U emisiji Put Pobjednice na SPTV gostovala je Ana Dujmović, nogometašica i futsal reprezentativka čija je sportska karijera krenula u malom mjestu Seoci. Tamo, u njezinom rodnom kraju, ženski nogomet gotovo nije imao mjesta, no odlučnost i podrška otvorile su vrata uspjeha.
– Sve je počelo u četvrtom razredu osnovne škole kada je trener podijelio letke za nogometnu školu namijenjenu dječacima. Iako je Ana također uzela letak, rekli su joj da kao djevojčica ne može trenirati. “Bila sam jako tužna, plačući sam stigla iz škole i rekla majci da želim igrati nogomet. Istog trena, ona je nazvala klub i uspjela dogovoriti da ipak dođem na trening. Tada je započeo moj nogometni put.” – prisjeća se Ana Dujmović.
U to vrijeme nogomet za djevojčice u Seocima nije bio popularan, a mnogi su bili iznenađeni njezinim interesom za taj sport. Upravo joj je otac, iskusni malonogometaš i golman, prenio strast prema nogometu. Vodio ju je na utakmice i treninge u splitsku dvoranu Gripe, gdje je Ana zaljubljena u ovaj sport.
Ana Dujmović pokretačica je ženskog nogometa u Seocima
Nakon što se pridružila treninzima s dječacima, Ana i ostale djevojčicepokrenule su žensku nogometnu ekipu. Sudjelovale su na prvom turniru za cure u Lepoglavi, što je bio važan korak za razvoj ženskog nogometa u njihovom klubu.
– Kad sam došla i upisala se na nogomet, nakon nekog vremena nabavili su nam prijevoz za odlazak u Omiš na trening. I tako sam počela svoj nogometni put s dečkima. Ubrzo nakon toga, u Lepoglavi je bio jedan turnir za cure, a po školama su oglasili da se sve zainteresirane djevojčice jave za sudjelovanje. Bilo nas je tada desetak djevojčica, odradile smo nekoliko treninga i otišle na taj prvi turnir. Tako je krenuo ženski nogomet u klubu.
U jednoj utakmici postigla 11 pogodaka, uz hat trick u prve tri minute
Jednu ćete utakmicu pamtiti, još u onim mlađim dobnim kategorijama, kad ste postigli 11 pogodaka – tri pogotka u prve tri minute. Brzo su vas prozvali “ženski Ronaldo”.
– U mlađim kategorijama to je bilo puno lakše. Taj klub protiv kojeg smo igrali praktički se tek bio osnovao, a mi smo u ono doba baš bili dobri, ne- kako se posložilo. Zabila sam tih 11 golova, završila u novinama, mediji su brujili o tome pa je lijepo da se čuje za takve stvari.
Karijera vam je jako uspješna, puno ste medalja osvojili u nogometu, i u futsalu i u reprezentaciji. Što danas pamtite?
– Izdvojila bih možda kad sam se iz Zagreba vratila u Split. Igrali smo protiv Osijeka, koji je tad bio 12 godina bez ijedne izgubljene utakmice i titule. Igrali smo protiv njih četvrtfinale kupa u Splitu i dobili smo ih 4:0. Ta mi je utakmica neka- ko posebna jer tu emociju ništa ne može promijeniti. Dakle, tu ekipu ne može dobiti baš nitko i odjednom se mi skupimo i napravimo neku dobru priču.
Trenutačno ste u Agramu?
– Ove smo godine prvi put u 25 godina kluba osvojili prvenstvo Hrvatske. Osvojili smo naslove u tri kategorije, za seniorke, pionirke i kadetkinje.
U obitelji imate dva brata, ali nijedan nije završio u nogometu?
– Stariji brat je počeo trenirati, ali on je baš bio tvrdoglav. Nije slušao trenera i otišao je na drugu stranu, završio je srednju školu za arhitektonskog tehničara. Kasnije je preuzeo još jedan posao, sada je krovopokrivač, ima svoju tvrtku i ide mu dobro. A mlađi je u Olmissumu počeo igrati futsal i to ga je stvarno zanimalo. Ali onda je stigla srednja škola, društvo, zaljubio se i ostavio se toga.
Za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju prvi ste put zaigrali 2009. godine. Kakav je bio osjećaj kad je stigao taj poziv?
– Da, kad si još djevojčica i dobiješ poziv za reprezentaciju, osjećaš neki ponos, cijeniš nagradu za ono što si radio, jer gledaš na televiziji kako naša muška nogometna reprezentacija niže uspjehe. Jednostavno, jedva čekaš u dresu istrčati na teren i čuti svoju himnu.
U ženskom se nogometu u Hrvatskoj dosta toga ‘diglo’, ali nažalost premalo.
– Na utakmice dolazi dosta ljudi, čak i mediji puno o tome pišu, mnogo se zna, ali opet nedovoljno. U ženskom nogometu u većem dijelu Europe, ali i na drugim kontinentima pune se stadioni i sve je na razini muškog nogometa, dok u nas nažalost toga još nema. U zadnje vrijeme, kad odem u kafić prije treninga popiti kavu, ljudi pročitaju na majici ‘ženski nogometni klub’ i nikome nije jasno kako to postoji kod nas. – zaključuje Ana Dujmović.
Fotografije: Ana Dujmović, privatna arhiva