Ženska košarka dijeli sudbinu naših ostalih ekipnih sportova, možda čak i malo težu, zbog broja velikih natjecanja. Imamo ih manje i manji broj mjesta na tim natjecanjima, kaže ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja i naša najbolja košarkašica svih vremena. U Zagrebu je početkom godine otvoren stalni postav Hrvatskog športskog muzeja, na čijem je čelu od 2018. godine Danira Bilić, naša najbolja košarkašica svih vremena.
Hrvatski športski muzej pod vodstvom Danire Bilić dobio stalni postav
Ideja za stalni postav, kaže ravnateljica muzeja, nije nova, no trebalo je proći puno godina dok ona nije konačno i realizirana.
– Zapravo je to bila ideja od samog početka. To mi je bio jedan od motiva da se javim na natječaj, i to u razgovoru s bivšom ravnateljicom koja je odlazila u mirovinu. Ideja je postojala od ishodišne točke muzeja, kada je Bučarova građa došla u prostore tadašnjeg Zavoda za fizičku kulturu, koji je kasnije prerastao u visoku školu, današnji Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Oduvijek je, dakle, postojala ideja i želja da se osnuje Muzej za fizičku kulturu, pa Sportski muzej, a na kraju i Hrvatski športski muzej. Još je Živko Radan napravio jednu izložbu u prostoru Kineziološkog fakulteta 1980., pa su onda i Zdenko Jajčević i Đurica Bojanić napravili u Praškoj jednu izložbu koja je trebala prerasti u postav. Međutim, nikad nije bilo dovoljno prostora. Tako da smo, na neki način, višedesetljetnu želju da se otvori stalni postav uspjeli ostvariti krajem prošle godine – rekla je Danira Bilić u razgovoru za web-stranicu Hrvatskog olimpijskog odbora.
Ravnateljica Hrvatskog športskog muzeja pojasnila je i s čime sve danas muzej raspolaže, kako je zamišljen i što je dio stalnog postava.
– Zahvaljujući našoj prethodnici, ali i ciljanom prikupljanju građe proteklih godina, muzej danas raspolaže iznimno bogatim fundusom. U muzeju se nalazi oko 500 tisuća predmeta, fotografija, negativa, časopisa, knjiga i dokumenata. U ovom stalnom postavu trenutno je izloženo oko tisuću predmeta i približno 500 fotografija. Cijeli postav kronološki prati osnivanje i razvoj sporta u Hrvatskoj, od druge polovice 19. stoljeća do danas. U podrumu se nalazi cjelina utemeljenja i razvoja sporta, a u prizemlju cjelina s najvećim uspjesima od neovisnosti Hrvatske do danas. Kako je sport živi organizam i uspjesi koji se događaju danas, sutra su već povijest, pokušali smo napraviti muzej koji će pratiti taj karakter sporta. On je prilagodljiv, modularan, interaktivan i multimedijalno orijentiran u prikazu sadržaja, što nam omogućava da jednom godišnje, ili češće po potrebi, radimo izmjene i nadopune stalnog postava. Iako se postav prostire na oko 500 kvadratnih metara, kriteriji su visoki, a kompromis nedostatku prostora je multimedija.
Posebnu vrijednost stalnom postavu daje velik broj donatora. Gotovo sve najbolje hrvatske sportašice i sportaši, koje je na ovom mjestu nemoguće navesti, donirali su svoje vrijedne sportske uspomene.
