Na Svjetskom prvenstvu Divizije III, skupine A, održanom u Zagrebu, hrvatska ženska reprezentacija u hokeju na ledu ostala je nadomak medalje, a kapetanica reprezentacije Diana Stolar proglašena je i najboljom hrvatskom igračicom. Iza tog rezultata stoji mnogo više od nekoliko utakmica. Tu su godine rada, povratak nakon majčinstva, vođenje mlade ekipe i život u sportu koji u Hrvatskoj i dalje traži ogromnu ljubav, odricanje i upornost.
U emisiji Put pobjednice na SPTV-u, Diana Stolar iskreno je govorila o razočaranju zbog propuštene prilike i plasmana u višu diviziju, odgovornosti kapetanice, suživotu generacija u reprezentaciji, problemima infrastrukture i leda, djeci i suprugu koji joj je velika podrška, ali i o čovjeku bez kojeg, kako sama kaže, ne bi bilo ni njezina puta ni ženskog hokeja u Hrvatskoj, njezinom ocu Damiru Krušelju Posavcu.
Malo je nedostajalo do medalje. Koliko boli četvrto mjesto?
Jako. Baš smo bile blizu. Kako je turnirski sustav takav da svi ovise o bodovima, ta zadnja utakmica doslovno je odlučivala hoćemo li biti prve, druge, treće ili četvrte. Na kraju je ispalo četvrto mjesto i ostao je baš velik žal, jer smo osjetile da nam je medalja bila jako blizu.
Da ste pobijedile Rumunjsku, otišle biste u višu diviziju?
Da, plasirale bismo se u 2B diviziju. Meni bi to značilo jako puno, jer sam se nakon što sam rodila vratila i to bi mi osobno bilo posebno važno . Vratile bismo se tamo gdje smo bile kad sam otišla na porodiljni. A mlađim curama to bi većinom bila prva medalja uopće, i to zlatna.
Ovo vam je bila i posebna godina, jer ste ponovno kapetanica nakon povratka?
Da, ovo je prva godina nakon što sam rodila djecu, vratila se na led i sad sam kapetanica i potpuno sam se posvetila ekipi. Dobila sam tu čast, ali i odgovornost, jer kao kapetanica moraš biti prva u svemu, moraš raditi sve ono što želiš da rade i tvoje suigračice. Moram biti uzor, nema promašaja. Moraš se prva pridržavati pravila, biti uzor i dati više od svih, da bi drugi imali u koga ugledati.
Reprezentacija je generacijski šarolika. Koliko mlađe cure uče od vas, a koliko vi od njih?
Ja njima mogu dati neku dozu smirenosti, jer sam ipak starija i prošla sam dosta toga. To je nešto što mogu prenijeti. A od njih stvarno naučim svašta. Od toga kakva će mi djeca biti za par godina do svih mogućih novih društvenih mreža, pjesama, plesnih pokreta i svega ostalog, govori nam Diana Stolar i dodaje:
One su mlađe, drukčije funkcioniraju i moraš im znati pristupiti. Ne možeš sve prezentirati onako kako si ti odrastao. Mislim da dobro funkcioniramo i da znaju da mi mogu reći što misle.
Koliko vam je kao kapetanici važno da ekipa funkcionira izvan leda?
Jako važno. To sam naučila još prije, kad sam u jednom razdoblju bila najmlađa, a bila kapetanica. Ako stvari ne riješiš izvan terena, na ledu to ne funkcionira. Negdje će puknuti – netko neće dodati, netko neće poštovati svoju poziciju, netko će reagirati drugačije. Ako ekipa izvan leda nije kako treba, to se na ledu jako vidi.
Hokej na ledu je i dalje sport koji se u Hrvatskoj bori s infrastrukturom.
