Kamerunac Patrice Kwedi nogometaš je čiji se život zavrtio oko Hrvatske i najvažnije sporedne stvari na svijetu. Došao je ovdje doslovno bez ičega u nadi da će mu Hrvatska biti obećana zemlja i da će moći raditi ono što najviše voli i zna. Igrati nogomet.
Danas ovaj 40-godišnji Kamerunac može reći da je više od pola života proveo u Hrvatskoj. Došao je ovdje igrati nogomet, zaraditi toliko da nešto može poslati kući i pomoći obitelji. 22 godine poslije ima mnogo više. I dalje igra nogomet, trenutačno kao član zaprešićkog Inkera, radi za jednu stranu IT kompaniju, ima 16-godišnjeg sina koji je krenuo njegovim nogometnim stopama i zapravo živi život o kakvom ranije nije mogao ni sanjati. A za sve je zaslužan Zdravko Mamić, kojemu je kaže, beskrajno zahvalan.
Prvi susret s Mamićem
– To jutro kad sam izašao iz hotela u Zagrebu, nisam imao baš ništa; ni novca, ni smještaj. Išao sam na razgovor u Dinamo, nakon kojeg će Uprava odlučiti hoće li me primiti. Nisam znao što očekivati, niti što će biti sa mnom nakon razgovora.
– Prije odlaska u Dinamo, na doručku sam u hotelu toga jutra uzeo sve što sam mogao. Stavio sam u ruksak hrane koliko je stalo. Stižem u Maksimirsku pred velika vrata. Kamera sa strane, pozvonim, otvaraju se vrata, ja uđem. Amra Peternel je bila s desne strane, tamo s lijeve Miki Vuksan i Damir Jozić. Zdravko Mamić je imao s desne strane ured. Kao da je bilo jučer, neću to nikada zaboraviti, prisjeća se Patrice Kwedi.
– Amra me pitala želim li nešto popiti ili pojesti. Otvorila je frižider prepun sokova, bajadera, ali meni je samo bilo važno što će oni odlučiti. Hoće li mi reći da ostajem? Ni engleski nisam znao. Oni su nešto pričali, ja ništa nisam razumio, a jedino sam čuo da ponavljaju dobro, dobro, dobro… Danas znam što znači dobro. Na kraju su me prihvatili i poslali na probu u Sesvete. To je za mene bilo sve, Zdravko Mamić me primio i to mu neću nikad zaboraviti. Kao ni trenutak kada mi je rekao: idi na teren i pokaži što znaš! To mi je toliko puno značilo. Dao mi je priliku.
– Odveli su me natrag u hotel da pokupim ostatak stvari i već poslijepodne bio sam na treningu. Taj prvi trening sve se promijenilo, sve se otvorilo. Da mi je Zdravko Mamić toga jutra rekao da nisam primljen, ne znam gdje bih danas bio i što bi bilo sa mnom. To mu nikad neću zaboraviti. Stalno sam bio na posudbama kao igrač Dinama, bio sam u top formi i to mi je bilo ok, jer sam igrao.
Život s Duduom
– Eduardo da Silva je tada isto došao u Dinamo, živjeli smo zajedno i jako se teško sporazumijevali. Nismo znali niti hrvatski niti engleski, ali smo voljeli nogomet. Kao i danas. I drago mi je zbog njega da je otišao tako daleko koliko je otišao. Drago mi je da je čovjek koji mi je bio kao brat, s kojim sam živio i dijelio teren i svlačionicu postigao više od mene. Sretan sam zbog njega jednako kao i zbog Modrića, Lovrena i bilo koga s kim sam igrao. Ne mogu reći da mi je žao, što nisam ostvario karijere kao oni. Veliki korak sam napravio došavši ovdje iz Kameruna. Sretan sam da mogu zaraditi i pomoći svojoj obitelji. Kad vidim da ljudi nemaju za kruh, a ja imam posao, igram nogomet. To je za mene raj.
– Dok sam živio svoje najsretnije dane u Dinamu, osoba koja mi je najviše značila, moja majka je umrla. Ja to nisam ni znao. I Zdravka Mamića opet spominjem kao osobu koja mi je i tada puno pomogla. Želio sam da mama bude uz mene u Hrvatskoj kad ću potpisivati prvi profesionalni ugovor. To je trebao biti poklon koji sam joj htio dati. Mamić je kupio avionsku kartu, sredio vizu, putovnicu, sve. Ali mama je umrla, 13 dana prije mojeg rođendana, 2001. godine. Uopće mi nisu javili da je umrla. Vjerojatno zato što sam bio na probi i nisam još potpisao profesionalni ugovor s Dinamom, pa da se fokusiram na treninge i igru. Saznao sam tek kasnije, kad smo na zagrebačkom aerodromu dočekali samo bratića, a bilo je dogovoreno da stižu on i mama zajedno iz Kameruna. Tek kad smo stigli kući rekao mi je da je mama umrla. To me dotuklo.
– Da se to nije dogodilo, vjerojatno bih igrao u Manchesteru ili Realu. Tada sam se psihički raspao. Bio sam sam, trenirao sam, borio sam se da igram među najboljim Dinamovim igračima, nisam znao jezik i baš se to dogodilo u najgorem trenutku. Doživio sam neopisiv igrački pad, govori Kwedi.
Ćiro: “Sine moj, igrat ćeš u Londonu!”
