U emisiji Put pobjednice gostovala je Mia Šimunić, izbornica hrvatske ženske vaterpolske reprezentacije. Izvrsna trenerica koja je stvorila cijelu jednu generaciju odličnih igračica koje uskoro putuju na Svjetsko seniorsko prvenstvo u Singapuru. Prvi put u povijesti ženski vaterpolo doživljava ovakav uspjeh, ponajprije zahvaljujući velikom trudu i upornosti izbornice koja je svoj posao stavila ispred svega.
– Imam sjajnu generaciju od nekih dvadesetak djevojaka, još uvijek vrlo mladih, između 16 i 20 godina, koje su napravile jedan senzacionalan uspjeh. Dakle, naše juniorke će nastupati na seniorskom natjecanju. To je zaista vrijedno i važno, istaknula je na početku razgovora Mia Šimunić.
Kako je krenuo Vaš sportski put, je li vaterpolo bila ljubav na prvi pogled?
Ne, nije. Puno toga sam ja trenirala kod dijete. Najviše sam se zadržala u sinkroniziranom plivanju. Tamo sam isto bila u reprezentaciji, no poslije sam prešla na vaterpolo i to je moja druga ljubav, ali najveća.
Oduvijek sam u sportu i odmalena me tata vodio sa sobom na sportske terene. Tako da sam ja već kao mala osjetila taj miris prljavih strunjača, znojnih ruku, rukavica i tog jednog rada sporta i odmah se zaljubila. Ali taj miris klora mi je najdraži i tu sam već punih 30 godina, jer sam prije sinkroniziranog trenirala i skokove u vodu, a bilo je i nešto plivanja, prisjeća se Mia Šimunić.
Kakav je bio vaterpolo kad ste vi trenirali?
Treninzi su bili u vrlo kasnim terminima, od 22-23 sata. Bile smo zajedno s muškima u klubu, dobile bi jednu ili dvije pruge i radile. Trenerima je bilo lijepo raditi s nama, ali to nije moglo biti profesionalno, jer se s treninzima kretalo sa 17, 20, 23 godine. Mislim, tu ne može biti riječi ni o čem malo utemeljenijem, konkretnijem. To je bila neka, mogu reći malo jača rekreacija.
Je li vas to motiviralo da jednog dana napravite nešto više za ženski vaterpolo?
Naravno, htjele smo da to sve skupa bude ozbiljnije, no, tu je potrebna jedna jako velika financijska podrška i sredstva da bi se u nešto krenulo malo ozbiljnije. I eto tako se osnovao Vaterpolski klub Mladost. Odnosno, mi smo napravili tu našu žensku sekciju Mladosti da bismo se kasnije odvojili od muške ekipe. I sad smo Ženski akademski vaterpolski klub Mladost.
U kojem ste trenutku osjetili da želite ostati u vaterpolu i napraviti nešto više?
To je bilo još za vrijeme igračke karijere, jer sam prepoznala da se ne može tako kasno, u tim godinama, napraviti nekakav vrhunski rezultat. Svi težimo tim olimpijskim igrama, a kako ćemo to ostvariti ako počinjemo trenirati sa 17 godina?! Pa se počelo dovoditi mlađe djevojke, 15 godina, pa još mlađe i mlađe. Polako smo složili ekipu. Ja sam negdje oko 2010. postala trenerica u klubu i nije bilo drugog načina nego krenuti raditi sa što mlađim djevojkama. Tako da evo sada radimo i s djevojčicama od 8 godina i to je jedini put.
Kako je išao vaš put izbornice?
2012. sam počela raditi s jednom meni jako dragom mojom prvom generacijom. To su bile djevojke 98. godište. Bilo ih je dosta, ali su kasno počele trenirati. Taman za tu godinu prekasno. Naravno da su se trudile, bile su divne, sjajne, no što je bilo tipično za tu ekipu? Nismo imali njih dvadesetak vrhunskih. Bilo je jedno, tri, četiri vrhunske djevojke. Ostale su ih pratile koliko su mogle, ali vi ne možete napraviti nikakav rezultat ako cijela ekipa nije na nivou. Hvala Bogu, danas imam privilegiju da je taj problem iza mene. Kao trener višr nemam strah hoće li netko nešto moći pratiti, ispoštovati i napraviti ono što smo se mi dogovorili. Prije je bilo koga imati, sada je koga izbaciti, objašnjava Mia Šimunić.
Kakav je bio put do plasmana na Svjetsko prvenstvo u Singapuru?