Da, to je veliki problem. Nemamo dovoljno leda, nemamo uvjete kakve bi ovakav sport trebao imati. Svi tereni su ili na otvorenom ili pod balonom. Sisak je jedina prava ledena dvorana, ali je izvan Zagreba i to otežava stvari. Kod djece je još teže jer ih treba voziti, oblačiti, nositi opremu, sve to košta i traži ogromnu uključenost roditelja. Ali unatoč svemu tome, kad djeca dođu, uglavnom ostanu. Ekipa, zajedništvo i atmosfera jednostavno ih vežu za sport.
I sami ste danas i sportašica i roditelj u hokeju.
Da, svo troje djece trenira hokej. I najmlađi je sad baš „zagrizao“, a ima četiri godine. Kao roditelj danas još bolje vidim koliko je hokej zahtjevan sport, ali i koliko djeci daje. Kod nas se sve zapravo vrti oko hokeja – utakmice, druženja, rođendani, prijatelji. To stvarno postane jedan mali svijet.
Diana Stolar: dolazim iz hokejaške obitelji, moj otac je podigao ženski hokej na ledu u Hrvatskoj
Da, moj tata Damir Krušelj-Posavec bio je ključna figura u mom razvoju, ali i u razvoju ženskog hokeja u Hrvatskoj. Kad ljudi čuju moje djevojačko prezime, odmah ga povežu s njim, jer ga jako puno ljudi iz hokeja poznaje. Bio je trener, zapisničar, sudac, stvarno je jako puno vremena ulagao u hrvatski hokej. S nekolicinom cura koje su danas već prestale igrati, on je praktički digao ženski hokej u Hrvatskoj na noge. Radio je besplatno, trenirao cure, pokušavao ih motivirati kad realno neke velike motivacije izvana nije bilo. Mislim da je on stvarno jedan od najzaslužnijih i za moj sportski put i za to što ženski hokej kod nas uopće postoji na ovoj razini.
Nikad nije bilo upitno da ćete ostati u hokeju?
Ne. Prvo je bilo pitanje hoće li me uopće pustiti na led, jer cure tad baš nisu trenirale. Ali u Mladosti su mi dopustili da dođem s bratom. Bila sam jedina cura među dečkima, ništa mi nije smetalo. Bilo je zezanja, bilo je i plakanja, ali mi smo svi odrastali zajedno i ja sam u tome baš uživala.
Danas uz sport imate i ozbiljnu karijeru izvan leda.
Da, završila sam FER i danas radim kao programerka. Volim svoj posao, imam odličnu atmosferu i razumijevanje za to da uz posao imam i hokej i obitelj. U Hrvatskoj se od ženskog hokeja ne može živjeti, to je realnost, zato mi je uvijek bilo važno imati i drugo zanimanje. Hokej je meni velika ljubav, ali ne nešto od čega bih htjela živjeti.
Posebno mjesto u njezinoj priči danas imaju i djeca, jer se hokej u obitelji Diane Stolar ne završava njezinom generacijom. Svo troje djece trenira hokej na ledu, dolaze na utakmice, navijaju i odrastaju uz sport koji je obilježio i njezin život. No upravo tu, kroz svakodnevicu, vidi se i jedna druga, toplija strana ove priče.
Ja im mogu nešto reći petsto puta, ali kad isto kaže trener, onda to tek stvarno vrijedi. Oni mene gledaju na utakmicama, dolaze navijati i velika su mi podrška, ali moje savjete baš i ne doživljavaju ozbiljno dok ih trener ne potvrdi.
Ipak, unatoč velikoj ljubavi prema hokeju, nikad ne bih htjela da se u život bave isključivo tim sportom. Kao sport da, hobi, nešto čemuće se vraćati cijeli život, ali da uz to imaju svoj poziv, obrazovanje i sigurnost izvan sporta. – ističe Diana Stolar.
Kada biste morali izdvojiti tri ključne stvari za razvoj hokeja u Hrvatskoj?
Prvo, ozbiljan plan i program rada za nekoliko godina unaprijed. Drugo, infrastruktura i led – da ne ovisimo stalno o okolnostima. I treće, ljudi: i treneri i način na koji ćemo privući djecu da zavole taj sport, zaključila je Diana Stolar.
Fotografije: Zvonimir Čizmadija