– Te su donacije dobra ilustracija. U razgovoru sa sportašima shvatila sam da oni većinom čuvaju medalje i pehare, ali tekstil, dokumente, sportsku opremu i rekvizite ne čuvaju. Tekstil se dijeli prijateljima, a u ekipnim sportovima uobičajeno je da na velikim natjecanjima sportaši mijenjaju dresove s igračima protivničke ekipe. I Hrvoje Horvat Cveba je 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu, nakon finalne utakmice, zamijenio dres s igračem iz Čehoslovačke. Kad smo prije nekoliko godina bili kod njega u Bjelovaru, jedini dres koji je imao bio je onaj koji je nosio na oproštaju od svoje igračke karijere i od Rukometnog kluba Bjelovar, na kojem su mu se suigrači potpisali. I njega možete vidjeti u muzeju. No, Horvat mi je rekao i da će pokušati stupiti u kontakt s igračem s kojim je mijenjao dres u Münchenu. Nakon možda pola godine nazvao me i rekao da je dobio dres natrag, pa se sada, nakon više od 50 godina, može vidjeti dres u kojem je Hrvoje Horvat igrao finalnu utakmicu na Olimpijskim igrama.
Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša kaže da ovo nije muzej za jednokratan posjet, nego mjesto kojem će se publika vraćati. Zašto bi mu se vraćala?
– Iz više razloga. Prvo, dosta sportaša, ali i drugih posjetitelja, reklo je da im nije bilo dovoljno vremena da sve razgledaju. Igor Boraska bio je dva sata i rekao da će se morati vratiti jer je sve dosta slojevito prikazano. Svaka cjelina ima tekstualni dio, iznad svake vitrine u podrumu nalazi se LED ekran s videom, a u prizemlju su projekcije. Tu su i touchscreen ekrani s dodatnim informacijama, kao i knjiga s projekcijom o Bučaru i njegovu životu. Toliko je sitnih predmeta i interaktivnih stanica da, ako se želite posvetiti samo jednoj cjelini, potreban je jedan cijeli dolazak.
Danira Bilić je i predsjednica Nacionalnog vijeća za sport, stručnog i savjetodavnog tijela Hrvatskoga sabora koje se brine o razvoju i kvaliteti sporta u Republici Hrvatskoj.
– Moje mišljenje je da mi ne trebamo biti tijelo koje će biti jako vidljivo, davati intervjue i koristiti medije za svoje ciljeve. Upravo zbog naše pozicije savjetodavnog tijela možemo ići izravno prema nadležnim institucijama. Ne samo prema ministarstvu nadležnom za sport, nego i prema ministarstvu financija, ali i drugim resorima koji se dotiču sporta. To je prednost Nacionalnog vijeća i kroz proteklo vrijeme rijetko se dogodilo da se odbije neki naš prijedlog, uvijek uz argumentirano obrazloženje. Mislim da je to dobar model funkcioniranja i ne vidim potrebu za većom medijskom prisutnošću.
Naravno, s Danirom Bilić mogao bi se napraviti cijeli razgovor samo o košarci, osobito onoj ženskoj.
– Jako se puno govori o problemima kolektivnih sportova u Hrvatskoj. U ženskom sportu ti su problemi još izraženiji. Ženska košarka dijeli sudbinu ostalih ekipnih sportova, možda čak i težu. Razlog je broj velikih natjecanja – imamo ih manje i manje mjesta na njima. Svjetsko prvenstvo održava se svake četiri godine. Danas gotovo svaka država ima svoj savez, njih 212. Na europsko prvenstvo plasira se 16 reprezentacija, a ne 24 kao kod muškaraca, dok na svjetskom prvenstvu također sudjeluje 16 reprezentacija, a ne 32 kao u nekim drugim sportovima. Realno, mala smo država s malim brojem djece uključene u sport, a iz te baze nastaju vrhunske sportašice. U mlađim kategorijama uspijevamo i trenutno smo u A diviziji, što je velik uspjeh. Međutim, postali smo razvojna liga jer igračice odlaze čim dođu u godine za fakultet. Ako su dovoljno dobre, odlaze u inozemstvo ili u SAD. U interesu nam je da odlaze u što bolje klubove i na kvalitetna sveučilišta kako bi se razvijale, što dugoročno koristi i reprezentaciji. Za jači razvoj i zadržavanje igračica potrebni su novi izvori financiranja. Država ulaže puno, ali bez ulaganja iz gospodarstva teško je napraviti dodatni iskorak – zaključuje Danira Bilić.