključiti upravo u fazi idejnog projekta. Ne u smislu izbora rasvjete ili boje zidova, nego u smislu ključnog pitanja – čemu će taj prostor služiti i kako će funkcionirati dugoročno. U idejnoj fazi definira se logika prostora, tokovi kretanja, odnosi prostorija, mogućnosti budućeg širenja ili prenamjene, kao i stvarni prioriteti investicije. Tek kad se prostor pametno osmisli unaprijed, projekt postaje stabilan temelj za izvedbu, bez naknadnog “krpanja” i skupih improvizacija na gradilištu.
Prvo pitanje nije “koliko košta”, nego “što želim postići i koji su rizici neprihvatljivi”
Pravo pitanje prije cijene projektiranja trebalo bi biti: “Što ja ovim projektom želim postići i kako to ostvariti bez nepotrebnih rizika?” Tek kad su jasni ciljevi, realni budžet i očekivanja, može se razgovarati o cijeni projektiranja koja ima smisla. Tu je važno jasno definirati čemu građevina služi, koji je realan rok, kakvi su dugoročni troškovi održavanja i korištenja te koja razina razrade uopće treba biti napravljena da bi gradilište bilo stabilno i predvidljivo. „Cijena projektiranja ne ovisi samo o kvadraturi već i o ciljevima, rokovima, složenosti i razini razrade. Prvo treba razumjeti što investitor želi postići, a tek onda govoriti o cijeni“, poručuje Koren.
Gdje projekt realno štedi investitoru?
Projekt investitoru najviše štedi na mjestima koja se ne vide odmah, ali se kasnije itekako osjete. Ušteda najčešće nije u tome što je projekt jeftiniji, nego u tome što je gradnja predvidljiva i kontrolirana.
Kvalitetno projektiranje smanjuje broj izmjena tijekom izvedbe, sprječava pogrešne izvedbe, optimizira količine materijala, smanjuje zastoje izvođača i umanjuje buduće troškove održavanja i energije. Najvažnije od svega, smanjuje prostor za “nepredviđeno”, doplate i improvizacije.
„Svaka izmjena na gradilištu je skuplja nego ista odluka donesena u projektiranju. Zato je važno da projekt ne bude samo formalno dovršen, nego pripremljen za izvedbu“, kaže Koren. Dobar projekt je kao dobra priprema, često se ne vidi, ali spašava novac, vrijeme i živce.
Prije cijene, postavite jedno pitanje: “Koliko me smije koštati pogreška?”
Kad investitor projekt gleda isključivo kroz cijenu, važno je podsjetiti na jednu ključnu stvar – projekt je osiguranje investicije. „Koliko vas smije koštati pogreška?“ pitanje je koje bi investitor trebao postaviti prije nego što zatraži najnižu cijenu. Razlika između dobrog i lošeg projekta često je neznatna u početnom iznosu, ali je ogromna u posljedicama. Najskuplji projekt nije onaj koji najviše košta na papiru, nego onaj koji na gradilištu stvara probleme, produžuje rokove, traži stalne izmjene i u konačnici povećava ukupni trošak gradnje. Ušteda na projektu vrlo često znači gubitak na gradnji.
Što investitor zapravo kupuje kad plaća projekt?
Na kraju, cijena projektiranja dobije svoju pravu poziciju tek kad se razumije što projekt u stvarnosti jest.
„ Iako su nacrti ono što investitor vidi na početku, prava vrijednost projekta je kontrola troškova, rokova i rizika te sigurnost da će se zamišljeno moći kvalitetno i predvidljivo izgraditi.“, zaključuje Danijela Koren.
U građevini najskuplje često nije ono što se plati na početku, nego ono što se nije riješilo na vrijeme. Upravo zato projekt nije trošak nego ulaganje u stabilnu i sigurnu investiciju.
FOTO: DI plan