Mi smo se zapravo kvalificirali već na prošlom Europskom prvenstvu u Eindhovenu, završivši na osmom mjestu. To nam je davalo jednu šansu da bismo uspjele ići i na svjetsko. Naime, nije bila baš lopta u našim rukama, nego je odlučivala utakmica između Kine i Japana, koji su trebali biti posljednje plasirane ekipe da bismo mi ušle. To se na kraju i dogodilo, ali do tog trenutka nikad ne znate što se može promijeniti. To je sport.
Naravno da bi nam bilo draže možda da smo na tom Europskom prvenstvu u Eindhovenu završili na sedmom mjestu, jer bismo onda imali nešto lakši ždrijeb. Naime, sad smo dobili za protivnice Mađarsku i Grčku, koje zaista igraju jedan vrhunski svjetski vaterpolo. Tu je još i Japan protiv kojeg smo izgubili zadnji put kad smo se susreli s njima. Tražimo prolaz dalje iz skupine baš upravo preko Japana, s njima otvaramo prvu utakmicu.
Ovo je sad jedan veliki iskorak u ženskom vaterpolu. Kakvi su vam uvjeti?
Odlični, imamo sve što ima i muška seniorska reprezentacija. Savez nam zaista puno pomaže. Imamo liječnike, fizioterapeute, sve što je potrebno za vrhunski rezultat. Ja sam čak otišla možda nešto dalje od nekih drugih trenera, jer sam primijetila da je svakako i ta psihološka pomoć dobro došla kako i igračicama, tako i nama trenerima, pa je s nama u timu već neko vrijeme i psihologinja. Naravno tu su i kondicijski trener, pomoćni treneri, treneri-golmana. Ima nas dosta.
Koliko vam se vaterpolo uvukao pod kožu?
Živim ga, zajedno sa svojim stožerom. Hrpa tih ljudi koji su stvarno već dugi niz godina uz mene. Jednako smo strastveni, ne biste vjerovali. U ovom poslu nemate baš puno vremena za vaše prijatelje, koje biste možda izabrali. Ali, imate vremena, jako puno, za prijatelje s kojima radite. Mogu reći da smo mi postali obitelj.
Jeste li zadovoljni s vidljivošću u medijima ženskog vaterpola danas?
Pa, kad god su ta velika natjecanja, zaista bude nas. Ali to je samo kroz prizmu tih velikih naticanja, neke utakmice. Naravno da bi svaki ženski sport mogao biti puno više popraćeniji u medijima. Djevojke su jednako sposobne i jednako naporno rade kao i muškarci. Nešto smo sporije i slabije, ali djevojke igraju s djevojkama, ne igramo s muškarcima.
Vi ste jedna od rijetkih hrvatskih seniorskih izbornica.
Da, stvarno jesam. To je funkcija obično rezervirana za muškarce, ali odgovorno tvrdim da žene toliko lijepo sve odrađuju. Toliko su detaljne, ništa im ne promakne. Bilo bi dobro da ima više izbornica u starijim kategorijama u sportu. Možda bi čak bilo i boljih rezultata.
Potičete i visoko obrazovanje svojih igračica, puno je djevojaka u reprezentaciji na zahtjevnim studijima.
Pa da, evo dugo nam je igrala u reprezentaciji Kiara Brnetić. Ona je već tri godine doktorica. Nije više mogla ovu sezonu pa se oprostila i od klupskog djela vaterpola i od reprezentacije. Ali dok je studirala medicinu, normalno je trenirala, svaki dan je dolazila na treninge. Dakle, tko hoće, može. Je li ona to uspjela jer je žena ili samo zato što je jako sposobna, ne znam, ali je pokazala da se može. Samo se morate jako dobro organizirati.
Imate jedan vrlo neobičan hobi.
Da. Lovkinja sam i bavim se još jahanjem, tako da mi uz sport ostane jako malo vremena. No, uspijem odjahati kroz tjedan i otići u lov kad je sezona.
Tu me najviše privukla prirod, briga za životinje i okoliš. Svjesna sam kakva je konotacija oko lova, no ljudi mnogo toga ne znaju.
Da nema lovaca, bilo bi puno više štete od životinja i u prirodi i u prometu i svuda. Uvijek radim za dobrobit životinja, uživanja s njima i nekog unutarnjeg mira, opuštanja. Kad ste s konjima, to je posebno, oni vibriraju na nekoj drugoj razini. Odmarate se i punite baterije. Osjetila vam rade na najjače. Ma, priroda čudo radi za stres. Eto, možete me naći u štali, u šumi ili na bazenu. Tenisice ili čizme jahače ili cipele za šumu, nema štikli kod mene, zaključila je Mia Šimunić.
Fotografije: European Aquatics/Aniko Kovacz