– Kasnije sam se malo opravio, no uslijedila je ozljeda i završio sam na operaciji. Ćiro je tada bio trener i sjećam se da sam bandažirao nogu samo da bih mogao trenirati. Krv mi je curila, ali sam htio trenirati. A Ćiro kao Ćiro, ako si nešto krivo rekao, pitao ili napravio, nagradio te s dodatnim krugovima. Trčiš do besvijesti.
– Taj čovjek je bio dobar, ali sam toliko bio ljut na njega. Igrali smo kvalifikacije za Kup UEFA protiv Fulhama, tu na Maksimiru. Bio sam na tribinama i uzvrat je bio u Londonu. Taj tjedan sam bio među najboljim igračima, čak su mi napravili vizu za London. Ćiro dolazi do mene i kaže: “Sine moj, igrat ćeš u Londonu!” I gledam zadnji dan treninga u svlačionici popis igrača za London. Nema me! Nisam ni otputovao u London. Samo Bog zna zašto. Nisam nikada saznao zašto. To je za mene bio jako težak trenutak. Ćiru nikad nisam pitao zašto, a on nikad ništa nije rekao, priča nam Patrice Kwedi.
Sinu govorim da šuti, radi i sluša trenera
– Danas ovdje sa mnom živi i mlađi brat koji nije takav zaljubljanik u nogomet. Dvaput sam se ženio i imam sina koji trenutačno igra za NK Rudeš kao kadet.
Ima 16 godina i gledam ga na utakmicama svaki put kad mogu. Voli zabijati golove i nadam se da će uspjeti. Kad razgovaram s njim nikad mu ne govorim da će igrati za Hrvatsku ili Kamerun. Moje srce je i ovdje i u Kamerunu, ali on će sam odlučiti što želi. Govorim mu: “Samo radi. Šuti, radi i slušaj što ti trener kaže. Ako te stavi na tu poziciju onda tu igraj, ako ti da da igraš samo minutu, igraj najbolje što možeš. Samo radi!” Ja sam mu potpora u svemu, ali o njemu ovisi sve.
Ne znam dokad ću ja igrati. Sad sam vjerojatno najstariji igrač lige, ali uživam u nogometu i dok god mogu pomoći ekipi igrat ću. Jednog dana bih volio biti pomoćni trener ili skaut možda. Jako mi je lijepo ovdje i zadovoljan sam. Ovo je zemlja koja mi je dala kruh, ističe Patrice Kwedi.
Život u Kamerunu vrti se oko nogometa
Patrice Kwedi jednom godišnje odlazi u Kamerun u posjet najmlađem bratu i rodbini, kad uhvati vremena zbog treninga i posla. Tamo je odrastao i za Kamerun ga vežu lijepe uspomene.
– Dok sam bio dijete nije bilo kombinacija da ideš u školu i baviš se nogometom. Naravno da smo mi htjeli trenirati nogomet, no svakom roditelju, bez obzira na financijsku situaciju, prvenstveno je bilo bitno da dijete ide u školu. Kad sam imao 9 -10 godina počeo sam izbjegavati školu, pa smo se doma stalno svađali. Mama me čak poslala godinu dana na selo i tamo sam išao u školu. Samo da me makne iz tog nogometnog ludila. Bilo je tamo na selu isto nogometa, ali ne toliko koliko u glavnom gradu Yaoundéu. No, kad sam se vratio bio sam još željniji nogometa nego prije. Mama mi je platila školu, a ja sam ipak odlazio na nogomet, tako da sam tek kasnije sam završio online školu. U jednom trenutku upao sam u školu nogometa. To je bio moj san.
– Živio sam u Yaoundéu, a škola nogometa koju sam pohađao bila je udaljena 200-tinjak kilometara. To je bila najveća škola nogometa u Africi koju su pohađali najbolji mladi nogometaši. Svako dijete željelo je ići u tu školu nogometa, ali nije bilo lako upasti. Sve ide preko turira koji su se organizirali u 10 glavnih gradova. Iz svake selekcije po gradovima deset najboljih je išlo dalje i na kraju su samo nas 25 odabrali za školu nogometa. Dakle, samo oni najbolji su mogli ići. Tu sam živio 2,5 godine i imao sam priliku ići u školu, ali jednostavno nisam. Nitko nije želio ići u školu, iako je od mjesta gdje smo spavali bila udaljena 100 metara. Jedan dan smo išli, pa onda nismo i tako, otkriva nam Patrice Kwedi.
“Čuo sam za Hrvatsku, ali nisam znao gdje je”
Kasnije sam igrao u kamerunskim klubovima i jednog dana nakon utakmice prišao mi je jedan menadžer i rekao da ima ponudu za mene. Radilo se o odlasku u Njemačku što sam odmah prihvatio. Međutim, nisam tamo dugo igrao. Nisam se nikako mogao naviknuti na hladnoću. Poslije toga mi je ponudio Hrvatsku i Dinamo. Čuo sam za Hrvatsku, Šukera i Bobana, ali nisam znao niti gdje se nalazi. Najveća prepreka mi je bio jezik. Godinama sam učio hrvatski i užasno se mučio. Toliko mi je bilo teško u početku da me glava boljela od hrvatskog jezika.
No sve je to iza mene. Danas sam jako sretan. Dečki u Inkeru su mi prijatelji, imam predivnog sina, posao, igram nogomet. Ma ne mogu više ništa poželjeti, ističe Patrice Kwedi. Imam sve!
Fotografije: Patrice Kwedi, privatni album